Sve je počelo u ranim danima mog djetinjstva kada sam bila u izbjeglištvu u Đakovu 1992. godine. Moj babo se okrenuo islamu početkom rata. Ostavio se harama i okrenuo novu stranicu u svom životu. Kada je došao prvi put u Đakovo da nas vidi poslije toliko vremena razdvojenosti, mene je naučio nekoliko kratkih sura, da jedem desnom rukom, da kažem bismillah, elhamdulillah i da ne smijem jesti svinjetinu, zbog toga što sam ja muslimanka. To je tako ostalo urezano u mom srcu da sam se toga pridržavala sa svojih pet godina. Odbijala sam da jedem svinjetinu koju smo dobijali od Hrvata. Kada bi babo klanjao, i ja bih klanjala za njim u malim dimijama koje su mi sašili i u majčinoj šamiji. Tokom boravka u Orašju, 1994. godine, živjeli smo kod jedne stare hadžinice, koja je bila puno bolesna pa su je moja mama i nena služile. Živjeli smo na spratu ispod njih, tako sam je često posjećivala i čitala bih joj svoju jedinu knjigu koju mi je jedne prilike donio babo. Bila je to knjiga plave boje na kojoj je bila ilustracija dječaka plave kose – “Žuri Mirza na pouku”. Toliko sam je često čitala da sam je naučila napamet. Babo me je često vodio u džamiju, baš kao što je Mirzin babo njega vodio u džamiju. Sve to vrijeme, iako je bila nemuslimanska sredina, osjetila bih uvijek u srcu slast i ponos islama, iako sam bila još dijete. Naučila bih što bi mi babo rekao, a ni on nije znao mnogo, jer je tek bio počeo i on da uči. Kada bih bila sa hidžabom na glavi, žene bi me milovale, davale bi mi bombone, hvalile moju šamiju i u obraze me ljubile, a imam bi me svaki put pohvalio za moj hidžab. Meni je lahko bilo prihvatiti sve što dolazi od meni najdraže osobe, moga babe. Ulijevala sam “strah” u svoju familiju da ću ih reći babi ako samo vidim da nešto rade što je islam zabranio. Nakon rata vratili smo se u Gradačac, gdje sam pošla u treći razred osnovne škole i također sam istovremeno krenula u mejtef na vjeronauku, poput junaka Mirze iz moje omiljene knjige. Ja i moja rodica ponosno smo nosile mahramu i ko god bi nas sreo, hvalio bi nas najljepšim riječima. Nama je to krasilo dan.
Početkom 2001. godine sestra je poslala papire meni, mojim roditeljima i mlađoj sestri da dođemo u Ameriku, ali nakon dvije godine, vratili smo se svi. Nakon što smo se vratili, uključila sam se u hor ilahija. To su bili trenuci kada sam još nosila mahramu. Otprilike bi to bilo prilikom priprema i samog nastupanja, a nakon toga opet bih je skinula. Poslije nekog vremena osjetila sam da živim u dva veoma različita svijeta… Jedan svijet onako kako bi babo želio, jednim dijelom i ja… tj. da sam u mahrami, da idem pod ruku s njim u džamiju i da sam i dalje ona djevojčica koja gleda očima punim radoznalosti i ljubavi. I drugi svijet zabave i razgolićavanja, onako kako “okolina ” oko mene voli, a jednim dijelom i ja. Kada sam osjetila da svojim izgledom mogu privući i najpopularnije momke… to me je divilo… tako da sam osjećala oholost radi nečega što mi i ne pripada… Sve ovo činilo me je zaslijepljenom. Postala sam drska i neko ko je gubio kontrolu, a nekada se ne bih ni prepoznala. Koristila sam ružne riječi, stid se svakim danom sve više i više gubio, a sve kraća i kraća odjeća se nosila. Babi je to smetalo i stalno mi je govorio da to ne valja. Ali ja bih mu odgovarala uvredom: “I ti si izlazio kad si bio mlad. Što ti nisi kao i drugi očevi?“ Upitao bi me: ”A kakvi su to drugi očevi? Da li misliš na one kojima je svejedno s kim mu kćerka odlazi po noći i hoće li mu kćerka ikako i doći kući, kojima je svejedno kako mu je kćerka obučena, jer je više gola nego obučena, koja s njim sjedi u kafani dok je otac pijan i koji gleda u djevojke, vršnjakinje svoje kćerke, i pokušava ih pridobiti za sebe?” Naše bi svađe potrajale i sve bi to izmicalo kontroli, iako sam ja u svojoj glavi mislila i vjerovala da ja “nisam takva”. “Nisam ja toliko ni loša, jer ima onih koje su gore od mene, jer ja ne radim nemoral, ne drogiram se, nisam alkoholičarka…”, mislila bih u sebi, a ponekad bih to i govorila svom babi.
Hidžab – istinska sreća
Kada sam dobila ponovo šansu da idem u Ameriku, 2004. godine, u meni se rodila nova nada, željela sam rado promijeniti sredinu protiv koje sam postala nemoćna, “spasiti” se i otići daleko odatle… Ostavila sam miniće i kratke majičice… ponijela sam samo zimsku odjeću i nešto mahrama što sam koristila za ilahije i ponekad za teraviju. Došla sam u Ameriku i osjetila sam da je sve iza mene. Da imam šansu da krenem ispočetka. Nova zemlja, nova škola, nova okolina, novo društvo… Živjela sam sa sestrom, zetom i babom. Mama i mlađa sestra ostale su u Bosni. Sa sestrom sam išla u džamiju i tako sam dočekala naredni ramazan. Po prvi put sam istinski progledala i srce mi se otvorilo, spoznala sam šta je istinska sreća! Nije sreća u izlascima, na korzu, u provodima, šminci, odjeći i svemu onome što danas mlade zavodi. Istinska sreća je što sam stajala u saffu u džamiji između sestara iz svih zemalja, sve smo pokrivene i padamo zajedno na sedždu. Posmatrajući ih kako ispred džamije ne skidaju mahrame kao što sam ja navikla da to radim, već sa mahramama idu kući, u školu, na posao, u trgovinu… Mahrama je jednostavno dio njih. To me je potaklo na razmišljanje, jer u Bosni sam vidjela da su pokrivene žene uglavnom starije nane, hodžina žena ili “ona što je završila medresu”. U školi u koju sam išla bilo je nekoliko djevojaka iz Somalije, imale su mahrame ali su ih nosile kao turbane, vrat i uši bi se vidjeli. Ja sam smatrala da sve dok je kosa pokrivena da je to nošenje mahrame. Nisam imala islamsku nošnju, već svoje majice dugih rukava, džempere i farmerke. Osjećala sam da su mi počeli duboko smetati “komplimenti” vukova oko mene i njihovi hladni pogledi. Prema tome sam počela osjećati gadost i stid… DA, STID!!! Moja sestra je imala nekoliko suknji i mahrama, pa smo se mijenjale. Babo mi je kupio nekoliko mahrama kada je bio u Chicagu… Crno-bijelu i zelenu sam puno zavoljela. “Opet smo se babo i ja našli na istoj strani…”, pomislih.
Tako je došao dan moje čvrste odluke da i ja stavim mahramu i da odem u školu, te da vidim kakav je to osjećaj. Bez ičijeg pritiska i utjecaja odlučila sam se na taj korak. Kada sam došla ujutro u školu, dočekalo me je pravo iznenađenje, jer su sve tri djevojke koje su bile pokrivene skinule svoje mahrame… Ostala sam samo ja sa mahramom!!! Malo me je uhvatila panika jer sam se bila oslonila na njih, tj. da neću biti “sama”. Dok sam koračala hodnicima, drugi su gledali u čuđenju i pitali su se međusobno: “Ko je ovo?” Nastavnici mi nisu ništa rekli, niti prijatelji koji su bili Amerikanci. Jedine negativne komentare dobila sam od nekoliko Bosanki što su išle sa mnom na čas. Nabacivale su mi da sam se “pobulila” i govorile su mi: “Imaš finu kosu, što si to uradila?” Od tada sam počela da nosim hidžab, i do tada nisam shvaćala koju vrijednost i koju svrhu on ima. Nosila sam se kao da idem na modnu pistu, nosila sam naušnice koje su virile ispod mahrama, a to sve da bih pravila što ljepšim svoj izgled. Kad sad o tome bolje razmislim, moja mahrama je više sličila ”turbanu” nego normalnom hidžabu koji služi da pokrije ženu. Sve je to nekako počelo naivno i tako trajalo sve dok nisam ponovo osjetila da tako “pokrivena” i dalje izazivam komentare i interes, pa čak i nemuslimana. To je bila “Fashion Year” moga života. Mnogima se svidjelo, jer je bilo “neobično”, “lijepo” i “privlačno”. Ali kada su momci u džamiji i skupovima počeli da mi prilaze, te da me žene poprijeko gledaju, osjetila sam da taj stil nošenja mahrame nije u redu. Moje pokrivanje nije bilo baš popraćeno sa iskrenom tevbom, sa redovitim namazom i sa puno stida…
Zatim sam počela da čitam i učim o islamu preko kompjutera, te da slušam islamska predavanja. Sve sam više shvatala da nešto nedostaje. Slušajući sve više predavanja na Paltalku u islamskoj sobi “Islam put do Dženneta” sve sam bolje upoznavala svoju vjeru. Operator te sobe puštao je najbolja predavanja. Ja bih dolazila i samo upijala. Tako da sam počela postavljati pitanja tom “operatoru” sobe u vezi stvari koje mi nisu bile jasne. Vremenom se u meni počela mijenjati savjest i počela sam nositi prikladnije mahramu. Nije više šta roditelji i ostali kažu, već šta Allah kaže! Osjetila sam da me Allah nadgleda i u meni se istovremeno pojavio veliki strah i velika ljubav prema Stvoritelju. Mnogo sam postavljala pitanja tom operatoru i dobijala sam odgovore, koje sam polahko pretočavala u praksu, prestala sam jesti hranu koja nije halal. Napunila sam 17 godina i nakon nekog vremena također i moja sestra se odlučila na nošenje mahrame. Od tada je bilo puno lakše, jer nisam bila sama, a vrlo brzo poslije toga se pokrilo još nekoliko djevojaka sa kojima sam se družila.
Dunjalučke hurije u nikabima
Prošla je već godina dana kako sam počela nositi mahramu. Te godine, na jednom islamskom skupu sam po prvi put u životu vidjela žene u nikabima. Došle su iz različitih država, kao naprimjer Iowa i Des Moines. Pričale bi tako slatko o islamu i sa puno ljubavi i strahopoštovanja. Njihovo ponašanje i njihovi nikabi ostavili su tako dubok trag u mom srcu da sam prijateljici Sajmi rekla da ću i ja jednom tako, ako Bog da, nositi nikab. Ona me je samo pogledala i rekla da je ona udata i da ima djecu, a opet se ne bi mogla usuditi za to. Ali, gledajući za njima, ja samo sam mogla uzdisati kako su ponosno hodale… kao dunjalučke hurije…
Kada sam bolje upoznala tog operatora koji je toliko vrijeme odvajao za odgovore na moja pitanja, postavio je i on meni jedno pitanje, ali pitanje je bilo skroz drugačije prirode… Da se udam za njega!? Ja sam to prenijela svom ocu i on je dozvolio da nas posjeti. Nakon što smo se vidjeli i nakon što sam ja pristala, moj otac je dozvolio sklapanje braka. Ja sam tako poslije mjesec dana doselila u drugu državu, sestra je ostala u Iowi, a babo se kasnije vratio u Bosnu. Pošto moj muž ima dosta knjiga, čitala sam mnogo o islamu i slušala sam predavanja. Osjetila sam da je vrijeme da stavim nikab, jer sam osjetila da se moj “put pokrivanja” još nije završio. Iako svaki crtež koji crtam uzme par dijelova da se završi, isto tako i moj put kroz pokrivanje je to uzeo.
Tako sam odlučila da se za ramazan 2006. pokrijem još jedanput… ali ovaj put zadnji put, inšallah. Počela sam da redovno klanjam i postim. Istinski sam se pokajala za svoje grijehe i od tad je moj život krenuo novim i za mene boljim putem. Nošenje nikaba mi je podario takav smiraj da nijednom nisam pomislila da li sam uradila “ispravnu” stvar. Naravno, ja nikaba nisam imala, već sam sama sebi nikab improvizirala. Nije bilo trgovina da se kupi, niti je iko nosio nikab u ovom gradu da me posavjetuje gdje ih nabaviti. Stavljala bih kraj mahrame i učvršćivala iglicama. Hvala Allahu, to nije dugo potrajalo, Allah me je obasuo sa mnogo nikaba, hidžaba i abaja, tako da sam i drugima davala.
Nakon toga sam prošla kroz mnoga iskušenja, od nezadovoljstva mojih roditelja sa nikabom pa do ostalih neugodnih situacija. Tek nakon nekoliko godina osjetila sam da je moj babo zadovoljan sa mnom i mojim nikabom. Dugo smo pričali i vidjela sam ponos u njegovim očima. Jedne prilike dok sam bila kod njega u Bosni u posjeti, zaustavila nas je policija. Kad smo se zaustavili i kad je policajac vidio da i ja sa nikabom sjedim kod babe, samo nas je pozdravio i rekao da možemo nastaviti dalje. Babo se nakon toga malo zamislio i rekao mi da me treba češće voditi sa sobom.
(Napomena: Autorica ovog teksta je iz ličnih razloga željela ostati anonimna)
Asr br. 50