Dva čovjeka su u srijedu na ulicama Londona na stravičan način ubili britanskog vojnika satarom. Nakon objave tvrdnji da je jedan od napadača izgovarao ‘Allahu Akbar’ tokom ubistva, i pokazivanja video snimka drugog napadača, koji takođe poziva na Islam i na zaustavljanje nasilja nad muslimanima u Velikoj Britaniji, mediji, uključujući i The Guardian, i britanski političari odmah su taj čin nasilja nazvali ‘terorizmom’.
Da je ovo bio barbarski i užasan čin nema spora, ali ako mu se pridaje pravni, vojni, kulturni i politički značaj kao činu ‘terorizma’, pravo pitanje je: da li je taj termin zaista pogodan za ovaj čin nasilja?
Kako bismo nasilje nazvali terorizmom, mnogi smatraju da mora biti namjerno usmjereno protiv civila. To je najčešće značenje te riječi među zapadnim državama, kada se pokuša odvojiti akt nasilja od terorizma. Da, naravno da ponekad ubijamo civile, ali oni nisu namjerna meta, kao kod terorista.
Ipak, ovdje je žrtva bio vojnik države u ratu, a ne civil. Stajao je u vojnoj kućici blizu mjesta napada, a napadač je jasno stavio do znanja kako zna da napada britanskog vojnika rekavši ‘Ovaj britanski vojnik je oko za oko, zub za zub’.
Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i njihovi saveznici konstantno ubijaju muslimanske civile u posljednjoj deceniji, ali i prije toga. Međutim, oni koji staju u odbranu tih vlada insistiraju da to ne može biti ‘terorizam’ jer su meta vojnici, a ne civili. Da li je zaista moguće da kada zapadne države ubijaju muslimanske civile to nije terorizam, a kada muslimani ubijaju zapadne vojnike to jeste terorizam? Iznenađujuće, SAD su čak zatvorile ljude u Guantanamo i druga mjesta pod optužbom ‘terorizma’, a osumnjičeni su ni za šta drugo nego za učešće u nasilju protiv američkih vojnika koji su okupirali njihovu zemlju.
Tačno je da vojnik koji je ubijen u srijedu nije imao uniformu na sebi i da nije učestvovao u borbi u vrijeme kad je napadnut. Ali isto je tako istina da su SAD i njeni saveznici izveli veliki broj ubistava u posljednjoj deceniji, u kojima su nastradali ljudi u njihovim domovima, kolima, na poslu, dok su spavali (zapravo SAD je redefinisala pojam ‘militant’, koji sada označava svakog vojno sposobnog muškarca u zoni udara’. Čak su general James Cartwright i senator Lindsey Graham na saslušanju pred Komitetom za naoružanje izjavili da SAD ima pravo da ubija neprijatelje čak i ‘dok spavaju’, te kako ne moraju da ‘ih bude prije nego što ih ubiju’ kako bi obezbjedili ‘fer borbu’. Jednom kad objaviš da je ‘cijela planeta bojno polje’ (što naravno uključuje i London) i da je uredu ubiti svakog borca (pojam shvaćen najšire moguće), kao što je to uradila SAD, kako je moguće da onda ubistvo vojnika države u ratu, bez obzira koliko stravično, može biti čin ‘terorizma’.
Kada sam u četvrtak ujutro postavio pitanje na Twitter-u – šta konkretno ovaj napad čini ‘terorizmom’ napominjući da je ubijen vojnik, najčešći odgovor je bio da ‘terorizam’ podrazumjeva svaki čin nasilja koji ima za cilj političku promjenu, ili konkretnije – da inspiriše civilno stanovništvo na promjenu svoje političke elite ili njihovu politiku zbog straha od nasilja. Zbog toga što je jedan od napadača rekao ‘jedini razlog zašto smo ubili ovog čovjeka je zato što muslimani umiru svakog dana’ i upozorio ‘nikada nećete biti sigurni. Promijenite svoje vlade’, namjera nasilja je bila da inspiriše političku promjenu, što ga čini ‘terorizmom’.
To je u najmanju ruku dosljedna definicija.Ali, zar ona ne obuhvata i veliku većinu nasilja koju su počinili SAD i njihovi saveznici u poslednjoj deceniji? Šta je bio američko-britanski napad na Bagdad do kampanja zastrašivanja stanovništva ogromnim nasiljem kako bi se okrenuli protiv Sadamovog režima? To je bila njihova funkcija i čak zvanična namjera. Definicija bi, takođe, mogla obuhvatiti i bombardovanje njemačkih gradova tokom Drugog svjetskog rata. Takođe bi uključila i masakr civila u Srednjoj Americi koje je izvodila milicija, osnovana i naoružavana od Reaganove administracije tokom osamdesetih godina prošlog vijeka. Vodovi smrti Bangladeša koje je osnovala i trenirala Velika Britanija i bezbroj drugih grupa podržanih od Zapada, koji su koristili i još uvijek koriste nasilje kako bi izdejstvovali političke promjene.
Američki napadi neupitno imaju efekta, a neko bi bez problema mogao da raspravlja o namjeri terorisanja lokalnog stanovništva kako bi se dobila podrška protiv onih koje Zapad smatra neprijateljima. Stroge sankcije koje Zapad provodi protiv Irana i Iraka, koje su ubile veliki broj ljudi, sigurno imaju namjeru terorisanja stanovništva kako bi promijenili politiku svojih vlada, a i same vlade. Kako neko može definisati pojam ‘terorizma’ koji uključuje napad u Londonu u srijedu bez uzimanja u obzir ogromnog nasilja koje su izveli SAD, Velika Britanija i njihovi partneri? Može li se to uopšte uraditi?
Znam da će neki prečuti ovo upozorenje, ali ništa u ovoj diskusiji nema veze sa opravdanošću. Čin može biti zao i neopravdan, a da nije ‘terorizam’: većina najgorih zločina 20. vijeka, od Holokausta, preko neljudskih masovnih zločina pod vlašću Staljina i Pola Pota, do uništenja ljudskih života u Vijetnamu, nisu definisani kao ‘terorizam’. Pitanje da li je nešto ‘terorizam’ ne znači da se taj čin automatski opravdava ili ublažava. To bi trebalo da se podrazumjeva, iako znam da to nije slučaj.
Razlog zašto je ključno postavljanje ovog pitanja jesu politički, kulturni i emotivni udarci koje ‘terorizam’ ostavlja. Kada su u pitanju akcije zapadnih vlada, ‘terorizam’ se koristi kao sredstvo zaustavljanja bilo kakve argumentovane rasprave i pravdanje svake akcije koju te vlade naprave. To je pojam koji se koristi za započinjanje ratova, objedinjavanje vojnih akcija, slanje ljudi u zatvor na cijelu deceniju, nekada i doživotno, pravdanje egzekucija bez suđenja, zaštite akcije vlade pod oznakom tajnosti i automatsko oblikovanje javnog mnjenja širom svijeta. Važno je kako je ovaj pojam definisan i da li postoji precizna i dosljedna definicija. Veoma je važno.
Teško se oteti zaključku da, operativno, pojam nema pravu definiciju u slučaju ‘nasilja muslimana koje ima uzrok u odmazdi zbog nasilja nad muslimanima’. Kada su mediji počeli da izvještavaju kako ‘postoje indikacije da je u pitanju čin terora’, bilo je jasno da zapravo javljaju da ‘postoje naznake da su počinioci muslimani čiji je politički cilj usmjeren protiv Zapada’. (Ranije ovog mjeseca stariji musliman je izboden u zločinu za koji se ispostavilo da je mržnja prema muslimanima i niko to nije nazvao terorizmom). Da to postavimo drugačije – termin ‘terorizam’ u ovom trenutku nema nikakvu drugu funkciju sem propagandističke i legitimizacije nasilja Zapada nad muslimanima dok delegitimizuje svako nasilje koje dođe kao odgovor na to.
I posljednji zaključak: u vrijeme napada na Bostonski maraton, dokumentovao sam da su počinioci skoro svakog napada protiv Zapada, kao motiv navodili kontinuirano nasilje koje zapadne države čine nad muslimanskim civilima. Svakako je tačno da Islam igra važnu ulogu u odluci ljudi da se bore i umiru za opravdane razloge (opravdane u smislu da su neki ljudi voljni ratovati i umrijeti zbog hrišćanstva, budizma, judaizma i nacionalizma). Ali ključni uzrok ovakvih napada su jasne optužbe politike: tačnije, vjerovanje da je učestvovanje u nasilju protiv agresivnih zapadnih država jedini način da se zaustavi ili osveti nasilje Zapada koje ubija muslimanske civile.
Dodajte londonski napad na vojnika ovom rastućem nizu. Jedan od počinilaca je rekao u kameru da je ‘jedini razlog zbog kojeg smo ubili ovog vojnika je taj što se svakodnevno ubijaju muslimani širom svijeta’ i ‘izvinjavamo se što žene ovo moraju da gledaju danas, ali u našoj zemlji žene ovakve stvari gledaju svakodnevno’. Kao što sam bezbroj puta rekao, ovakvo isticanje uzročnosti ne znači opravdavanje samog čina. Ali ne bi smjelo ni da iznenađuje. Američki režiser Michael Moore je na svom Twitter-u sarkastično objedinio zapadne reakcije povodom londonskog ubistva ovako: ‘Šokiran sam činjenicom da ne možemo ubijati ljude u drugim zemljama, a da oni to isto ne pokušaju da urade nama.’
Ljudska priroda nam ne dozvoljava da slavimo dok naše vlade čine masovno nasilje u zemljama širom svijeta i da budemo potpuno imuni kada nam se to nasilje vrati poput bumeranga. Dirty Wars – Official Trailer Sjedinjene Američke Države su u četvrtak po prvi put priznale ono što se odavno zna: da su bespilotnim letjelicama ubili četiri američka državljanina islamske vjeroispovjesti, uključujući i rođenog Amerikanca, tinejdžera za kojeg se zna da nije bio kriv ni za šta. Kao što je Jeremy Scahill, čiji film ‘Dirty Wars’ (Prljavi ratovi) ispituje tajna američka ubistva muslimana, rekao u vezi ovog priznanja ‘ostaje potpuno nejasno zašto su SAD ubile toliko nedužnih civila ne-amerikanaca u napadima u Pakistanu i Jemenu’.
U The Guardianu je u četvrtak, ispod teksta ‘Woolwich attack: of course British foreign policy had a role’, objavljen i komentar bivšeg britanskog vojnika Joe Glentona, koji je služio vojsku u Afganistanu: ‘Iako ništa ne može opravdati stravično ubistvo britanskog vojnika u Woolwichu ove srijede, nije teško objasniti zašto se to ubistvo desilo… Dosad nam je trebalo biti jasno da ubijanje muslimana na drugim kontinentima može da bude i bumerang, a kao što smo vidjeli u sredu, može stvoriti mržnju kod kuće, u našoj zemlji. Neophodno je da to prepoznamo, dajući podršku britanskoj Vladi koja je odabrala da učestvuje u američkom imperijalističkom projektu na Bliskom istoku, imamo sreću da su ti napadi za sada rijetki.
Ovo je toliko očigledna poenta da je teško vjerovati kako ju se mora ponavljati.
Glenn Greenwald
(Guardian)