Hatib: Nezim Halilović Muderris
Braćo i sestre u islamu! Danas 02. rebiu-l-ahira 1433.H., 24. februara 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Za ovo se pripremajte i mnogo spominjite onu koja prekida užitke (smrt) – hadis. Naslov današnje hutbe je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sllem, koji bilježi imam Tirmizija, pa ga braćo i sestre poslušajmo, zapamtimo i primijenimo u našim životima: Prenosi El-Berrau ibn Azib, radijallahu anhu: „Bili smo u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ugleda skupinu ljudi, pa upita: „Zbog čega su se ovi okupili?“ Bi rečeno: „Kopaju kabur.“ Pa se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uznemiri i brzo ode do kabura, pa zaplaka, tako da su mu se suze natopile zemlju. Potom nam se okrenu i reče: „Za ovo se pripremajte i mnogo spominjite onu koja prekida užitke (smrt)!“ (Tirmizija)
Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na 18. ajet Sure El-Hašr:
O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek vidi šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite!
Braćo i sestre, ovo su riječi Gospodara svjetova, samo Kojem pripadaju sva vlast i moć, riječi upućene meni i tebi i riječi koje bi trebale da urede naš dunjalučki život! Jesmo li ih svjesni i jesmo li istinske muttekije (bogobojazni) i živimo li kao muslimani, da bi kao takvi i umrli ili smo robovi dunjaluka ili još gore, robovi robova dunjaluka?!
Smrt je braćo i sestre svakodnevno tu oko nas i ona dolazi našim roditeljima, rodbini i komšijama, a mi nemarno živimo i iz toga ne uzimamo pouku. Nosimo gotovo svakodnevno tabute na našim plećima i u kabure ih spuštamo, ali ne razmišljamo o trenutku kada ćemo i mi biti nepomični na tom istom tabutu.
Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, u 34. i 35. ajetu Sure El-Enbija’:
Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?(34) Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.(35)
Kada se braćo i sestre primakla smrt jednom srednjovječnom, oštroumnom i dobrom muslimanu, koji je nekada davno živio u Basri, uz njega su bili uplakani ukućani, kojima on reče: „Podignite me da sjednem!“ Kada su mu pomogli, okrenu se prema babi i reče: „Babo, zašto plačeš?“ Reče: „Sine, ti si moje dijete i plašim se rastanka s’ tobom!“ Okrenu se majci, pa je upita: „Majko, zašto ti plačeš?“ Reče: „Sine, plačem zbog gorčine pomisli na rastanak s’ tobom!“ Okrenu se prema supruzi, pa je upita: „Zašto ti ženo plačeš?“ Reče: „Plačem zbog tvoga dobročinstva prema nama, koje će prestati, pa ko će nas izdržavati i brinuti se o meni i djeci?“ Okrenu se prema djeci i upita: „Zašto vi djeco plačete?“ Rekoše: „Babo, plačemo jer ćemo ostati jetini, pa ko će se o nama brinuti i izdržavati nas?“ On ih tužno pogleda i zajeca. Upitaše ga: „Zašto ti plačeš?“ Reče: „Vidim da vi svi plačete zbog sebe, a niko zbog mene! Što ne plačete zbog dužine moga puta? Što niko ne plače zbog malo opskrbe (dobrih djela) koju nosim sa sobom? Što ne plačete zbog toga što će moja privremena postelja biti kabur? Što niko od vas ne plače zbog težine moga stajanja pred Gospodarem svjetova na Sudnjem danu i polaganja računa?“ Potom pade i ispusti dušu.
Ovo je braćo i sestre veoma poučan događaj iz kojeg nam valja izvući pouke! Zapitajmo se, da li i mi plačemo za našim umrlim zbog njih ili zbog nas, koliko smo svjesni neminovnosti našeg odlaska sa ovog prolaznog svijeta i šta smo to za smrt, kabur i Kijamet pripremili, jesmo li svjesni da sa sobom u kabur ne možemo od materijalnih dobara ponijeti ništa sem ćefina, koji su od najobičnijeg šifona, neprošiveni i neobrađeni, da nam je postelja tabut skovan od najobičnije jeftine i neoblanjane daske, ili nam je postelja obična zemlja, što je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksa naših dobrih predaka, da nemamo ni jastuka ni jorgana, da su nam krov najobičnije tahte i to na jednu vodu, koje nemaju izolacije, niti crijepa ili švedskog lima, nema prozora, vrata, dimnjaka i ventilacije, nema rasvjete, grijanja, niti klime i nema mnogo toga što je bio sastavni dio naših života?!
Kao pripadnici ummeta vjerujemo u istinitost hadisa našeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da se kabur vjernicima proširi i bude bašča od džennetskih bašča, a da se kabur nevjernika i munafika stijesni, tako da uđu rebra u rebra i kabur biva provalija od džehennemskih provalija, sve do Sudnjega dana, nakon čega je vječnost u džennetu ili vatri, a ja molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas obraduje džennetom i sačuva džehennemskih patnji!
Budimo braćo i sestre od onih za koje hadis, koji bilježi imam Tirmizija kaže da su oštroumni:
Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, da je jedan Ensarija upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko je najoštroumniji?“ Reče: „Onaj ko najviše spominje smrt i koji se najbolje pripremio za ono poslije nje!“ (Tirmizija)
Dunjaluk je braćo i sestre kod Allaha, subhanehu ve te’ala, bezvrijedan, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim:
Prenosi Džabir Ibn Abdullah, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao sa ashabima na pijaci pored mrvog teleta, koje je imalo zakržljale uši, pa ga je uzeo za uho i rekao: „Ko ga od vas želi uzeti za dirhem?“ Rekoše: „Ne želimo ga nipošto. Šta bi sa njim uradili?“ Reče: „Bi li voljeli da je vaše?“ Rekoše: „Tako nam Allaha, da je živo, bilo bi pod mahanom, jer je zakržljalih ušiju, a kamoli kada je mrtvo!“ Reče: „Tako mi Allaha, dunjaluk je kod Allaha bezvrijedniji, od ovoga vama.“ (Muslim)
Braćo i sestre, svi mi plačemo za umrlim zbog njegove smrti, a ne zbog onoga što ga čeka, plačemo nekoliko dana ili sedmica, a potom naše suze presahnu i prepustimo se dunjaluku, dok umrlog kako vrijeme odmiče sve rjeđe spominjemo i mislimo o njemu.
Braćo i sestre, zašto se ne sjetimo češće onih koje smo spuštali u kabur i zagrtali zemljom i ostavljali u kaburu, nakon čega su od njih odlazili najdraži, da nastave sa dunjalučkim uživanjem, zašto se ne sjetimo njih koji su do juče zajedno sa nama sjedili, radovali se i smijali, praveći dugoročne planove, pa da iz toga izvučemo pouku i razmišljamo o tome šta i nas čeka?
Prošao je Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, pored Bekia, mezarja u blizini Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije, sa grupom drugova, pa je kazao: „Es-selamu alejkum, o stanovnici kabura! Hoćete li da vam prenesem naše vijesti? Vaše kuće su nastanjene, vaše žene su se poudale i sa drugima uživaju u vašim posteljama i vaš imetak je podijeljen! Ovo su naše vijesti! A koje su vaše vijesti?“ Pa se okrenu prema drugovima i reče: „Tako mi Allaha, da ih možemo čuti, oni odgovaraju: „Opskrbite se, a najbolja opskrba je takvaluk!“
Braćo i sestre, pripremajmo se za smrt i ono što dolazi poslije nje, ne gubimo nadu u Allahovu, subhanehu ve te’ala, milost i natječimo se u dobru!
Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u Palestini, Avganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Egiptu i na svakom mjestu gdje su ugrožena njihova prava, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što ne možemo podnijeti, da se smiluje našim roditeljima, da našu djecu učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
Sarajevo: 02. rebiu-l-ahir 1433.H. / 24. februar 2012.g.
Hutba: Džamija «Kralj Fahd»