Iz Sirije i u ponedjeljak dolaze izvještaji o granatiranjima i razmjeni artiljerijske vatre između vojske Bashara al-Assada i pobunjenika.
Amaterski snimci pokazuju eksploziju granata u Homsu, a izvještaji sa terena govore da je i grad Hula pod kišom granata.
Gul: U Siriji najgori scenarij
Turski predsjednik Abdulah Gul izjavio je u ponedjeljak da se u Siriji trenutno odvija “najgori scenarij” i da će Turska učiniti sve što je u njenoj moći da se zaštiti, dok je njena vojska šesti uzastopni dan uzvratila na vatru sa sirijske strane granice.
On je kazao da nasilje u turskom južnom susjedu, gdje se pobuna protiv al-Assada pretvorila u građanski rat koji prijeti i uvlačenjem regionalnih sila, ne može trajati neograničeno i da je Assadov pad neizbježan, prenosi Reuters.
“U Siriji se upravo sada odvija najgori scenarij. Naša Vlada je u stalnom kontaktu s turskom vojskom. Sve što smo trebali učiniti učinili smo i nastavit ćemo da činimo”, rekao je Gul.
“Prije ili kasnije doći će do promjene i tranzicije. Za međunarodnu zajednicu je imperativ da poduzme efikasnu akciju prije nego što se Sirija pretvori u veću propast i nova krv se prolije, to je naša želja”, izjavio je Gul novinarima u Ankari.
I komercijalnu prijestolnicu Halep tresle su eksplozije i oružani sukobi od ranih jutarnjih sati. Najmanje 43 ljudi je izgubilo život, saopćila je Sirijska opservatorija za ljudska prava.
Reporter Al Jazeere Adnan Rondić posjetio je Akčakale.
Dijete ranjeno u glavu
Bozan Yavuz, pekar iz Akčakalea, zajedno s komšijama prisjetio se kako je na nasipu koji dijeli Tursku i Siriju dočekivao rođake.
Bozan i kćerka Gulbeyaz ostali su sami. Supruga s ostalih četvero djece, kao i rodbina izbjegla iz Halepa u Siriji, njih devetero, otišli su prošle sedmice u Iskender, grad udaljen otprilike 350 kilometara.
“Ispred kuće su padali geleri, još ih čuvamo. Jedno dijete je ranjeno u glavu ispred naše pekare”, priča Bozan.
O posljednjim dešavanjima on kaže: “Nakon pogibije pet osoba država je preuzela određene mjere, ali i dalje nismo mirni. Ponovo padaju granate, kako da znamo da neće nekoga pogoditi? Mi smo protiv rata, ne želimo ući u njega, koga da tamo napadamo? Tamo su naša braća, tamo je mojih gotovo 300 rođaka.”
Turske vlasti nisu insistirale na tome da lokalno stanovništvo napusti svoje domove, tvrdi Bozan.
No, savjeta u tom smjeru je bilo: “Predstavnici vlasti išli su od vrata do vrata. Pitali su da li ljudi, svojevoljno, uz nadoknadu za stanarinu u drugim mjestima žele napustiti kuće. Mnogi su rekli da žele i sada se čeka odgovor države.”
Tri gradske četvrti, mahale, skoro su ispražnjene, ljudi su otišli ne čekajući odgovor vlasti. Mnoge napuštene kuće opljačkane su u posljednjih nekoliko dana.
Posao u pekari slabo ide. Ranije bi Bozan dnevno prodao i do 3.000 hljebova, sada jedva 1.000. Jedan hljeb košta 10 eurocenti, a potrebno je nabaviti namirnice, platiti energente, porez, plaće radnicima…
Grad na granici
Jedanaestogodišnja Gulbeyaz, učenica petog razreda, odlučila je ostati s ocem.
“Nisam željela da sam ostane u kući, gdje god on ide – idem i ja”, kaže ona.
Ovaj grad doslovno živi na samoj granici. Na nultoj tački.
Osamdesetogodišnji Aid Yardak čuva svoje blago, koje od Sirije dijeli samo kompozicija vagona.
“Ne plašim se… Dušu koju Allah da on je i uzima, niko je drugi uzeti ne može”, kaže on.
I za Ataturka, osnivača Turske Republike, našlo se mjesta. Aid mu, uz nesumnjivi ponos, salutira.
(Al Jazeera)