Koliko se ja islamu dajem, Rabbe moj,
Malo hodim, pa stanem
Svjestan ja sam, da sve od Te je
Pa i riječi ove što mi u srcu leže
Ali srce nekad lažnu nadu slijedi
Na pučini ovoj ono lahko
Na hridi iskušenja se nasuče
Kao utopljenik, jecajem Te zovem
U grču, oprost molim
Potonem umalo, ali me Ti spaseš
Od Milostivih Ti si, Bože moj, Najmilostiviji
Možda u tome i hajr je
Da se nakon tegobe jače Tebi vratim
Kad se duša stisne u grudima od tegobe
I srce u očaju vapi
Tad pouzdano znam da samo Tebe tražim
Zato Rabbe ne prepusti me samom sebi
Ni damara jednog
Jer sve mimo blizine Tvoje
Za insana je bol…
Nedim Botić