Povezanost ličnih interesa i političkih institucija je fenomen koji ima izravni utjecaj na živote u arapskom svijetu.
Dok se Palestinci prisjećaju 1948. godine i „etničkog čišćenja“ Palestine, Nakba- „katastrofa“ niti je počela te godine niti je okončana do sada. Generacije Palestinaca su patile, a i dalje pate. I dalje ih tretiraju kao građane drugog reda u vlastitim domovima, uskraćena su im osnovna prava na kretanje i siguran život u okupiranom pojasu Gaze i Zapadne obale, a u izbjegličkim kampovima u Libanu, Siriji i Jordanu život im je neizvjestan.
Gledano histrorijski, uloga Egipta u Palestini razlikovala se od uloge arapskih susjeda. 1948. godine, Egipat je bio jedina država koja je zatvorila svoje granice za Palestince, iz načelnog interesa da se Palestinci zadrže u okvirima vlastite nacije. Takva politika je na neki način imala dalekosežno uporište, s obzirom da mnogima koji su pobjegli 1948. godine nije dozvoljen povratak. Često je sugerisano da bi se relativno mali broj Palestinaca u Egiptu, ili bolji socioekonomski status ove grupe, mogao pripisati ovoj politici.
Izbjeglice u Egiptu
Arapski aktivisti su nedavno naišli na poprilično veliku grupu palestinskih izbjeglica iz 1948. godine u Egiptu. Prije nekoliko mjeseci, grupa od četiri prijatelja, Palestinaca i Egipćana čula je za masovni progon Palestinaca iz sela Bir il-Saba 1948. godine; rečeno je da su izbjeglice otišle u Egipat. Prijeteljima je ova informacija bila neobična, s obzirom da su se i oni, a i drugi, aktivno raspitivali za postojanje palestinskih izbjeglica u Egiptu u Palestinskoj ambasadi i drugim organizacijama u Kairu. Pozvali su i druge prijatelje da im pomognu da lociraju ovu zajednicu, koju su na kraju uspjeli pronaći.
Nekoliko sati vožnje od Kaira u smjeru sjevera, u delti Nila, u guberniji Sharqiya smješteno je selo Gezirat Fadel. Nosi prikladan naziv „Gezira“, što u prevodu znači otok, a upućuje na fizičku izolaciju u vrijeme osnivanja, i Fadel – ime jednog od osnivača sela. U posljednjih 65 godina, na ovo selo su u potpunosti zaboravile, zato što su tako odabrale ili zato što za njega nisu znale, sve institucije, kako egipatske i palestinske vlasti, tako i nevladine organizacije i aktivisti.
Ni selo, a ni njegovi stanovnici nisu zvanično priznati od strane egipatske Vlade, te je tako ovo neformalno naselje ostalo bez infrastrukture i javnih službi, a njegovi stanovnici bez osnovnih prava, čak i bez zvaničnog izbjegličkog statusa. Otkako su locirali selo, prijatelji su ga posjetili nekoliko puta, sakupljajući informacije o njegovoj historiji i trenutnom stanju. Također su intervenisali kod arapskih i egipatskih medija tražeći od njih da rasvijetle slučaj zanemarene izbjegličke zajednice.
Na godišnjicu Nakbe, pozvali su i druge aktiviste da im se pridruže u posjeti selu Gezirat Fadel, da obilježe godišnjicu i da prenesu jednostavnu poruku da ova izbjeglička zajednica neće biti zaboravljena. Kako je Syrine, palestinska aktivistica iz Jerusalema, rekla: „ Ovi ljudi, izbjeglice, najveće su žrtve Nakbe. Oni su ti s kojima je trebamo obilježiti.“
Pridružila sam se grupi od preko 80 aktivista, koji su uglavnom bili egipatskog i palestinskog porijekla, ali su među njima bili i Šveđani, Francuzi, Iranci i drugi. U rano ujutro, autobusi su nas odvezli iz Kaira, pored raskošnih polja, kroz grad Zaqaziq u pokrajini Sharqiya, i na prašnjavi put koji je nakon izvjesnog vremena postao preuzak za autobuse.
Aktivisti su izašli iz autobusa sa desetinama egipatskih i palestinskih zastava u rukama i natpisom na kojem je pisao:
„U sjećanju na Nakbu, Gezirat Fidel više neće biti zaboravljen.
Egipat i Palestina, jedan narod, jedna borba.
Iz Egipta do Palestine, revolucija se nastavlja i pobijedit će.
Vratit ćemo se, jednog dana, u Bir il-Sabu.“
Dok smo se kretali prema selu, put prepun smeća i zidovi od opeke, bili su vijesnici onoga što je uslijedilo. Nakon 20-minutnog hoda, pojavile su se glinene kuće i palestinske zastave koje su se vijorile s krovova od sijena. Mještani, većinom djeca, bili su uzbuđeni zbog vijesti o posjetiocima, izašli su na ulice, s palestinskim marama oko vrata, i pozdravili su nas na mješavini palestinskog i egipatskog dijalekta.
Iako je posjeta bila prvenstveno humanitarnog karaktera (grupa je donijela igračke za djecu, a u pratnji su bili i ljekari koji su obavili kućne posjete), politička priroda posjete bila je vidna. Iako su organizatori insistirali na nezavisnosti incijative, identitet aktivista uključenih u projekat, kao ključnih osoba iz egipatske revolucije je bio istaknut, na suptilan ili na eksplicitan način, u natpisu. Ideali arapskog proljeća, oni koji beskompromisno insistiraju na slobodi i društvenoj pravdi, direktno se prenose na političke stavove koji u slučaju Palestine, ne samo da se protive brutalnosti izraelskih snaga, već i odbijaju posrednike i moderatore trenutačne okupacije i raseljavanja, kako smatraju palestinske vlasti.
Upliv politike
U Gezirat Fadelu, upliv politike je također bio očigledan.
Tokom dana, postalo je kristalno jasno da izolacija ovog sela nema nikakve veze s geografijom ili neznanjem, već da je rezultat djelovanja egipatskih i palestinskih vlasti i onih koji od njih imaju koristi.
Na ulazu u selo, pozdravio nas je starješina sela, tzv. „omdeh“. Jedan od nekoliko obrazovanih mještana, on radi u Kairu i na sebi je imao odijelo, čime se isticao od ostatka stanovništva gdje su seoske starješine bile obučene u tradicinalnu palestinsku odjeću, a ostali su nosili jednostavnu, često poderanu odjeću.
Smješten na uzvisini ispred mještana i posjetilaca, starješina je nastavio s toplim pozdravima za aktiviste, a na Nakbu se referiaro kao na slavlje, obilježavanje dana kada će se Palestinci vratiti svojim domovima, uz sve ukrase arapskog govorništva. Starješina je opisao selo najljepšim riječima, tvrdeći da mještani zarađuju pristojne sume i zahvalio se na podršci palestinskim vlastima i Egipćanima koji su im ukazali dobrodošlicu kao „gostima“.
Ova izvedba bila je sušta suprotnost onome što je starješina pričao u privatnoj komunikaciji sa aktivistima, kao i sa stvarnim uslovima života u selu. Izbjeglice koje su prisustvovale govoru, bile su vidno strpljive. U gomili je organizator posjete primijetio uposlenika palestinske ambasade u Kairu.
Aktivisti su se s pomenutim uposlenikom raspavljali prije nekoliko dana u Kairu, zbog upornog poricanja da postoji zajednica palestinskih izbjeglica u Egiptu, uprkos dokazima da ambasada ima direktan kontakt sa starješinom i da je ambasador posjetio selo. Aktivisti su također imali problema u komunikaciji sa seoskim starješinom; starješina je na početku prijetio aktivistima, rekavši im da će obavijestiti egipatske obavještajne službe o ovome, ukoliko aktivisti ponovo posjete Gezirat Fadel.
Starješinine opaske bile su u suprotnosti sa uslovima života u selu. Uslovi u kojima žive Palestinci u Gezirat Fadelu su užasni. U selu živi oko 3.000 ljudi. Izuzev „gostinjske zgrade“ koja se sastoji od velike prostorije koja se koristi za okupljanja mještana i koja je ukrašena natpisom zahvale palestinskim vlastima, predsjedniku Mahmoudu Abbasu za njegov doprinos zajednici, u selu doslovno nema nikakve javne ustanove. Reći da u selu ima siromaštva je eufemizam, na putu prema selu, spazila sam mladića koji je iz smeća izvukao poderanu majicu i ušivao je da bi je mogao nositi.
I dok je Vlada Gamala Abdel Nassera u proširenom smislu svojim uslugama obuhvatala i Palestince u Egiptu, omogućavajući na taj način mještanima Gazirat Fadela da koriste usluge državnih ustanova besplatno kao i Egipćani, ili po niskim, subvencioniranim cijenama, ova prava su ukinuta za vrijeme vladaine Sadata. Izbjelice moraju plaćati međunarodne cijene za osnovne usluge; nemaju pravo na posjedovanje imovine.
Mještani su većinom zaposleni kao nadničari na velikim posjedima zemlje u vlasništvu egipatskih kompanija ili porodica, zatim kao mehaničari, ili u malim trgovinama u susjednima selima, ili na razvrstavanju smeća. Donia, dvanaestogodišnja izbjeglica koja pješači dva sata svako jutro da bi stigla na čas čitanja u susjednom selu, kaže da želi da radi za bilo koga ko bi je bio spreman zaposliti.
Iako su neki spomenuli nepostojanje prava u zakonskom smislu, brže bolje su se i zahvalili Egiptu jer ih ugošćava tako dugo. Tegobe sadašnjeg života su zamaskirane prisjećanjima na domovinu. Iako većina mještana nikada nije vidjela Bir il-Sabu, čak i najmlađa djeca je opisuju živopisnim jezikom, dodajući ilustrativna kazivanja o noći kada su njihove djedove i bake bombardovali Izraelci 1948. godine, nabrajajući imena poginulih rođaka i prepričavajući put do Egipta.
„Mi smo gosti iz Palestine u Egiptu i jednog dana ćemo se vratiti u Bir il-Sabu“ je fraza koju izgovaraju mještani svih uzrasta. Osmogodišnji Samih je ponudio da mi pokaže sjeme maslinovog drveta koje pripada njegovom djedu a koje će on, kako mi je rekao, sasvim sigurno jednog dana zasaditi ispred porodične kuće u Bir il-Sabi.
Manipulacija moći
Iako je stanovništvo u mnogim egipatskim selima suočeno s nejednakostima i slabim uslugama, čini se da je to posebno izraženo u slučaju Palestinaca.
Osiguravanje osnovnih prava za palestinske izbjeglice često se od strane arapskih službenika predstavlja kao elemenat koji vodi ka konačnom preseljenju, kontraproduktivan za pravo na povratak. Očigledno je pak, da su te iste institucije koje na sav glas ističu svoj nacionalizam i posvećenost rješavanju palestinskog pitanja, izolovane od svakodnevnih nedaća s kojima se izbjeglice susreću.
Jedan aktivista iz Ramallaha sa žaljenjem se osvrnuo na ironiju u izjavama izbjeglica iz Gezirat Fadela koji svaku nevolju povezuju sa veličinom nacionalnog pitanja i koji su ponosni na predsjednika Abbasa, dok u njegovom rodnom gradu političke elite žive relativno luksuznim životom.
Povezanost ličnih interesa i političkih institucija je fenomen koji i dalje ima izravni utjecaj na živote ljudi u arapskom svijetu. U slučaju palestinskih izbjeglica, taj utjecaj je obično intenzivan, jer pored dinamike zajednice i palestinskog vođstva, države domaćini donose sa sobom dodatne komplikacije.
U kontekstu arapskog proljeća, ljudi prepoznaju i otvoreno odbacuju ovu manipulaciju moći. Uprkos starješininim prijetnjama, aktivisti su se vratili u Gezirat Fadel, otvoreno izazvali njegove izjave pred mještanima i usprotivili su se njegovoj monopolizaciji priče o iskustvima izbjeglica.
Iako je već 65 godina pravo na povratak bilo i ostalo osnovni zahtjev palestinskih izbjeglica, evidentna je potreba za proširenjem spektra osnovnih prava zajednici koja pati u onoj mjeri u kojoj se njen identitet politizira. Isprazna i licemjerna priča vlada arapskih zemalja o posvećenosti palestinskom cilju koju ne prate djela, već odavno je očigledna; aktivisti iz arapskih zemalja sada su odlučni da joj stanu u kraj.
(Al Jazeera)