Piše: mr. Semir Imamović
Da bi ispravno razumjeli poziciju ashaba koji su dali bej’u (prisegu) Jezidu i isto to savjetovali Husejnu, radijallahu ‘anhum, važno je znati sljedeću činjenicu: i prije nego je Jezid zvanično proglašenom halifom, među ashabima je vladalo jednoglasno mišljenje da on nije najbolji izbor i da postoje sposobniji, kompetentniji i ozbiljniji kandidati, za ovu poziciju, od njega, ali ako se i pored toga desi da on bude izbaran za halifu, što je bilo i više nego izvjesno, oni će ga priznati kao vođu muslimana, jer je to bila jedina alternativa sukobima i podjelama. O tome govore brojne predaje, a u jednoj od njih se navodi da je neki čovjek pitao jednu grupu ashaba: ”Zar nam niste govorili da Jezid ni po ugledu, ni po znanju, ni po sposobnostima, ne zaslužuje poziciju halife?, a oni su mu odgovorili: ”Jesmo, govorili smo, međutim, Allah nam je svjedok, da smo ovim (bej’om) htjeli sačuvati jedinstvo islamskog ummeta i spriječiti podjele.” Zatim su ga upitali: ”Šta misliš ako bi cjeli ummet ušao na jedna vrata (uradio nešto), zar na ta ista vrata ne bi mogao ući još jedan čovjek” (vjerovatno misleći na Husejna) ”Da”, odgovorio je on. ”Šta misliš, kada bi svako od njih pojedinačno rekao: ”Ne želim da se zbog mene prolije nijedna kap muslimanske krvi, da li bi na to imao pravo?” – upitali su ponovo. ”Svakako da bi imao”, odgovorio je ovaj čovjek i otišao svojim putem.[1] Prema tome, jedini motiv kojim su se oni rukovodili, dok su davali prisegu Jezidu, bio je očuvanje jedinstva i sprječavanje novog krvoprolića među muslimanima, a ne kukavičluk, ljubav za položajem i strah od gubitka privilegija, kako to pokušavaju predstaviti razne sektaške grupacije[2]. To jednostavno ne priliči nekome ko je prošao poslanikovu školu odgoja, u kojoj je naučen najvećim ljudskim i civilizacijskim vrlinama, kao što su iskrenost, hrabrost, pravednost, altruizam, visoke teženje, borba za istinu i dr. Neko ko je, u ime uzvišenih islamskih ideala, bio spreman napustiti vlastiti toprak, podnijeti najgore oblike fizičke i psihičke torture, braniti islam do posljednje kapi krvi, ne može nakon toga, zbog prolaznih ovosvjetskih dobara, izdati iste te ideale. Onaj kome je Allah, dželle šenuhu, jednom ukazao svoje zadovoljstvo i milost, a to su prema slovu Kur’ana svi poslanikovi ashabi[3], do svoje smrti zaštićen je zablude i nevjerstva. Vjerovanje u njihovu dobrotu, dobronamjernost i ljubav prema njima je iman, moral i pravednost, a njihovo i najamnje obezvrjeđivanje i sumnja u njihovu pravovjernost je licemjerstvo, hereza i zabluda.
Hasanov primjer kao pouka
Koliko god nam se činila nevjerovatnom Husejnova upornost i spremnost da, i pored svih spomenutih upozorenja, direktnih kritika i dobronamjernih sugestija, ali i mnogobrojnih prepreka koje su mu stajale na putu, ustraje do kraja u svojoj namjeri, jednako nevjerovatnom izgleda činjenica da se on, u donošenju vlastitog političkog stava i poduzimanju konkretnih koraka u realizaciji svojih planova, uopće nije rukovodio primjerom svoga brata Hasana, koji je u sličnim političkim okolnostima i sa znatno povoljnije pozicije, zapravo najbolje moguće pozicije (pozicije halife), bio spreman na puno veće ustupke od onih koji su od njega traženi. Dok je za Husejna i najmanje odstupanje pred Jezidom, bilo ravno katastrofi, za njegovog brata ni najveća državna pozicija, pozicija halife, nije bila vrjedna jedne muslimanske žrtve. Kada smo već kod Hasana, važno je u ovom kontekstu spomenuti, da je on, upravo poučen očevim iskustvom, zauzeo stav da ne treba vjerovati ljudima koji ga okružuju i koji mu, prividno, pružaju podršku, što se, s druge strane, ne bi moglo reći za njegovog brata Husejna. Također, Hasan je iz dna duše mrzio Osmanove ubice, s kojima se otvoreno sukobio dok je zajedno sa Husejnom i manjom skupinom ashaba pokušavao zaštiti prilaz Osmanovoj kući, a koji su opet, preko noći postali njegovi ”vjerni” sljedbenici, a kasnije i njegovog brata. Bio je u potpunosti svjestan da će mu, upravo ova skupina ljudi, biti najveća smetnja i prepreka u obavljanju državnih poslova. Za razliku od njega, Husejn je pisma istih tih ljudi i njihova laskava obećanja koristio kao glavni argument u razgovoru sa svojim oponentima, kojim je pravdao svoj odlazak u Irak i podizanje pobune. Sjetimo se samo njegovih riječi Ibn Omeru, kada mu je rekao da ne ide u Irak: ”A zašto? Evo ovdje su pisma i dokumenti koji dokazuju njihovu lojlanost i spremnost da me priznaju za svog vladara?” Na poslijetku je Hasan, svjestan da samo tako može spriječiti daljnu eskalaciju sukoba, krvoprolića i podjele, odustao od svog prava na vlast u korist Muavije, radijallahu anhhuma, što je bio i ostao rjedak primjer samožrtvovanja u ime općeg dobra (Naravno i Husejnova spremnost da ide do kraja, bez obzira na sve opasnosti i izazove, također je jedan vid samožrtvovanja u ime općeg dobra). Godina u kojoj se to desilo poznata je u povijesti islama kao Godina ujedinjenja (džemata). Za svoju velikodušnost Hasan je nagrađen lijepim spomenom još na ovom svijetu, ali ne od bilo koga, nego direktno od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji je na jednoj od svojih hutbi rekao: ”Divan li je ovaj moj unuk! Možda će upravo on, Allahovom dozvolom, izmiriti dvije velike muslimanske skupine.”[4] Ovaj hadis je ujedno i odgovor onima koji Muaviji i njegovim pristalicama negiraju islam, pri tome ih nazivajući raznim pogrdnim imenima (izdajnicima, neprijateljima, licemjerima i sl.), jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Alijinu i Muavijinu skupinu nazvao muslimanskom. Hasan, radijallahu ‘anhu, zbog svega spomenutog, s pravom se smatra jednim od utemeljitelja međumuslimanskog dijaloga i pomirenja. On je, odričući se pozicije vrhovnog muslimanskog vođe u korist svog političkog rivala, dokinuo podjele i razilaženja među muslimanima i doveo do ponovne uspostave jedinstvene islamske vlasti.[5]
Tuga i iskušenje
Nakon što su propali svi pokušaji uvjeravanja Husejna da odustane od svojih namjera, i nakon što su nestali i posljednji tračci nade da bi moglo doći do bilo kakvog sporazumnog rješenja krize, i postalo sasvim jasno da je situacija uveliko izmakla kontroli, namjesnik Mekke ‘Amr ibn Sei’d ibn el-‘As, Mervan ibn el-Hakem, i drugi ugledni pojedinci, koji se nisu nikako mogli pomiriti sa činjenicom da su time iscrpljene sve mogućnosti na planu sprječavanja oružanog konflikta, pokrenuli su niz aktivnosti, uglavnom diplotamske naravi, koje su imale za cilj ublažiti negativne efekte Husejnovog odlaska u Kufu i njegovog neminovnog susreta sa ‘Ubjedullahom ibn Zijadom, koji je, u svakom smislu, bio nepredvidiv. Jedini način da to realizuju bio je da ‘Ubjedullahu ibn Zijadu pošalju direktan dopis u kojem će ga, još jednom, podsjetiti na Husejnovo porjeklo, ugled, i autoritet kojeg uživa među muslimanima, ali i upozoriti da ne čini ništa što bi njega i njegove nadređene moglo dovesti u nezavidnu situaciju. Tako mu je ‘Amr ibn S’ad savjetovao: ”U goste ti dolazi Husejn. Budi pažljiv i obazriv prema njemu, jer bi u suprotnom, mogao izgubiti status slobodnog čovjeka i ponovo postati robom.”[6] Mervan ibn el-Hakem je bio još direktniji: ”Dolazi ti Husejn ibn Ali, Fatimin sin, a Fatima je kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Tako mi Allaha, njegova sigurnost je naš najveći prioritet. Pazi da, zbog svog žestokog temperamenta, ne počiniš štetu koju ništa neće moći nadomjestiti i koju ljudi nikada neće zaboraviti, i o kojoj će se pričati iz generacije u generaciju. Neka je Allahov mir s tobom.”[7] Zanimljivo je da se posebnim dopisom ‘Ubjedullahu ibn Zijadu, u povodu novonastale situacije, obratio lično halifa Jezid ibn Mu’avija. Dopis je sadržao jasne i precizne instrukcije o tome šta i kako mu je činiti, kao i upozorenje ”da bi i najmanju grešku u ophođenju prema Husejnu mogao skupo platiti.”[8]
Husejn, radijallahu ‘anhu, je u Irak krenuo na Dan pojenja hadžija (Jevmu-t-tervije), odnosno dva dana prije Kurban bajrama 61. H.g. Ubrzo je primio vijest o pogibiji svog amidžića Muslima ibn ‘Akila, što ga je toliko pogodilo da je ozbiljno razmišljao o obustavi misije i povratku u Mekku, ali kada je čuo Muslimovu braću kako govore: ”Allaha nam, nećemo se vratiti dok ne osvetimo svoga brata, ili ne budemo ubijeni na tom putu”, odustao je i rekao: ”Idem i ja s vama, jer moj život nema smisla bez vas.”[9] Kada je ‘Ubejdullah ibn Zijad saznao za Husejnov pokret, poslao je El-Hurra ibn Jezida et-Temimija sa prethodnicom vojske od hiljadu vojnika da presretnu Husejna i spriječe ga u njegovom naumu. Sreli su se u blizini Kadisije i El-Hurr ga je upitao: “Gdje si krenuo, sine kćeri Allahovog Poslanika?”. “U Irak!” – odgovorio je. “Naređujem ti da se vratiš, kako me Allah ne bi iskušao s tobom. Vrati se odakle si i došao, ili idi u Šam kod Jezida, samo nemoj ići u Kufu.” – insistirao je Ibn Jezid, no Husejn se nije osvrtao na njegove rječi, i nastavio se kretati u pravcu Kufe[10]. Konačno se zaustavio u mjestu zvanom Kerbela (kerb, ar. tuga, belā, ar. iskušenje), što je, pokazat će se kasnije, ustvari bio pravi opis za događaje koji će se odigrati upravo na ovom tlu. Da li je to predosjećao Husejn kada je rekao “tuga i iskušenje”, ne znamo, ali se ovo ime u potpunosti uklapalo u cjelokupni kontekst. Nedugo zatim u Kerbelu je, po Ibn Zijadovoj direktivi, stigao Omer ibn Sa‘d ibn Ebi Vekkas, sa vojskom koja je brojala 4000 vojnika, kako bi direktno od Husejna saznao prave razloge njegovog dolaska. Husejn mu je objasnio da je u Kufu krenuo na poziv njenih stanovnika, a kao potvrdu za svoje riječi, predočio mu je dva tovara njihovih pisama, među kojima su se nalazili spiskovi sa imenima ljudi koji su mu dali prisegu. ”Ako su u međuvremenu promjenili svoje mišljenje, i ne žele me više”, govorio on, ”ja ću se vratiti odakle sam i došao”. Omer je, sa punom pažnjom i odgovornošću, saslušao Husejnovo obrazloženje, kojeg je potom, pretočio u posebno pismo, i poslao ga Ibn Zijadu na uvid. Na Ibn Zijadov odgovor nije trebalo puno čekati. Stigao je i brže nego se moglo očekivati. A bio je kratak i jasan: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Dobio sam tvoje pismo, i razumio sam tvoje riječi. Ponudi Husejnu i njegovim ljudima, da odmah daju bej’u Jezidu, a mi ćemo nakon toga razmisliti šta i kako dalje.” Iz ovih Ibn Zijadovih rječi nazirala se arogancija i beskompromisnost, što je navelo Omera ibn S’ada da posumnja u njegovu dobru namjeru.[11] U početku se njegova ponuda Husejnu činila neprihvatljivom, ali kada je vidio da je situacija isuviše ozbiljna i da nema drugog izbora, tražio je od Omera da mu upriliči sastanak sa Ibn Zijadom, a njemu lično je ponudio jednu od tri opcije[12]: da mu dozvoli povratak u Mekku, ili mu dozvoli da ode u Šam i prisegne na vjernost Jezidu ili ga, sa svojom vojskom, sprovede do najbližeg muslimanskog vojnog logora, kako bi učestvovao u borbi na Allahovom putu. Zadovoljan Husejnovim rječima, Omer je odmah o svemu izvjestio Ibn Zijada, nadajući se njegovom pozitivnom odgovoru. I zaista, Ibn Zijad je prihvatio Husejnovu ponudu, i upravo kada se spremao da, u vezi stim, izda i službeni nalog, i pošalje ga Omeru, tome se usprotivio jedan od njegovih savjetnika, po imenu Šemr ibn Zil Dževšen, koji je rekao: ”Po meni je jedina prihvatljiva opcija da ti doneseš konačnu odluku o tome šta će biti sa Husejnom i da se Husejn povinuje tvojim zahtjevima, koje ćeš mu naknadno predočiti, i prihvati tvoju presudu.”[13] (Nastavit će se)
Saff br. 332.
Konačno se zaustavio u mjestu zvanom Kerbela (kerb, ar. tuga, belā, ar. iskušenje), što je, pokazat će se kasnije, ustvari bio pravi opis za događaje koji će se odigrati upravo na njenom tlu. Da li je to predosjećao Husejn kada je rekao “tuga i iskušenje”, ne znamo, ali se ovo ime u potpunosti uklapalo u cjelokupni kontekst.
Antre:
Bilješke
[1] – Tabekatu ibn Sa’d, 7/147, Tarih, Halife Hajjat, str. 64.
[2] – Na portalu www.shije-imamali.com objavljen je tekst pod naslovom ”Ashabi zakleti pod drvetom”, koji obiluje neistinama, krivotvorenjem i jasnim izvrtanjem značenja kur’anskih ajeta. U tekstu se između ostalog kaže: ”Pogledajmo jedan primjer licemjerstva nekih ashaba, i njihovo neprijateljstvo i izdaju protiv Božjijeg Poslanika. “Licemjeri govore: “Pokoravamo se!” a kada odu od tebe, onda neki od njih noću snuju nešto što je suprotno onome što ti govoriš, i Allah naredi da se ono što oni snuju pribilježi. Ti ih izbjegavaj i u Allaha se pouzdaj, jer Allah je dovoljan zaštitinik.” (4:81). Ne treba veliko znanje o vjeri da bi se shvatilo kako se ovdje radi o čistoj podvali. Naime, ajet govori o licemjerima, a ne ashabima, a to su dva potpuno različita pojma. Licemjer je onaj koji javno ispovjeda islam, a u srcu je nevjernik, dok je ashab onaj koji je lično sreo poslanika, iskreno povjerovao u njega i umro kao musliman (El-Isabe, Ibn Hadžer, 1/7). To što su neki ljudi bili poslanikovi savremenici, ne čini ih ashabima, ukoliko nisu povjerovali u njega, primili islam i umrli kao muslimani, pa tako za licemjere ne možemo reći da su ashabi, iako su se pred poslanikom i njegovim ashabima pretvarali da to jesu. Štaviše, poslanikov amidža Ebu Talib, je, za razliku od licemjera, bio čvrsto ubjeđen da je njegov bratić poslanik, štitio ga je i branio svim srcem, zajedno sa njim i njegovim sljedbenicima proveo tri godine u potpunoj izolaciji, bez igdje ičega, ali sve to nije bilo dovoljno da bi stekao status ashaba.
[3] – U tom smislu, Allah, dželle šenuhu, u Kur’anu, u prijevodu značenja kaže: ”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tevbe, 100.).
[4] – Buharija, 2704.
[5] – ‘Avamilu-n-nasri ve-l-hezimeti, dr. Ševki Ebu Halil, str. 75.
[6] – Tehzibu-l-kemal, 6/422., Mevakifu-l-mu’aride, 263.
[7] – Et-Tabekat, 5/167., Tehzibu-l-kemal, 6/422., Mevakifu-l-mu’aride, 263.
[8] – Medžmeu’-z-zevaid, 9/139., El-Mu’džemu-l-kebir, 3/115.
[9] – Tarihu-t-taberi, 6/322.
[10] – Tarihu-t-taberi, 6/327.
[11] – Taberi, 6/337.
[12] – El-Mihen, od Ebul-‘Araba, str. 154.
[13] – Tarihu-t-taberi, 6/340., 341.