Preveo: Admir ef. Zekić
Hadždž nas uči skromnosti u odijevanju i stanovanju: hadžija obuče dva komada platna i spava na prostoru koliko se može ispružiti i zadovoljan je time. Hadždž ulijeva strahopoštovanje nevjernicima, jer kada se muslimani, pored svih međusobnih razlika i razilaženja, mogu okupiti na jednom mjestu u određeno vrijeme, to upućuje na to da se isto tako mogu okupiti i na nekom drugom mjestu. Hadždž ukazuje na važnost džemata i ujedinjavanja muslimanskih srca, zatim na upoznavanje sa situacijom muslimana u svijetu, gdje svako ima priliku da direktno dobije informacije iz prve ruke o stanju i situaciji svoje braće diljem islamskoga svijeta, potom, tu se razmjenjuju iskustva i dostignuća između muslimana, održavaju se sastanci uleme, intelektualaca, uglednih ličnosti i daija, a na tim sastancima se razmatra stanje muslimana, važnost solidarnosti i potpomaganja i potrebe za njima.
Hadždž kao peti rukn islama ima svoje plemenite ciljeve i namjere od kojih ćemo spomenuti neke. Prije svega, on nas podsjeća na vjerovjesnike počevši od našeg oca Ibrahima, a.s., i gradnje Kabe, do našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovog načina veličanja svetosti Kabe, da bismo se u momentima tavafa oko Kabe sjetili tavafa tih čestitih vjerovjesnika koji su hodali tim istim stazama Svete zemlje, oko Svetog hrama, kojima i mi danas hodamo. Zato, dragi hadžija, sjeti se u tom momentu njihovih života i duboko u srcu poželi da ideš njihovim stopama! Imam Muslim prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: ”Bili smo sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., na putu iz Mekke u Medinu, kada smo prošli pored jedne doline, i tada nas Poslanik, s.a.v.s., upita: ‘Koja je ovo dolina?’ Rekoše: ‘Zelena dolina (Vadi el-Ezrek)’, a on reče: ‘Kao da gledam u Musaa, a.s.’, pa je spomenuo nešto od njegovog izgleda i kose, te kako traži zaštitu od Allaha izgovarajući i učeći dok prolazi ovom dolinom. Zatim smo nastavili put te se zaustavismo na jednom brdskom prijevoju, a Poslanik, s.a.v.s., upita: ‘Koja je ovo padina?’ Rekoše: ‘Herša ili Liftu’, a on reče: ‘Kao da gledam Junusa, a.s., na njegovoj crvenoj devi, na njemu je bilo vuneno džube, kako zateže devin povodac koji je bio od vlakna, kako prolazi preko ove padine izgovarajući telbijju.”’
Ihrami podsjećaju na ćefine
Bjelina ihrama i taj miris čistoće ukazuju na čistoću duše i srca, na čistotu poslanice i vjere, na ljepotu ukrasa i iskazivanje poniznosti, bijeli ihrami poput ćefina, koji čovjeka podsjećaju na smrt, kao da govore da su spremni stati pred Uzvišenim Gospodarom, dž.š. Oblačenje ihrama na mikatu upućuje na iskazivanje pobožnosti i poniznosti Allahu, dž.š., pokoravanje Jedinom Bogu, koji naređuje jedinstvo, uređenost i preciznost ummeta, važnost ujedinjenja i sloge, jer Allah, hvaljen neka je On, iz Svoje milosti nije propisao čovjeku osim ono što će mu uljepšati ibadete. Simbolika oblačenja ihrama na mikatu ogleda se i u dokidanju moguće neodlučnosti, podozrenja i sumnje u dušama hadžija, ne ostavlja mjesta razilaženju, jer neko može reći: ”Oblačenje ihrama na ovom mjestu je bolje”, dok će, pak, neko drugi reći: ”Ne, oblačenje ihrama sa nekog drugog mjesta je puno bolje….” Hadždž je simbol tevhida, monoteizma, koji je sadržan u telbijji koja se izgovara od samog početka, od momenta oblačenja ihrama. Kaže Džabir ibn Abdullah: ”Zatim iskaže dobrodošlicu tevhidom izgovarajući: Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike lek!” (Odazivam Ti se, Stvoritelju i Gospodaru moj, odazivam Ti se! Odazivam Ti se, Ti nemaš druga, odazivam Ti se! Zaista, svaka zahvalnost i blagodat i vlast pripadaju Tebi! Ti nemaš sudruga!) (Bilježi Muslim) Opisujući Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, ‘umru, Enes, r.a., prenosi da je rekao: “Lebbejkellahumme umreten la rijae fiha ve la sematen!” (“Odazivam Ti se, Stvoritelju i Gospodaru moj, ‘umrom bez licemjerstva i ne radi stjecanja ugleda!”) Zato hadžija počinje svoj hadždž tevhidom i ne prestaje ponavljati telbijju prelazeći tako iz obreda u obred, neprestano izgovarajući riječi tevhida (telbijje). Svaki hadžija dok izgovara telbijju osjeća međusobnu vezu sa ostalim Allahovim stvorenjima, osjeća da zajedno robuju i istinski se odazivaju Allahu. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Neće niko proučiti telbijju a da neće, sa njegove desne i lijeve strane, svako drvo i kamen učiti i ponavljati s njim, sve dok se zemlja ne rascijepi sa lijeve i desne strane.” (Bilježe Ibn Huzejme i Bejheki sa vjerodostojnim lancem prenosilaca) Dan kada sve hadžije moraju biti na Arefatu bez ikakvih razlika među njima, kada niko ni nad kim nema nikakve prednosti, podsjeća na Sudnji dan kada će svi ljudi stajati pred Allahom čekajući Njegovu presudu. Hadždž je simbol jedinstva i ravnopravnosti, jer ih čini ravnopravnim u odjeći, djelima, na jednom mjestu, svi se okreću jednoj Kibli, nema prednosti vladar nad podanikom, ni bogati nad siromašnim, ugledan i onaj koji to nije – na istom su stepenu… Ravnopravni su u pravima i obavezama i niko ne smije da u Svetom hramu, u tom šarenilu boja i nacionalnosti, pravi razlike. Jedinstvo vjere, jedinstvo simbola, cilja, jedinstvo u djelima, jedinstvo u riječima: ”Svi su ljudi od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji Ga se najviše boji. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim osim po vjeri (bogobojaznosti).” Više od milion muslimana stoji na jednom mjestu, u istoj odjeći, s istim ciljem, s jednim sloganom, mole Jednoga Boga, slijede jednog Poslanika, s.a.v.s., pa ima li većeg jedinstva od ovog? Rekao je Uzvišeni: ”Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Mesdžidul-Harama – a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještane tako i za došljake – i onome ko u njemu htjedne bilo kakvo nasilje učiniti, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.” (El-Hadždž, 25.) Hadždž nas uči skromnosti u odijevanju i stanovanju: hadžija obuče dva komada platna i spava na prostoru koliko se može ispružiti i zadovoljan je time. Hadždž ulijeva strahopoštovanje nevjernicima, jer kada se muslimani, pored svih međusobnih razlika i razilaženja, mogu okupiti na jednom mjestu u određeno vrijeme, to upućuje na to da se isto tako mogu okupiti i na nekom drugom mjestu. Hadždž ukazuje na važnost džemata i ujedinjavanja muslimanskih srca, zatim na upoznavanje sa situacijom muslimana u svijetu, gdje svako ima priliku da direktno dobije informacije iz prve ruke o stanju i situaciji svoje braće diljem islamskoga svijeta, a potom, tu se razmjenjuju iskustva i dostignuća između muslimana, održavaju se sastanci uleme, intelektualaca, uglednih ličnosti i daija, i na tim sastancima razmatra se stanje muslimana, važnost solidarnosti i potpomaganja i potrebe za njima.
Dan u kojem Allah, s.v.t., oslobodi najviše ljudi od Vatre
O brisanju grijeha u ovom danu, Ebu Hurejre, r.a, kaže: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Ko hadždž obavi u ime Allaha, nemajući spolni odnos sa ženom, niti učini neki grijeh, vratit će se (kući bez grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila.”’ Aiša, r.a, supruga Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi da je on rekao: ”Ni u jednom drugom danu Allah ne oslobađa Svoje robove od džehennemske vatre, kao što to učini na Dan Arefata.” Hadždž otvara vrata nade grješnicima i odgaja ih kroz svoje obrede da ostave mnoge grijehe i da se za njih pokaju, tako da za vrijeme hadždža i obreda nemali broj ljudi ostavi dosta toga od svojih ružnih navika i običaja. Islam je vjera reda, tako i hadždž ima svoje obrede koji se obavljaju u određeno vrijeme na određenom mjestu, tako da nije dozvoljeno neki obred odložiti van njegovog vremena, tj. svaki se obred mora obaviti u svom vremenu i na određenom mjestu. Hadždž podstiče ljude na udjeljivanje na Allahovom putu (dijeljenje sadake) i dobročinstvo, udaljava od škrtarenja, jer hadžija potroši mnogo imetka za prijevoz, potroši u putu i za vrijeme obreda, ali samo radi hadždža i u ime Stvoritelja. Stjecanje bogobojaznosti veličanjem Allahovih propisa, jer kaže Uzvišeni: ”Tako je to! Pa ko poštuje Allahove propise – znak je bogobojaznosti srca.” (El-Hadždž, 32.) Hadždž je škola skromnosti bogatima, jer bogataš ostavlja bogatstvo i raskoš, bez obzira ogledalo se to u ostavljanju skupe odjeće i udobnih kreveta, i poistovjeti se sa siromasima u načinu života i obredima, kao što su: tavaf, sa’j, bacanje kamenčića. Na ovaj se način budi osjećaj skromnosti i spoznaje bezvrijednost ovog dunjaluka. Postojanost hadžije u ibadetima i zikru tokom dana i obreda hadždža, gdje on prelazi iz obreda u obred, sa djela na djelo, nalikuje nekom godišnjem seminaru o pokornosti i spominjanju Allaha.
Odgaja i usmjerava ljude da čine dobročinstvo ostalim ljudima, tako da će dati savjet onome ko je zalutao, podučit će onoga koji ne zna, pomoći će siromašnog, zaustaviti se i popričati sa starim i nemoćnim. Oplemenjuje hadžije lijepim moralom, uči ih da budu blagi, dobroćudni, milostivi, strpljivi na uvrede drugih ljudi, jer na hadždžu je skoro nemoguće da čovjek ne zapadne u gužvu ili prepirku, ali se stalno sjeća riječi Gospodara: ”Hadždž je u poznatim mjesecima, pa onaj ko se obaveže u toku njih obaviti hadždž, ne može imati spolni odnos, ružno što činiti, niti ulaziti u prepirke u toku hadždža.” (El-Bekare, 197.) Hadždž je škola sabura i podnošenja raznih teškoća, toplote, predugog puta, odvojenosti od porodice, obreda koji se moraju na vrijeme izvršiti, gužve na svakom koraku. Na sa’ju između Safe i Merve svaki se hadžija sjeti da ko se pokori Allahu i istinski osloni na Njega, čvrsto se držeći Njegove vjere, neće ga Allah prepustiti samom sebi, već će mu podići ugled i spomen, kao što je to bilo sa Hadžerom, majkom Ismailovom, neka je Allahova milost na njih, kada je upitala Ibrahima: ”Da li ti je ovo Allah naredio”, a on joj je odgovorio: ”Da!” Tada je ona rekla: ”Idi, jer Allah nas neće napustiti.” Pa joj je Allah podigao spomen tako da su ljudi počeli obavljati sa’j kao što je to ona činila, među kojima je bilo i vjerovjesnika, neka je Allahova milost na njih.
Zemzem-voda je lijek za duševne i tjelesne bolesti
U tim momentima svaki hadžija treba da bude svjestan čiji je on gost – on je gost Milostivog, jer na ovaj ”kongres” nije pozvan od strane neke države ili neke islamske organizacije, niti od strane kralja ili predsjednika, već ga je na njega pozvao Gospodar svjetova i učinio ga mjestom za susret svih muslimana ne praveći razliku među njima. Rekao je Uzvišeni: ”I oglasi ljudima hadždž, dolazit će ti pješke i na devama iznurenim, koje dolaze sa dalekog puta.” (El-Hadždž, 27.) Prenosi Nesai od Ebu Hurejre da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Allahovi gosti su trojica: gazija, hadžija i onaj koji obavlja ‘umru.” Vrijeme hadždža karakteristično je i po tome što je to, prije svega, mjesto i skup kojem nevjernici i mnogobošci nemaju nikakav pristup. Njima je ulazak u Svetu zemlju i Harem zabranjen u bilo kojem vremenu, ma kakve namjere imali. Rekao je Allah, dž.š.: ”O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka više ne dolaze na hadždž Mesdžidul-Haramu poslije ovogodišnjeg hadždža. A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. Allah zaista sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 28.) Prenosi Buharija u svom ”Sahihu” od Ebu Hurejre da je rekao: ”Poslao me Ebu Bekr, r.a., te godine sa glasnicima, na dan Nehra na Mini, da oglasimo ‘da nakon ovogodišnjeg hadždža mnogobošci više ne hodočaste Mesdžidul-Haram i da se oko Hrama više ne tavafi u stanju nagosti’.” Neka je salavat i selam na našeg pejgambera Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu i na njegove ashabe.
Autor: Šejh dr. Jahja Ibrahim el-Jahja