Piše: Enesa Hotić
Vrijednost primljenog hadždža je nemjerljiva sa bilo kojom drugom blagodati. Nagrada za njega je džennet i oprost grijeha. Biti ponovo mlad ali sa ovom pameću; je poslovica koja se rodila na jeziku naših nena. Zato oni koji su obavili hadždž imaju priliku pametnije iskoristiti ostatak života. Jer šta je drugo hadždž do li ponovno rođenje?
Mnoge će Uzvišeni ove godine počastiti da ga obave. Dogodovštine sa ovog putovanja će se još dugo prepričavati mlađim naraštajima jer nije hadždž neka obična ekskurzija da se tako, olako, zaboravi.
Emocije koje obuzmu čovjeka, na tim posebnim mjestima, učine da najmanje što hadžija osjeti jeste: umor. I nema sumnje da se sa ovakvih obredoslovlja svako vraća sa punim rukama, ne samo suvenira i poklona nego i, utisaka.
U ljubav na prvi pogled povjeruje svaki, iskreni, Allahov gost kada ugleda dva Harema. Inače, tamo se i obične stvari čine posebnima. Sjećam se da sam munaru džamije na mikatu u Medini poredila sa golubicom koja je glavu skrila pod svoje krilo. Mirno je snivala ušuškana u mehko perje, uljuljkivana ezanima iz džamije i telbijama posjetilaca…
Bilo bi zanimljivo poslušati slična poređenja od naših hadždžija, zabilježiti njihove utiske i prisustvovati porodičnim sijelima kada im do izražaja dolaze pripovjedačke osobine. Njihove geste integrirane sa riječima, dok ponovo u sjećanju proživljavaju trenutke svog životnog putovanja, najbolje upotpunjavaju sliku ove pete islamske dužnosti.
Jednog dana, kada vam se unučad okupi oko fotelje, kako bi im vi ispričali svoje utiske? Kako biste im odgovorili na pitanje: “Majka/dedo, šta je to hadždž?”
Hadždž je: jedino mjesto gdje se ničija glava ne razlikuje.
To je vrijeme kada se lobanje poginju tako ubijajući oholost kod prenadmenih.
Onaj ko je ikada stajao pod vrelim suncem Arabije, na brdu Arefat, shvatit će da nigdje na svijetu klasne razlike nisu tako neprimjetne kao što je to slučaj na ovom mjestu. Kraljevi bez kruna, sultani bez vlasti, ambasadori bez fotelja, direktori… da ne kažem crni, bijeli, žuti i crveni, to je već pomalo zastarjelo.
Uglavnom; svi su tu na jednom mjestu. Ponizni, pognutih glava pred Najmoćnijim. Najvećim. Pred Onim koji uzvisuje koga hoće i ponižava koga želi. Kod Njega je vlast. Svi su, evo, tu. Do juče se njima dolazilo radi nekih dunjalučkih potreba, a sada su oni ti koju su potrebni Allahove milosti.
Isti slučaj je i u Haremu, na tavafu. Za sve vrijede ista pravila. Sedam krugova i sedam sajj-eva. Nema tu prodaje ulaznica i karata po različitim cijenama pa da; ko plati više dobije i bolje mjesto kraj Bejtullaha.
Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ljudi, vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po stepenu vjere.”
Hadždž je: kamenovanje zablude i likovanje nad Iblisom.
Simbolikom bacanja kamenčića na džemretima je još jedanput pokazano kako nam malo treba da se riješimo došaptavajućeg saputnika u životu. Treba ga kamenovati kao najveću ništariju i nastaviti put ka uspjehu ne osvrćući se na njega. Nakon džemreta hadžija je završio naporniji dio obreda i sada mu samo predstoji odlazak u hotel, kupanje, odmaranje i priprema za glavni tavaf. Lijepo. Tako i treba. Kada se naučimo neosvrtati na ometanja onoga koji vlast nad nama nema, sve ide lakše.
Prenosi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Nikada šejtan nije manji, poniženiji, udaljeniji od dobra i ljući kao što je to na dan Arefata.”
Hadždž je: potpuna pokornost i dosljedno slijeđenje.
Vjera se i zove vjera, jer vjerujemo srcem, jezikom očitujemo i djelima svojim dokazujemo da smatramo ispravnim ono što je od Allaha, makar za to i nemali opipljive dokaze. U suprotnom se to ne bi zvala vjera nego… recimo nauka. A nauka biva i opovrgavana.
Omer, radijellahu anhu, nakon što je poljubio Crni kamen je rekao: ”Uistinu znam da si ti kamen koji ne donosi nikakvu štetu niti korist, i da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te ljubi, ni ja te ne bih ljubio.”
A zašto ga trebamo poljubiti, ako smo u mogućnosti? Zato jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tako mi Allaha, On će ga proživjeti na Sudnjem danu. Imat će dva oka kojima će gledati, i jezik kojim će pričati, pa će svjedočiti svakom onom ko ga je sa pravom dodirnuo (radi slijeđenja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, a ne radi veličanja samog kamena.)”
Hadždž: unosi užas u srca nevjernika zbog njihove bojaznosti da se mnoštvo muslimanskih nogu uskladi u jedan korak.
U jedan pokret. Misao. Jedan cilj.
Rekao je jedan pisac, kršćanski misionar: “Islam će nastaviti da bude nesalomiva stijena od koju će se kršiti sve lađe našeg misionarstva sve dokle muslimani budu držali do Kur’ana, sedmičnog okupljanja za džumu i godišnje opće konferencije, hadždža.”
Subhanellah, nismo ni svejsni sta nam je darovano, koliki potencijal nam je omogućen ovim međukontinentalnim susretom. Zbog toga je ovo veliko, godišnje, obredoslovno okupljanje ipak ostalo nedovoljno iskorišteno.
Radi usporedbe. Sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, je prvi puta hodočastilo 100.000 muslimana. Svaki od njih se takmičio sa onim drugim u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Sebi su sami zabranjivali zabranjeno i od Allaha pokuđeno.
Džennet im je bio konačni cilj. Iskrenost im bješe vodič ka tome, a bratstvo parola koju su uzvikivali na putu do vječnosti. Uopšte ne čudi kako su onda dostigli visoke stepene obadva svijeta. Izmjenili su lice historije, slomili su tvrđavu mnogoboštva i prevrnuli utvrde nevjerstva, a zatim… zatim smo došli MI…
Hiljade nas je, a snaga nam k’o jedan
dok jedan je ashab, hiljada vrijedan.
Odjeća nam je ista kao i ona kojom se oni toga hadždža ogrnuše. Identične riječi izgovaramo, putevima istim hodimo, na istim uzvišenjima molimo ali… nisu to ona srca, niti su to isti nijjeti niti je to isto jedinstvo… Zbog nas nije zadrhtalo tijelo taguta, niti je paganstvu spala dlaka sa glave, srce zablude zbog nas nije zazeblo.
“Rekao je poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,:
– Navaliće na vas nevjernički narodi kao što navale gladni na tepsiju.
– Je li zbog toga što će nas biti malo? – upita neko od ashaba.
– Nije. Vas će tada biti mnogo, ali ćete biti kao pjena koju nose valovi. Allah subhanehu ve te’ala će iz srca vaših neprijatelja ukloniti strah od vas, a u vaša srca će ubaciti vehn.
– A šta je to vehn, o Allahov Poslaniče?
– Ljubav prema dunjaluku, a strah od smrti. – odgovori Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.”
Hadždž je: Arefat.
Nevjerovatan događaj sa kojim je čovječanstvu ukazana velika počast. Ko će od nas biti spreman, biti dostojan da je prihvati?
Subhanellah. Slavljen neka je Onaj koji narode u skupinama uvodi u ovu vjeru. Možete li samo da zamislite ovaj dan? Koliko duša se sakupi na jednom mjestu. Koliko želja se podigne do našeg Gospodara u tom kratkom periodu, i na koliko raznih jezika se izgovore? Onaj koji je iznad sedam nebesa sve to razumije, sve to može da ispuni, a da se od Njegove moći ništa ne umanji, da se Njegove riznice, ni koliko trun, jedan ne zakinu. On svakog Svoga roba poznaje i u tančine zna za čim njegova duša haje. Pozna njegovu boju glasa među milionima onih koji šapuću toga dana. Subhanellah.
Za ovaj veličanstveni dan, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Ne postoji ni jedan dan u kojem Allah više ljudi oslobodi od Vatre od dana Arefata. On se tada približi, a zatim se hvali melekima govoreći: ‘Šta oni žele? (kako bi im se udovoljilo)”’
Živimo u svijetu kada nam se djeca hrane raznim nebulozama tipa: zlatne ribice koja ispunjava želje, bunara želja, dobrih vila, puhanja u rođendanske svjećice na torti… a i nama velikim nije mahane. Makar i podsvjesno teži se ka tom, nekom, lahkom i brzinskom ispunjavanju želja. Mi, u islamu, smatramo da želje ispunjava Jedini Tvorac ovog univerzuma. Na žalost, ponekad je ljudima lakše povjerovati u neku gatku nego u ovu, tako očiglednu, Istinu.
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.” (El-Bekare, 186)
Hadždž je: mjesto koje je dočekalo mnoge poslanike.
Vijekovima su odabrani ljudi pohodili ove predjele. Budite sretni ako se i vaše ime našlo na tom spisku.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazeći kroz Vadi-Ezrek (Plavu dolinu), rekao: “Koja je ovo dolina?” Rekli su: “Ovo je Vadi-Ezrek (Plava dolina).” Rekao je: “Kao da gledam Musaa, alejhis-selam, kako se spušta sa uzvišenja glasno se odazivajući Allahu telbijom.”Zatim je otišao do uzvišenja Harša i rekao: “Koje je ovo uzvišenje?” Rekli su: “Uzvišenje Harša.” Rekao je: “Kao da gledam Junusa ibn Mettaa, alejhis-selam, na crvenoj devi a na njemu je naborani vuneni ogrtač. Uzde njegove deve su od tkanine, a on izgovara telbiju.”
Dok hodimo ovim predjelima, tako drugačijim od onih zelenih na koja smo mi navikli u našoj Bosni, pokušajmo da zamislimo dane kada se i najbolje biće, sallallahu alejhi ve sellem, umaralo na ovim istim putevima. Kada je noćio pod ovim istim otvorenim nebom Muzdelife. Vjetar je šibao i njegovo lice, a sitna prašina mekkanskih brda uplitala se i u njegovu kosu. Gospodaru, nema ljepšeg osjećaja od slijeđenja Tvoga poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korak po korak, djelo po djelo. I sada, nakon toliko godina, spomen na njega je živa među nama. Svjedočimo, Bože, da je Tvoju Poslanicu vjerodostojno nama predočio.
Hadždž je: sigurnost, nakon koje nema sigurnosti na ovom svijetu.
Uzvišeni Allah je taj dio zemlje učinio zabranjenim za bilo koji vid agresivnosti i nepravde. Učinio ju je nepovredivom i svetom.
“Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Časnoga hrama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini daćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25)
“I učinili smo Ka’bu utočištem i sigurnim mjestom ljudima” (El-Bekare, 125).
Ibn Omer je kupio zemljište čija se jeda polovina nalazila u svetoj zemlji, dok je druga bila van te granice. Iz bojazni da ne učini neku nedolikost u ovom gradu sagradio je svoju kuću izvan Harema (zaštičene zone), a mesdžid je podigao unutar njega.[Musannef Abdur- Rezak, br. 8647]
Mekkinu posebnost i čistotu su održavali i mušrici predislamskog doba. Zabilježeni su predivni sthovi jedne mnogoboškinje koje je sročila kao savjet svome sinu o tome kako da se ponaša u ovom odabranom gradu. Pa ko je onda preči od nas da ono što je Uzvišeni učinio zaštićeno, tako i održavamo?
Od kako je Ibrahim, alejhis-selam, pozvao na hodčašće u Mekku njena čast raste iz godine u godinu. Telbija se prolama njenim vazduhom iz stoljeća u stoljeće.
“i oglasi ljudima hadž!” – dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih.” (El-Hadždž, 27)
Prenosi se da je nakon što mu je ovo naređno upitao svoga Gospodara: “Kako će do ljudi doći ovaj moj proglas, Gospodaru?”
“Tvoje je da pozoveš čovječanstvo, a na Nama je da do njih donesemo tvoj glas.” [El-Kurtubi, Tefsir]
Šta nam drugo preostaje nego da kažemo: “Gospodaru moj, čuli smo i odazivamo se!”
Hadždž je: bosanski behar u dalekoj Arabiji.
Svako putovanje sadrži elemente avanture i sebi svojstvene čarolije. Ali sigurno je najnezaboravnije krenuti na put koji vodi u “središte Zemlje”. Na osnovu opšteprihvaćenog pravila “zlatnog omjera” Časna Mekka je centar svijeta i središte Zemlje. Otići tamo i osjetiti kako ti srce kuca kao nigdje na dunjaluku je velika počast. Ništa manje nije čudesno brdovito okruženje Mekke i njen gradski centar koji se kupa u najmodernijim dostignućima civilizacije, od svijeta kojeg su otkrili junaci Žil Vernove avanture.
Dobro, na hadždžu sigurno nema mjesta nikakvoj naučnoj fantastici, ali se zato nostalgična poređenja sa našom domovinom ne mogu izbjeći. Svježina, bjelina i čistoća bijelih ihrama koja te u milionskom broju okružuju je prizor koji se najadekvatnije može opisati sa Bosnom u proljeće. Ako behar uljepšava prirodu u proljeće, onda i hadžije uljepšavaju cijeli ovaj dunjaluk u mjesecu zul-hidždžetu.
Hadždž je: opraštanje od voljenih i put ka Časnoj Kabi.
Gospodaru naš, olakšaj nam tu misiju i učini da se zdravi svojim najbližim vratimo. Čistih duša i primljenog hadždža. Neka nam se dunjaluk preporodi kao što su to naša srca uradila dok smo na svetim mjestima dane provodili. Učini da nam se ahiret proljepša kao što su se naša djela proljepotala u hadžskim obredima poduzimajući ono što je od nas Vlasnik Arša Veličanstvenog tražio. I uputi naše potomstvo da krene istim ovim stazama kojima su i Tvoji poslanici koračali. Amin.