Nemaran li si,
o čovječe grješni!
Naivne li si pameti,
zar nikad mr’jeti ne misliš?
Rasipaš se s vremenom,
K’o boem da si,
živjet’ želiš.
Ohol li si u nemarnosti,
a zemlja će ti kosti stisnut’.
U glavi ti misao čudna,
za boga sebe smatraš.
A napadne l’ te kakva bolest,
Boga za pomoć moliš.
Pa, dokle više?!, ti čudni stvore,
Ne’š ni ti vazda,
ovdje živjet’.
Radi malo i za ahiret,
dunjaluk ti je,
kuća pusta.
Pameti dođi,
dok vremena još imaš.
Razmisli malo,
zbog čeg’ si ovdje?
Kad Melek smrti
po tebe dođe,
kasno će bit’,
kajat’ se tada!
Semir Sinanović