Piše: Semir Sinanović
Zamisli da se nalaziš u pustinji usred crne hladne noći, čija hladnoća ostavlja opekotine na tvome tijelu. Nedaleko od tebe nalazi se naložena vatra, a oko vatre okupljeni raznorazni ljudi, mnošto njih, veliko mnoštvo. Neki joj prilaze, neki stoje, a neki sjede i gledaju u nju, a neki u nju ulaze. S druge strane, u suprotnom smjeru od vatre nalazi se tamom prekrivena pustinja, hladni i okrutni ambijent, tek nešto malo osvijetljen mjesečinom, tek toliko da se vidi put. Na tom tamnom putu vidiš tek nekolicinu ljudi, koji su se uputili prema nekoj destinaciji, vođeni mjesečinom. Ponekada se oni okupljeni oko vatre okrenu njima i pozovu ih da se ugriju ispred vatre, da sačekaju jutro i toplije vrijeme, pa onda nastave. Ali, na čuđenje ljudi oko vatre, putnici vođeni mjesečinom samo odmahnu rukom i nastave u svom pravcu, na što oni okupljeni oko vatre uzvraćaju podsmijehom i riječima kako su oni luđaci koji ne razmišljaju realno.
Sada, razmisli, na koju bi ti stranu krenuo?
Da li bi ostao da se ogriješ ispred vatre, ili bi se upustio na putovanje po hladnoj pustinji, prateći svjetlost mjesečine, dok hladnoća stišće sa svih strana, a opet, tamo je vatra pored koje možeš sačekati jutro…
Ta pustinja, to je ovaj svijet, dunjaluk, okrutan i hladan.
Ona vatra, to su grijesi koje ljudi čine, neki idu prema njima, neki su zaokupljeni njima, oni koji stoje više od onih koji sjede, a oni koji ulaze u vatru, to su oni koji umiru čineći grijehe.
Ona mjesečina, to je pravi put, slijeđenje Kur`ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Oni što te pozivaju da se odmoriš, to su nesretnici obmanuti lažnim sjajem i toplotom vatre koja ih grije, tj. obmanuti grijesima koje čine tako dugo da je to za njih nešto sasvim bezazleno. A jutro na koje te pozivaju da sačekaš, to nije ništa drugo do jutro kada će sunce izaći sa zapada, kada će vrijeme uistinu postati toplije…
Eto, pa razmisli onda, kojim putem ćeš krenuti.
Malo dalje od tebe, vatra koja na prvi pogled nudi toplotu u hladnoj noći, a njena prava priroda je zla i zlobna, to su sve grijeh do grijeha, ali uljepšani tako da se onome ko gleda izdaleka čini primamljivim, a na kraju, ako bolje pogledaš, vidjet ćeš one koji ulaze u nju, vidjet ćeš one koji umiru griješeći, Melek smrti ih zatječe u onome što im je Gospodar svih svjetova zabranio, pa zar da budeš jedan od njih?!
A imaš i drugi put, težak i surov, svakog trena novo iskušenje vreba, ali tu je mjesečina koja osvjetljava put, tu je uputa od tvoga Gospodara, pa zar da zalutaš ako slijediš uputu Allahovu?!
Zasigurno, takav neće zalutati, niti će posustati, pa će, ili stići do cilja ili umrijeti na tom putu. Onaj koji stigne do cilja, to je onaj koji dočeka Sudnji dan u pokornosti, kao vjernik, a onaj koji umre na tome putu, to je onaj koji je živio u ime Allaha, borio se na Njegovom putu, shodno situaciji i načinu koji mu je bio omogućen, neko na bojnom polju, neko stječući znanje, neko u borbi sa strastima, i u takvom stanju preselio na ahiret.
Svaki pametan će se udaljiti od vatre i ostaviti njenu varljivu toplotu pa će se zaputiti na put slijedeći sjaj mjesečine.
Što se više bude udaljavao, manje će osjećati njenu toplotu, tj. grijesi će mu sve manje i manje biti primamljivi, dok je na kraju u potpunosti ne izgubi iz vida.
Udaljavanje od grijeha je nešto čime se svi moramo pozabaviti. Što je čovjek bliže grijehu, veće su šanse da će ga grijeh opeći, a što se više od grijeha udaljava, to je mirniji i spokojniji, ima veću želju za pokornošću Uzvišenom Allahu.
U suprotnom, onaj koji se bude približavao grijehu, grijeh će ga svaki put sve više i više mamiti, dok se na kraju ne uhvati u zamku grijeha, pa će mu ibadeti postati teški i zamorni, što može da rezultira ostavljanjem vjere, ili potpunim popuštanjem u vjeri, dok ne ostane samo vjera kao puka formalnost.
Mi smo stvoreni da robujemo Uzvišenom Allahu, pa to treba da nam i bude cilj, za tim da tragamo i za tim da žudimo. Na nama je da se pokorimo Allahu u onome što nam je naredio, a da ostavimo ono što nam je zabranio, te ćemo tako, vremenom, zavoljeti robovanje Allahu i to će nam biti jedina preokupacija do te mjere da bez obzira čime se bavili i šta radili u životu, nastojat ćemo da život prilagodimo vjeri, a ne da vjeru prilagođavamo životu, Uzvišeni Allah nas je stvorio, Njemu Uzvišenom treba da se pokoravamo i Njegovo zadovoljstvo da tražimo, a ne zadovoljstvo ljudi…
Naravno, u moru grijeha u kojem se mnogi od nas danas guše, nerealno je očekivati da se promjene dese za jedan dan, ali, ukoliko odmah ne počnemo da se borimo i ukoliko odmah ne počnemo da se hvatamo obale pokajanja, ko nam garantira da se nećemo utopiti u svim tim grijesima.
Stoga, na svakom od nas je da se počne udaljavati od te vatre grijeha, i tako, malo-pomalo, sve će nam biti dalja i dalja, dok je na kraju ne izgubimo iz vida i posvetimo se pokornosti Allahu, Milostivim, Samilosnom.
A zar da se robuje prokletom šejtanu koji je i sam stvoren, kao i mi, i zar da se nasjeda na njegove laži i strašenja!?
Teško će biti stanje na Danu obračuna, pa počnimo s pripremama još danas.
Počnimo se polahko udaljavati od vatre grijeha, jedan po jedan ostavljajući ih iza sebe, inače, neka se niko ne žali na ono što ga zadesi na Sudnjem danu ako se na ovome svijetu prepusti svojim strastima i prohtjevima…