Prevela: Umma U.
Kada sam imala sedamnaest godina sanjala sam jedan san. Sanjala sam kako sjedim u mesdžidu, a neka djevojčica mi prilazi i postavlja jedno pitanje. Pitala me je: “Zašto ljudi moraju napuštati jedni druge?” Pitanje je bilo lične prirode, ali mi je bilo jasno zašto je upućeno baš meni. Ja sam bila ona koja se vezuje. Još od djetinjstva, ovo je bila moja karakteristična osobina. Dok su ostala djeca u vrtiću lakše ponosila dnevne rastanke sa roditeljima, ja to nisam mogla. Kada bi jednom moje suze potekle, nisu mogle stati lahko. Kako sam odrastala, naučila sam da se vezujem za sve oko sebe. Još dok sam bila u prvom razredu bila mi je potrebna najbolja prijateljica. Kako sam rasla, bilo kakav razlaz sa prijateljima duboko bi me potresao. Nisam se mogla rastati ni od čega.
Ljudi, mjesta, događaji, fotografije, trenuci, čak i posljedice, bivali su predmet jake vezanosti. Ako se stvari nisu odvijale onako kako sam željela ili zamišljala da bi trebalo, bila sam shrvana. A razočarenje za mene nije bila obična emocija. Bilo je katastrofalno. Jednom kada bih bila ostavljena, nikada nisam bivala u potpunosti oporavljena. Nikada nisam mogla zaboraviti i lom se nikada nije mogao zaliječiti. Poput staklene vaze koju stavite na ivicu stola i koja se poslije prvog loma više nikada ne može u potpunosti sastaviti.
Ali problem nije bio u vazi, ili u tome što su se vaze nastavljale lomiti. Problem je bio u tome što sam ih uporno stavljala na ivicu stola. Kroz svoja vezivanja bila sam ovisna o tim vezama kako bih ispunila svoje potrebe. Dozvolila sam tim vezama da definiraju moju sreću ili tugu, osjećaj ispunjenja ili praznine, sigurnosti ili samovrednovanja. I tako, poput vaze, koja je stavljena na mjesto sa kojeg će neminovno pasti, kroz te ovisnosti, sebe sam predodredila za razočarenje. Predodredila sam sebe da budem slomljena. I upravo je to ono na šta sam nailazila – razočarenje i lom nakon loma.
Ali ljudi koji su me lomili nisu mogli da budu krivi jednako kao što ne možemo kriviti gravitaciju za lom vaze. Ne možemo kriviti zakone fizike kada grančica pukne zato što smo stali na nju. Grančica nije stvorena da nas nosi. Naša težina je namijenjena da bude nošena od strane Boga. Rečeno nam je u Kur’anu: “…Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah sve čuje i zna.” (Kur’an, 2:256)
U ovom ajetu postoji jedna izuzetno značajna lekcija – da postoji samo jedan oslonac koji se nikada ne lomi. Samo je jedna stvar na koju se u potpunosti možemo osloniti, samo je jedan odnos koji bi trebao definirati našu samosvijest i samo jedan izvor potpune sreće, ispunjenja i sigurnosti – to je Bog.
Ali na ovom svijetu sve to se traži svugdje drugo. Neki od nas to traže u karijeri, neki u bogatstvu, neki u statusu. Neki, poput mene, tragaju za tim u svojim odnosima sa ljudima. U svojoj knjizi “Jedi, moli, voli” Elizabeth Gilbert opisuje svoju potragu za srećom. Ona opisuje početke i završetke svojih veza, i čak putovanje svijetom u potrazi za ovim ispunjenjem. Traga za tim ispunjenjem – neuspješno – u svojim vezama, u meditaciji, čak i u hrani.
I upravo tako sam i ja provela većinu svog života, tragajući za načinom da ispunim svoju unutarnju prazninu. Tako da nije čudo što mi je djevojčica u snu postavila ovo pitanje. Bilo je to pitanje o gubitku, o ostavljanju. Bilo je to pitanje o tome kako je to biti razočaran, pitanje o tome kako je to tragati za nečim a vratiti se praznih ruku. Bilo je o tome kako je to kopati po betonu golim rukama. Ne samo da se vratite bez ičega već polomite i prste tokom tog procesa. I naučila sam ovo ne čitajući, ne tako što sam čula od nekog mudraca. Naučila sam to tako što sam pokušavala iznova, i iznova, i iznova.
I tako je pitanje ove djevojčice bilo u biti moje sopstveno pitanje… postavljeno samoj sebi.
U konačnici, pitanje je bilo o prirodi dunjaluka kao o mjestu prolaznih trenutaka i privremenih vezivanja, kao o mjestu gdje su neki ljudi danas sa tobom, a napuste te ili umru sutra. Ali, to nas boli jer je u suprotnosti sa našom prirodom. Mi, ljudi, stvoreni smo da tragamo, volimo i da stremimo savršenstvu i onome što je trajno. Stvoreni smo da tragamo za vječnošću. Tragamo za tim zato što nismo stvoreni za ovaj život. Naš prvi i istinski dom bio je Džennet, svijet koji je i savršen i vječan, tako da je čeznja za ovom vrstom života dio našeg bića. Problem je samo u tome što to pokušavamo naći ovdje. I tako proizvodimo kreme protiv starenja i izumili smo kozmetičku hirurgiju u očajničkom pokušaju da trajemo, u pokušaju da uobličimo ovaj svijet u ono što nije i nikada neće biti.
Upravo to je razlog zašto nas dunjaluk lomi ukoliko na njemu živimo srcem. Zato dunjaluk boli. To je zato što je definicija dunjaluka, kao nečeg što je privremeno i nesavršeno, protiv svega za što smo stvoreni i čemu težimo. Uzvišeni Allah je u nama stvorio težnju koja može biti ispunjena samo onim što je vječno i savršeno. Pokušavajući da pronađemo ispunjenje u onome što je nepostojano, jurimo za hologramom… fatamorganom, kopamo po betonu golim rukama. Težeći da pretvorimo ono što je po svojoj prirodi privremeno u nešto što je vječno je kao pokušaj da izvadimo nešto iz vatre. Samo se opečemo. Ali, onda kada prestanemo polagati nade u dunjaluk, samo onda kada prestanemo pokušavati učiniti dunjaluk onim što on nije, i nikad ne bi trebao da bude (džennet), ovaj svijet će napokon prestati slamati naša srca.
Moramo, također, shvatiti da se ništa ne dešava bez razloga. Ništa. Čak ni slomljena srca. Čak ni bol. To slomljeno srce i ta bol su lekcije i znakovi za nas. Oni su upozorenje da nešto nije u redu, upozorenje da moramo nešto promijeniti. Upravo kao što nas bol kada se opečemo upozorava da pomjerimo ruku sa vatre, emocionalna bol nas upozorava da moramo da prođemo kroz određenu unutarnju promjenu, da moramo da se odvojimo od nečega. Bol je jedan oblik nasilnog odvajanja. Poput nekog koga volite a ko vas povređuje nanovo, i nanovo, i nanovo. Što nas više dunjaluk boli, to se više odvajamo od njega. Neizbježno, prestajemo ga voljeti.
A bol je pokazatelj naših vezanosti. Ono što nas tjera na plač, ono što nam pričinjava najviše boli je pokazatelj gdje stoji naša lažna vezanost. A te stvari za koje se vezujemo, iako bismo trebali biti samo vezani za Allaha, postaju barijere na našem putu prema Njemu. A sama bol je ono što čini da ta naša lažna vezanost bude očigledna. Bol stvara takvo stanje u našim životima koje prirodno želimo da promijenimo, i ako postoji nešto u tom našem stanju što nam se ne sviđa, postoji i božanska formula da se to promijeni. Allah kaže: “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.” (Kur’an, 13:11)
Nakon godina upadanja u isti obrazac razočarenja i slomljenog srca, konačno sam počela da shvatam nešto jako važno. Uvijek sam mislila da ljubav prema dunjaluku znači vezanost za materijalne stvari, a ja nisam bila vezana za materijalne stvari. Vezivala sam se za ljude. Vezivala sam se za trenutke. Vezivala sam se za emocije. Tako da sam mislila da se ljubav prema dunjaluku ne odnosi na mene. Ono što nisam shvatala jeste to da su ti ljudi, trenuci i emocije dio dunjaluka. Ono što nisam shvatala jeste to da je sva bol koju sam doživjela u životu bila rezultat jedne stvari, i samo jedne stvari – ljubavi prema dunjaluku.
Čim sam počela to da shvatam, podigao se veo sa mojih očiju. Počela sam da uviđam u čemu je moj problem. Očekivala sam da ovaj život bude ono što on nije i što nikada nije trebao da bude – savršen. I kako sam bila idealista, borila sam se svakom ćelijom svoga bića da ga učinim takvim. Morao je biti savršen. I nisam prestajala dok ne bude. Dala sam svoju krv, znoj i prolila suze u ovom nastojanju, nastojanju da učinim da ovaj svijet bude džennet. Ovo je značilo to da sam očekivala da ljudi oko mene budu savršeni. Očekivala sam da moje veze sa ljudima budu savršene. Očekivala sam puno toga od onih oko mene i od života. Očekivanja, očekivanja, očekivanja… I ako postoji ijedan recept za nesreću, to je upravo taj – očekivanja. Tu je ležala fatalna greška. Moja greška nije bila u tome što sam imala očekivanja, mi ljudi ne trebamo nikada gubiti nadu. Problem je bio prema kome ili čemu su bila usmjerena moja očekivanja i nadanja. Na kraju dana moja očekivanja i nadanja nisu bila usmjerena prema Allahu. Moja nadanja i očekivanja bila su usmjerena prema ljudima, vezama, sredstvima. Na koncu, moja nada bila je usmjerena prema ovom svijetu, a ne prema Allahu, Gospodaru svih svjetova.
I tako sam spoznala duboku Istinu. Padao mi je na pamet jedan ajet. Bio je to ajet koji sam čula nekad davno, ali sam po prvi put shvatila da je opisivao upravo mene: “Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni.” (Kur’an, 10:7)
Misleći da mogu imati sve ovdje, moja nada nije bio moj susret sa Allahom. Moja nada bila je usmjerena prema dunjaluku. A šta znači da su nadanja usmjerena prema dunjaluku? Kako se to može izbjeći? To znači da kada imaš prijatelje, ne očekuj od prijatelja da popune osjećaj praznine. Kada se udaš ili oženiš, ne očekuj od svog supružnika da ispuni svaku tvoju potrebu. Kada si aktivista, ne daj da nada bude usmjerena prema rezultatima. Kada si u nevolji, ne oslanjaj se na samog sebe ili samu sebe. Ne oslanjaj se na ljude. Osloni se na Allaha.
Traži pomoć od ljudi, ali shvati da nisu ljudi ti (niti čak sam/a ti) koji te mogu spasiti. Samo Allah može učiniti ove stvari. Ljudi su samo alatke, sredstva koja Bog koristi, ali oni nisu izvor pomoći ili spasenja bilo koje vrste. Samo Bog jeste. Ljudi ne mogu čak stvoriti niti krilo muhe (22:73). I tako, čak i kada si u interakciji sa ljudima, okreni svoje srce prema Allahu. Okreni svoje lice prema Njemu kada si sam, kako je to poslanik Ibrahim, a.s., lijepo kazao: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (Kur’an, 6:79)
Ali, kako poslanik Ibrahim, a.s., opisuje svoje putovanje do tog odredišta? On proučava Mjesec, Sunce i zvijezde, i shvata da nisu savršeni. Oni nestaju. Oni nas napuštaju.
Tako je poslanik Ibrahim, a.s., upućen da okreće svoje lice samo prema Allahu. Poput njega, i mi trebamo da se nadamo u Allaha, da imamo povjerenja u Njega i da zavisimo samo od Njega, samo od Njega. I ako to učinimo, naučit ćemo šta znači konačno postići mir i stabilnost srca. Samo tada će tobogan koji je nekoć definirao naše živote prestati da djeluje. To je zato što ako je naše unutarnje stanje vezano za nešto što nije stabilno, i ono će biti nestabilno. Ako naše unutarnje stanje ovisi o nečemu što je promjenljivo i privremeno, ono će biti u stalnom stanju nestabilnosti, potresenosti i nemira. To bi značilo da smo jednog trenutka sretni, ali čim se promijeni stvar o kojoj ovisi naša sreća, onda i naša sreća nestaje. I postajemo tužni. Ostajemo se njihati od jednog ekstrema do drugog, ne shvatajući zašto je to tako. Proživljavamo ovaj emocionalni tobogan zato što nikada ne možemo pronaći stabilnost i trajni mir sve dok ne budemo vezani i ovisili o nečemu što je stabilno i trajno.
Kako se možemo nadati da pronađemo stabilnost ukoliko je ono za šta se čvrsto držimo promjenljivo i sklono nestajanju? U poznatoj izjavi Ebu Bekra jasna je ilustracija ove istine. Nakon što je poslanik Muhammed, s.a.v.s., preselio, ljudi su bili u šoku i nisu znali kako da se nose sa tom viješću. Ali, iako niko nije više volio Poslanika od Ebu Bekra, Ebu Bekr je, dobro shvatajući za koga se treba vezati i od koga se ovisi, kazao: “Uistinu, ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je on mrtav. Ko obožava Allaha, neka zna da je On živ i da nikada neće umrijeti.”
Da bi se postiglo to stanje, ne dozvolite da izvor ispunjenja vaše duše bude bilo šta drugo do vaš odnos sa Bogom. Ne dozvolite da vaša definicija uspjeha, poraza, osjećaja vrijednosti bude vezana za bilo šta drugo negoli za vaše mjesto kod Njega (Kur’an, 49:13.). I ako budete ovako postupali, postajete nesalomljivi zato što je ono za šta se čvrsto držite nesalomljivo. Postajete neporaženi zato što Onaj koji vam daje podršku nikada ne može biti poražen. I nikada se nećete osjećati isprazno zato što je izvor vašeg ispunjenja beskrajan i nikada ne nestaje.
Razmišljajući ponovo o tom snu koji sam sanjala kada sam imala sedamnaest godina, pitam se da li sam ta djevojčica bila ja. Pitam se to zato što odgovor koji sam joj dala bila je lekcija zbog koje sam morala da prođem kroz bolne godine kako bih je naučila. Moj odgovor na njeno pitanje zašto ljudi ostavljaju jedni druge bio je: “Zato što ovaj život nije savršen, jer da jeste, kako bi se onda budući svijet zvao?”
Yasmin Mogahed