Priredio: Amir Durmić
Izuzimajući dozvolu naklanjavanja sabahskog sunneta odmah nakon sabahskog farza, o čemu smo pisali u prethodnom tekstu, islamski učenjaci su zauzeli dva stava po pitanju dozvoljenosti klanjanja neke druge nafile odmah nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca. Prvo mišljenje: U spomenutom vremenu zabranjeno je klanjati bilo koju nafilu izuzev dva rekata sabahskog sunneta. Ovo je mišljenje većine islamskih učenjaka iz prvih generacija u koje se ubrajaju Hasan el-Basri, En-Nehai, Seid b. Musejjib kao i pravnici racionalističke pravne škole. Identičan stav prenosi se od Abdullaha b. Amra i Abdullaha b. Omera, radijallahu anhum, ali oko vjerodostojnosti predaja kojima se ovoj dvojici ashaba pripisuje ovaj stav, postoji spor. Dokazi ove skupine učenjaka su sljedeći:
1. Od Jesara, oslobođenog roba Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: ”Abdullah b. Omer me vidio kako klanjam (nafilu) nakon što je nastupila zora, pa mi reče: ”O Jesare, jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., vidio nas je kako klanjamo isti namaz koji sada ti klanjaš pa nam je rekao: ‘Neka prisutni obavijeste odsutne i neka im prenesu da im zabranjujem da nakon sabahskog farza klanjaju bilo koji drugi namaz izuzev dva rekata (sabahskog sunneta).” (Ebu Davud, Sunen, br. 1264, Tirmizi, Sunen, br. 417. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-džamia’, br. 5353)
2. Također, ovi učenjaci kao dokaz da spomenuti postupak nije validan navode hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., kazao: ”Nema namaza nakon (farza) sabah-namaza sve dok ne izađe sunce, i nema namaza nakon (farza) ikindija-namaza sve dok sunce ne zađe.” (Ibn Madže, br. 1250, od Omera, radijallahu anhu)
Drugo mišljenje: Nije zabranjeno klanjati nafilu nakon pojave zore, a nakon što se klanja sabah-namaz, već je to dozvoljeno. Ibn Munzir ovaj stav prenosi također od Hasana el-Basrija i dodaje: ”Imam Malik je smatrao da je osobi koja je propustila noćni namaz dozvoljeno da u tom periodu klanja nafilu.” Također, ovaj stav se pripisuje i ashabu Bilalu, radijallahu anhu.
Prvi stav je preči i ispravniji, a u prilog njegovoj ispravnosti ide i hadis koji prenosi Abdullah b. Omer od Hafse, radijallahu anhum, u kojem se navodi da je rekla: ”Nakon pojave zore Allahov Poslanik, s.a.v.s., ne bi klanjao nijedan drugi (dobrovoljni namaz) osim dva rekata sabahskog sunneta.” (Buhari, Sahih, br. 1173, Muslim, Sahih, br. 723)
Kada se radi o sabahskom sunnetu i pitanjima vezanim za njega, bitno je napomenuti da nije zabranjeno niti pokuđeno pričati i razgovarati nakon klanjanja sabahskog sunneta bez obzira što se to mišljenje prenosi od nekih ashaba i nekih učenjaka kao što su imam Ahmed i Ishak, koji su smatrali da je svaki govor koji se ne ubraja u zikr – spominjanje i veličanje Uzvišenog Allaha, u tom periodu (dakle između sabahskog sunneta i sabahskog farza) pokuđen. Za pokuđenost spomenutog djela nema validnog šerijatskog dokaza, čak štaviše, postoji dokaz koji potvrđuje suprotno. To je hadis Aiše, radijallahu anha, koji smo prethodno spomenuli, a u kojem je ona, radijallahu anha, kazala: ”Vjerovjesnik bi klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), pa ako bih ja bila budna, on bi razgovarao sa mnom, a ako ja ne bih bila budna, on bi legao (na svoj desni bok).” (Buhari, Sahih, br. 1092, Muslim, Sahih, br. 1227)
Bitna napomena
Poslanik, s.a.v.s., zabranio je klanjanje namaza u bilo kojem od sljedeća tri vremenska perioda:
- Nakon sabah-namaza sve dok sunce ne izađe,
- Nakon ikindija-namaza sve dok sunce ne zađe,
- Kada je sunce u zenitu, tj. tačno na sredini neba.
Što se tiče zabrane klanjanja nakon sabaha dok sunce ne izađe i zabrane klanjanja nakon ikindije dok sunce ne zađe, ona je, pored hadisa koji smo već naveli, potvrđena i u hadisu koji prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, a koji bilježe Buhari i Muslim. (Buhari, Sahih, br. 581, i Muslim, Sahih, br. 826)
Kada je riječ o zabrani klanjanja namaza dok je sunce u zenitu, tj. tačno na sredini neba, ta zabrana je potvrđena u predaji koju prenosi Ukbe b. Amir, radijallahu anhu, koji kaže. ”U tri vremenska perioda Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio nam je da klanjamo namaze….”, pa je pored već spomenuta dva perioda, kazao: ”…i dok je sunce tačno na sredini neba (u zenitu) sve dok se ne krene naginjati (ka zapadu)…” (Muslim, Sahih, br. 831)
Pored toga, na temelju vjerodostojnih hadisa i predaja, islamski učenjaci su iz zabrane klanjanja u ova tri perioda izuzeli neke situacije te dozvolili klanjanje namaza i u spomenutim periodima, ali samo pod određenim uvjetima i u izuzetnim prilikama. Između ostalog, jedan dio islamskih učenjaka dozvolio je da se u ova tri perioda naklanjavaju opravdano izostavljeni namazi, i to je stav imama Malika, Šafije, Ahmeda i većine ashaba i tabiina. (Vidjeti: El-Mudevvene, 1/130, El-Umm, 1/148, El-Mugni, 2/80, El-Evsat, 2/411)
Svoj stav temelje na sljedećim dokazima:
1. Hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., kazao: ”Onaj ko zaboravi (klanjati namaz), neka ga klanja onda kada ga se sjeti. Za propušteni namaz nema drugog iskupa osim toga.” (Buhari, Sahih, br. 597, Muslim, Sahih, br. 684, od Enesa b. Malika, radijallahu anhu) U jednoj drugoj verziji ovog hadisa navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: ”Onaj ko prespava namaz ili ga zaboravi (klanjati), neka ga (na)klanja kada ga se sjeti. ” (Darimi, Sunen, br. 1229)
2. Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: ”San i čvrsto spavanje ne ubrajaju se u nemar! U nemar se ubraja da čovjek budan (i u svjesnom stanju) propusti namaz i ne klanja ga sve dok ne dođe vrijeme sljedećeg namaza. Onaj kome se to desi (da prespava namaz), neka ga klanja kada bude opomenut…” (Muslim, Sahih, br. 311)
Dakle, shodno ovom mišljenju, dozvoljeno je naklanjati nenamjerno izostavljen namaz i u spomenutom vremenu, i to je prioritetnije mišljenje, a Allah najbolje zna.
Nastavit će se, inšallah…
Ostali članci iz serijala:
DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza
DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti
DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti