Mekka: Loše posljedice osvetoljubivosti: Slava i zahvala pripada Allahu dž.š. Njemu zahvaljujemo, u Njega se pouzdajemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od zla naših duša i naših loših postupaka. Svjedočimo da nema drugog istinskog božanstva osim Allaha, i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov posljednji Poslanik. Čistoća duša od natruha mržnje, zluradosti i želje za porazom i propašću onoga ko je na bilo koji način ugrozio naše pravo ili nam zulum učinio, svojstvo je iskrenog vjernika, koji je blag i lahak u komunikaciji s ljudima, koji ne voli prevaru, mržnju i zavidnost, jer je svjestan da život čovjeka čije srce je ispunjeno samoljubljem i koji je ekspert samo u surovosti, neuljudnosti, grubosti i omalovžavanju drugih ljudi, ne vrijedi ništa. Svi ljudi tragaju za izvorima ponosa i uspjeha i svi bi željeli stići na cilj, ali je malo onih koji dođu do tog cilja. Do tih visina stiže se uz odricanje, snažnu volju, korenje i odgajanje svoje duše, jer su: opraštanje, lijepo mišljenje o drugima, spremnost da se prihvati isprika, savladavanje u srdžbi, pravednost u nagrađivanju i kažnjavanju, mjerila čistoće duše i njene oplemenjenosti svjetlom Allahove upute. Onaj ko se nije okitio spomenutim lijepim osobinama, vrlo lahko upada u zamku koja se zove osvetoljubivost. A kada se duša uprlja tim svojstvom onda su osornost, nasilje, tiranija i pretjerivanje, jasni znakovi i obilježja takve ličnosti i ona postaje simbol zuluma i vandalizma. Jer, poznato da je osveta podrazumjeva primjenu kazne koja je praćena prezirom koji opet seže do granice srdžbe, mržnje i pretjerivanja u kažnjavanju, a sve to je posljedica opijenošću lažnom veličinom i ljubavlju za dominacijom i potčinjavanjem ljudi, kao što je faraon za sebe kazao: ‘’Savjetujem vam samo ono što mislim, a na pravi put ću vas samo ja izvesti.’’ (Gafir, 29.) Zato, kada nas islam podstiče na opraštanje, toleranciju, savladavanje u srdžbi, on time ne želi da budemo slabi, niti kukavice, niti poniženi. Naprotiv, islam nas podstiče na te osobine kako bi nam objasnio da su blagost i tolerancija najbolja sredstva za iskrojenjivanje mržnje i prezira iz srca onoga ko nam je nažao učinio i ko nas mrzi. Shodno tome, jasno je da je osvetoljubivost, te grubost i osornost koje je prate, znak slabosti, a nikako znak snage. Slabost zbog toga što su grubost i osornost nadvladale toleranciju i pravičnost. Od svojstva po kojima se posebno isticao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jeste da je bio blag i samilostan, i da je njegova posalnica milost svim svjetovima. Te osobine su bile razlog da ga je pohvalio Gospodar nebesa i Zemlje, objavivši: ‘’Ti si zaista najljepše ćudi.’’ (El-Kalem, 4.) Zatim: ‘’Samo Allahovom milošću ti sib lag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.’’ (Ali Imran, 159.) Žalosno je to da neki muslimani svoju osvetoljubivost i osornost pokazuju prema svojoj djeci, roditeljima i suprugama, čineći im nasilje na razne načine, a sve kako bi se osvetili i pokazali svoju snagu i ‘’muškost.’’ Da ne govorimo o osvetničkom karakteru i osornosti prema komšijama, zatim na relaciji učitelji – učenici, direktori – radnici, i sl. Kamo sreće da su takvi shvatili da je najbolji način osvete onima koji napadaju na tvoje pravo od bliže rodbine, komšija i drugih, to da ne budeš kao oni. Prenosi se da neki čovjek došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘’Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu koju obilazim, a oni mene ignorišu, ja prema njima lijepo postupam, a oni ružnim uzvraćaju, blag sam prema njima, a oni su prema meni grubi i osorni.’’ Na to mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Ako si takav kako kažeš, znaj da je to kao da si im usta žeravicom napunio. I sve dok se budeš tako ponašao, Allah će te pomagati protiv njih.’’ (Muslim) Rekao je Džafer Sadik r.a.: ‘’Da se dvadeset puta pokajem zbog opraštanja, draže mi je nego da se jednom pokajem zbog kažnjavanja ljudi.’’ Allah dž.š. je odredio, a njegova odredba se ne mjenja, da će onaj koji se sveti onome ko je slabiji od njega, osjetiti osvetu onoga koji je jači od njega. Zbog svega toga, draga braćo, slast oprosta je mnogo ljepša od slasti nasilja i grubosti, jer ‘’slast’’ osvete prati bolno kajanje, a slast oprosta je u znaku lijepog završetka.
Hatib: Dr. Su’ud eš-Šurejm, Preveo i sažeo: Abdussamed Bušatlić.
Primjeri loše konačnice zulumćara
Medina: Jedan od temeljnih principa na kojima počiva vjera islam jeste i obligatnost borbe protiv nasilja i njegovih počinioca. Oholost, uzdizanje i činjenje nasilja nad Allahovim stvorenjima put je koji počinioca ovog grijeha neminovno vodi ka bijedi i propasti na ovom i na budućem svijetu. Dova onih kojima se čini nepravda, su poput odapetih strijela koje će ponekad i dugo putovati ali će na kraju svoj cilj pronaći i u centar pogoditi. Poslanik s.a.v.s., kada je Mu’aza b. Džebela r.a. poslao u Jemen rekao mu je: ”Boj se dove onoga kome je učinjena nepravda jer između nje i Allaha nema nikakve pregrade…” (Muttefekun alejhi) Isto tako, u vjerodostojnoj predaji zabilježeno je da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Dova koju uputi onaj kome se čini nepravda bude uzdignuta na oblake, a nakon toga otvore joj se nebeske kapije, pa Uzvišeni Gospodar (obraćajući se mazlumu) kaže: ‘Moje mi moći, ja ću ti pomoći, pa makar i nakon određenog vremena!”’ (Tirmizi). Dova mazluma se prima, pa makar mazlum i sam bio počinilac velikih grijeha. Rekao je Poslanik s.a.v.s.: ”Dova koju mazlum uputi Allahu se ne odbija, pa makar i on sam bio veliki grješnik, jer njegovi grijesi su njemu na teretu.” (Ahmed) Zato, neka se Allaha boje oni koji nevinu krv muslimana prolijevaju i koji njihove imetke bespravno otimaju. Neki od najupečatljivijih primjera iz historije koji govore o nasilnicima i njihovoj lošoj konačnici: Primjer nasilnog vladara, Halida b. Abdullaha el-Bermekija i njegovog sina koji su, nakon što su skončali u zatvoru, međusobno razgovarali, pa sin reče svome ocu: ”O oče, pa mi smo vladali i moćni smo bili, a evo nas sada, u zatvoru smo završili?” Otac mu odgovori: ”O sine moj, posljedica je to dove mazluma koja je ka cilju svome noćima putovala. Mi smo je zanemarili i na nju zaboravili, ali Allah nije zaboravio na nas.” Jednog dana, poznati asketa i pobožnjak, Malik b. Dinar, zapao je u groznicu i obvladala ga je vrućica. Kada se malo smirio, izišao je u čaršiju zbog neke potrebe. Naišao je na policajce od kojih ga jedan snažno udari bičem, tako da je Malik osjetio bol veću od boli koju je osjećao u bolesti dan prije. Zgrožen njegovim postupkom, Malik mu reče: ”Allah ti ruku otkinuo!” Sutradan, sreo je ovog čovjeka a on nije imao ruke. Prenosi se da Husejn, sin Alije r.a. nakon što ga je jedan od njegovih ubica ranio strijelom, od njega zatražio malo vode, a on mu je to uskratio, pa je Husejn r.a. Allahu uputio dovu: ”Allahu moj, neka žedan bude!” Kasnije, pred samu smrt, ovaj čovjek se žalio na veliku vrelinu u stomaku i studen u leđima, te je vapio i tražio vode. Donijeli su mu veliku posudu u kojoj je bila voda pomiješana sa mlijekom, da su njen sadržaj popila petorica, bilo bi im dosta i previše. Međutim, ovaj zulumćar bi popio sve iz te posude, ali se nikako nije mogao napiti da utoli žeđ. Kada je umro, njegov stomak je bio naduven poput stomaka najveće deve. Braćo muslimani, znajte da Allah ne zaboravlja na zulumćare i nasilnike, pa makar ih i ostavio da određeno vrijeme čine nepravdu i nasilje, ali kada ih On dohvati, onda ih neće pustiti sve dok ih u potpunosti ne uništi: ”Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno.” (Hud, 102).
Hatib: Dr. Husejn Ali Šejh, Preveo i sažeo: Amir Durmić.
Gospodar tvoj je u zasjedi
Kuds: Dok se na sve strane proljeva nedužna krv muslimana, ubijaju djeca, iznemogli i žene; dok se osporavaju osnovna ljudska prava, krše ugovori i rezolucije; dok raste broj nijemih posmatrača; dok se zatiru činjenice i zabluđuju generacije vjernik mora biti svjestan jedne velike istine, a ona glasi – Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi. Kada vjernik postane bespomoćan, kakav je on danas, i osuđen da na strpljivost on mora biti svjestan da vlast i moć pripada Allahu. Zar danas nepravda nije prevršila svaku mjeru i zar se određene zemlje i njihovi narodi nisu odveć uzdigli i objesni postali?! Zar nisu danas mnogi zbog toga nadu izgubili i pomislili da takvima kraj neće doći?! U sličnim prilikama kao što su ove danas Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dobija utjehu od svoga Gospodara koji ga obavještava o tome kako su skončali narodi prije njih. Na početku sure El-Fedžr Allah spominje njihovu priču, pa kaže: „Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo; i Semudim, koji je stijene u dolini klesao, i faraonom, koji je šatore imao – koji su na zemlji zulum provodili i poroke na njoj umnožili, pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio, jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.“ Ovo bi trebala biti velika utjeha za nas, jer nemamo mi utjehe mimo Allaha. Svi su nas zaboravili, ali zato Allah nije zaboravio one koje čuvaju Sveti hram i brane ponos ove vjere.
I ashabima je bilo teško, pa su se jedne prilike požalili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zatražili od njega da moli za njih, pa im je rekao da su prije njih ljudi zakopavani u zemlju i testerom bivali raspolovljeni ili im je čupano meso sa kostiju, ali ih to nije odvratilo od Allahove vjere. Zatim im je rekao da će Allah ojačati Svoju vjeru da se čovjek putujući od Sane do Hadremevta neće bojati nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado, a onda im je rekao da oni požuruju. Znajte Allahovi robovi, da će ovi silnici danas postati opomena za ljude i da će neminovno njihov kraj doći. Nemojte požurivati, nego stičite Allahovo zadovoljstvo kroz strpljivost i znajte da ćete pobijediti. Oni koji su se usudili napasti na Allahove svetinje i na zemlju kojom su poslanici koračali, oni moraju nestati.
Hatib: Isma’il Nevahide, Preveo i sažeo: Esad Mahovac.
Saff, br. 313.