Piše: Semir Sinanović
Ovaj život, bez obzira koliko bio dug, tek kada dođe do svoga kraja, čovjek shvati da je bio prekratak. Kratkoća života natjerala me da razmislim šta da uradim od njega, još u vremenu kada sam ga tratio. Misao da ga provedem gradeći ovosvjetske imperije bila je kratkog vijeka, nije mi se svidjela činjenica da ću svojom smrću sve sagrađeno ostaviti. Čitajući o jedinoj vrijednoj stvari na ovom svijetu, znanju o islamu, zaključio sam, shodno tome, da postoji i drugi svijet, a i činjenica da je ovaj svijet kratkog vijeka, tj. život na ovome svijetu, navela me da shvatim da je za mene najbolje da se prema ovome svijetu odnosim kao putnik, prolaznik, stranac koji se na putu ka svojoj kući našao u zemlji u kojoj će se veoma kratko zadržati.
Prije negoli sam utemeljio ideju o životu prolaznika na ovome svijetu, moj apetit za ovim svijetom bio je ogroman, kao rupa bez dna, koliko god da sam zamislio da bih mogao imati, činilo se malim, presitnim, glad je jednostavno prerasla u nešto ogromnih proporcija, kao neka strašna zvijer sa ogromnim apetitom za destrukcijom, koja ima namjeru da sve pred sobom sravni, uništi i ostavi pustoš iza sebe.
U tom svijetu u kojem sam u to doba postojao kao takav, za moralnost i čast nije bilo mjesta, a tih tmurnih dana vladale su strasti i požude za većim i boljim.
I tako, od graditelja pustih snova i mračnih misli postadoh putnik, stranac na ovome svijetu, kao konjanik koji se zaputio prema svome cilju, poput vjetra žurno prolazi ne osvrćući se za sobom, prema cilju vrijednom, neprocjenjivom.
Zaista je šteta vječnost prodati za ovaj kratki život, slatke plodove onog svijeta mijenjati za užasno gorke plodove ovoga svijeta, plodove čija gorčina dugo ostaje u ustima, čiji se okus ne ispire.
Okusio sam ovaj svijet i shvatio da nije vrijedno provesti ga uzgajajući voćku koja daje gorke plodove, okusio sam ga i zaključio da ga ne želim, u mojim očima je postao bezvrijedan, bezvrijedan toliko da ga nijedan kupac ne bi kupio kada bi vidio njegovu pravu stvarnost: lijepa vanjština gorke nutrine.
Svako ko želi da živi bez tereta na duši – slobodan poput ptice koja radosno leti prostranstvima nebeskim, s osjećajem potpune slobode, mirna srca i spokojne duše – mora da se rastane sa ovim svijetom i ostavi njegovo skupljanje i nagomilavanje. Dunjalučka bogatstva i užici su nepotrebni teret koji koči, donosi brige, tugu i žalost, teret koji svaki tvoj korak, dah i misao čini teškim.
Rastati se sa ovim svijetom znači ostaviti njegov lažni sjaj i blještave ukrase kojima prekriva svoje pravo lice, lice bijede i propasti, lice sa bezbroj obmana, iluzija, lažnih obećanja, neispunjenih snova, kao što je to jedan mudri predak dobro rekao: ”Dunjaluk je san, a ahiret java”.
Dunjaluk je jedna ružna noćna mora iz koje se možeš probuditi samo ako ga napustiš, rastaneš se s njime kao što se rastaješ od nekoga koga si uzimao za prijatelja, a koji ti je donosio samo štetu. Rastani se od tog svog zlog druga, on je propast koja vuče sve koji su se za njega vezali, pa presijeci tu vezu i poput ptice se vini u visine i osjeti slobodu.
Vidi sam mnoge kako traže zadovoljstvo ovoga svijeta i vjernih zaljubljenika u ovaj svijet, a da traže zadovoljstvo svoga Stvoritelja, bilo bi im mnogo pametnije i mudrije. Nema dobra u traženju zadovoljstva ljudi, jer nikada niko nije zadovoljio sav svijet, a ako i zadovoljiš svijet, koja ti korist od toga, kada umreš, ostade svijet iza tebe i ono što si stjecao. Ti odlaziš, a sve što si stekao ostaje nekome drugom.
A ako si od onih koji traže zadovoljstvo svoga Stvoritelja, pa blago li se tebi, ako je Allah, pored kojeg drugog boga nema, zadovoljan s tobom, ko je taj ko ti to zadovoljstvo može uzeti?
U želji da ću postići osjećaj slobode i smirenosti, ostaviti iza sebe breme briga i nemirnu oluju koja bjesni unutar moga bića, pozdravio sam se sa ovim svijetom i krenuo na put ponijevši samo mali dio koji mi je kao putniku potreban da izdržim napore puta…. Sva ostala dunjalučka obilja i želje savladao sam čvrstim stiskom ruke, toliko čvrstim i jakim da se ne mogu osloboditi, jer ukoliko se oslobode i uđu u srce, nema sumnje u to, upropastit će mi i ovaj i onaj svijet.
Kao i svaki putnik, i ja na svome putu imam raznorazne prepreke, a vremena za stizanje do odredišta je malo, pa je najbolje zaobići te prepreke i ne trošiti snagu i vrijeme na njihovo uklanjanje. Ne dangubi, zaobiđi kada se može zaobići.
Zaista će neki na koje naiđeš na svome putovanju od tebe tražiti da s njima raspravljaš o mnogo čemu, a zašto gubiti vrijeme na besplodnu i nekorisnu raspravu. To je rasprava koja ima za cilj da izazove sukob, a oni koji će htjeti da raspravljaju s tobom, to neće htjeti da rade iz razloga da tom raspravom saznaju nešto korisno, njihova rasprava je provokacija koja vodi ka sukobu, a sukob vodi ka gubljenju vremena, a vremena je malo. Stoga, najbolje je kloniti se rasprave po svaku cijenu.
Vrijeme je predragocjeno, poput vode koju imaš, a putuješ surovom pustinjom, voda ti je potrebna na takvom putovanju, pa zar da je bacaš?
Samo čovjek koji ne misli na sebe bacio bi vodu koju posjeduje ukoliko bi se našao na takvom putovanju, u takvim surovim uvjetima u kojima je voda prava dragocjenost. Isto tako, i vrijeme koje imaš je predragocjeno, pa ne bacaj taj dragulj na besplodnu raspravu.
U raspravi, od učenog ćeš izgubiti, a neznalica će te rasrditi, a u ovom slučaju, svakako se radi o raspravi sa neznalicama.
U svakom slučaju, zaobiđi raspravu iz koje nemaš šta naučiti, ili ćeš biti poražen ili rasrđen, kako god da bilo, na gubitku si.
Ovaj svijet je pun raznoraznih zamki kojima privlači svakog znatiželjnika koji je zaboravio cilj svoga putovanja.
Opasnost koja poput radijacije isijava iz ovog svijeta, nevidljiva sila koja privlači ljude kao što magnet privlači sitne komadiće metala, upropastila je mnoge prijašnje narode.
Lažni sjaj i blještavilo, ljudska želja da imaju više nego što im treba, prokletstvo duše, želja da spomenom među ljudima, potreba da cijeli svijet zna za tebe i da aplaudira na svaku tvoju riječ, želja da budeš neko i nešto na ovom svijetu, drevna obmana koja je upropastila sve one koji su joj se prepustili.
Ljudska želja za ovim svijetom mnogo me zbunjuje, neshvatljivo mi je da neko želi posjedovati ruševnu kuću koju bi i jači vjetar srušio, a žestoka oluja se približava toj kući, pa ima li za nju spasa?
Uistinu, uništenje joj se sprema, samo je pitanje kada. Možda ne danas, ili sutra, ali jednoga dana, vjetrovi uništenja će zapuhati, nadvit će se oblaci crnji od noći, zemlja će se žestokim potresom zatresti, i ta kuća, nema sumnje, bit će uništena.
Pa kako onda da i dalje ima onih koji žude za tom ruševinom, nikakva korist od te kuće, zarađuješ da kupiš ono čemu je propast prad vratima. Allah ti se smilovao, ostavi se pustih snova, nema dobra u kući zvanoj dunjaluk. Stoga, udalji se od nje što dalje možeš, ako ti išta vezivanje za nju donese, onda će to biti propast.
Što se tiče obmana i zamki kojima se ovaj svijet služi, to su poprilično jednostavni trikovi, samo uvježbavani hiljadama godina, Bog najbolje zna koliko, tako da uglavnom isti tipovi ljudi padaju na te trikove, a to su oni koji su svoje prioritete podredili ovome svijetu, na Boga su zaboravili, a u onaj svijet jedva i da vjeruju.
Ljudima je postalo draže živjeti stotinjak godina jadno i bijedno, i poslije se prepustiti vječnoj patnji, negoli da su najviše stotinjak godina, ili duplo manje od toga, ili još manje, živjeli u pokornosti Bogu, a nakon toga, vječnost u ljepotama razumu nepojmljivim, ali eto, šejtan je svoj posao odradio i svoje društvo za Džehennem pripremio.
Uistinu, pokoriti se Allahu Uzvišenom i živjeti držeći se Njegovih naređenja i kloneći se Njegovih zabrana, to se može nazvati život, bez brige i straha od drugih ljudi, bez problema koje ovaj svijet natovari na leđa svojih zaljubljenika, bez osjećaja nepripadnosti i izgubljenosti, lažnih nadanja i pustih želja i snova, to se zove živjeti potpuno slobodan.
Pogledao sam u živote onih koji su se pokorili Allahu i nisam vidio da se plaše ikoga ili ičega od stvari vezani za ovaj svijet. Za njih je ovaj svijet poput vrata, s jedne strane vrata je život prije dolaska na ovaj svijet, nejasno i maglovito područje, a s druge strane ljepote neopisive koje ne mogu opisati ni najrječitiji pisci, niti najvještiji slikari mogu naslikati, sve što čovjekova duša poželjeti može, neopisive ljepote kojima kraja nema, koje nikada ne prestaju.
Ti ljudi su ništa drugo do prolaznici, putnici, koji se ne obaziru na ovaj prolazni bijedni svijet, samo su prošli kroz vrata zvana dunjaluk, sitna, mala, ruševna vrata zvana dunjaluk, i ušli tamo gdje su se zaputili – na ahiret. Konjanici koji su proletjeli brzinom vjetra ovim svijetom, ne obazirući se na njega, i stigli do svoga cilja.
A pogledao sam i u živote onih koji i dalje prkose Bogu, iz Bog zna kojih razloga, možda zbog toga što ne vjeruju u postojanje Boga, možda zbog toga što su ih strasti opile preko svake mjere, pa je za njih loše kao dobro, a dobro kao loše, a možda su samo nemarni, nadaju se dugom životu, pa planiraju pokornost Bogu ostaviti za zadnje trenutke života. Možda, možda, mnogo toga može da bude razlog njihove nepokornosti…
Nebitno iz kojeg razloga je njihovo stanje takvo kakvo jeste, dovoljno je pogledati u njihove živote: bijedni su to životi, bez obzira da li oni bili najveći bogataši na ovom svijetu, ili najveći siromasi, oni se svakog i svačega boje, nemaju smiraja i spokoja niti u jednom trenutku, nalikuju preplašenim ovcama kojima se približava čopor gladnih vukova, a nema ni pastira ni psa čuvara u blizini da ih odbrani. Strah i očaj izbija iz njihovih očiju, riječi su im prepune nezadovoljstva: ako su bogati, žale se da nemaju dovoljno, hoće još, pohlepnici, a ako su siromašni, žale se kako nemaju nikako, pa ako nešto malo i zarade, onda se žale da im to nije dovoljno žudeći za još više, automatski zaboravljajući da ništa nisu imali, nezahvalnici.
Šejtan ih je obmanuo jakom obmanom. U njihovim očima živjeti kao pokoran Bogu znači živjeti bijedan način života, njihovim umovima kao bujica nadiru misli da je rad ispred pokornosti Bogu, odzvanjaju im glasovi u glavama da se nema vremena za pokornost, mora se raditi, ko će ovo, ko će ono ako se ne bude radilo, neka bude pokoran Bogu onaj ko nema posla pa ima vremena…
Šejtan, kako je samo lahko zavarao mnoge, nemaju vremena za Boga, a Bog je Gospodar vremena, boje se da će osiromašiti ako se počnu Istine držati, a ne boje se mogućnosti da im Allah može zdravlje oduzeti, pa šta onda?
Šta onda kada ode zdravlje, pa budeš prikovan za krevet, da Allah sačuva od toga, hoće li tada biti vremena za pokornost?
Mnogi se pravdaju izmišljajući raznorazne priče, izgovore i kojekave gluposti, samo da ne budu u pokornosti.
Čudno, zaista! Čudim se čovjeku koji zna da nema drugog boga osim Allaha, a opet Mu je nepokoran. Pokoriš li se Allahu, Allah će ti pomoći odakle se i ne nadaš, dobit ćeš poslove o kojima nisi ni maštao da ih možeš dobiti, povećat će ti se ono za što strahuješ, tvoj imetak, a nećeš dati mnogo truda… Ali, pokornost prvo.
A može biti da su ljudi i zbog neznanja upali u šetanove zamke, pa ni ne znaju kako da se oslone na Allaha, Svemogućeg Stvoritelja.
U to nema nikakve sumnje, Allah je stvorio sve iz ničega. Allah, Milostivi, Samilosti, pored kojeg drugog boga nema, iz ničega je stvorio sve što postoji, sve nama poznato i nepoznato, vidljivo i nevidljivo, a čovjek opet strahuje da će osiromašti ako bude pokoran.
Bojiš se da ćeš osiromašiti ako se pokoriš Vlasniku onoga za čime tragaš?
Allah, pored kojeg drugog boga nema, Stvoritelj, Vladar, Gospodar, Onaj koji daje opskrbu, Njemu, Uzvišenom, nećeš da se pokoriš, a nadaš se da ćeš uspjeti?
Nema uspjeha u nepokornosti Bogu. Iz nepokornosti Bogu rađa se samo neuspjeh. Nema sigurnosti u nepokornosti Bogu: ako se okreneš protiv Gospodara svih svjetova, pa ko te od Njegove kazne može spasiti, da li postoji takav?
Zasigurno, svaka sigurnost i spas su samo u pokornosti Allahu, Milostivom, Samilosnom, pored kojeg drugog boga nema, ali ljudi su se odali i prepustili svojim strastima, pa u nadi da će vječno uživati u tim strastima, izmišljaju raznorazna opravdanja zbog kojih se ne mogu pokoriti, sve samo da bi i dalje mogli da se opijaju u varljivim naslađivanjima prezrenih strasti, ponizno i pokorno izvršavajući svaku šejtanovu naredbu.
Ah, robovi strasti, znajte da ovaj život prolazi, vašem uživanju u strastima prije ili kasnije će doći kraj, da li se isplati trpjeti vječnu kaznu džehennemsku zbog robovanja strastima? Da, vječnu, ne godinu, ne stotinu godina, ne milion godina, ne, nego vječno, uvijek i uvijek, zauvijek, kraja nema, prestanka nema, odmora nema, bol i patnja nesnosna, pa ako neko voli za tu cijenu kupiti ovosvjetske prezrene strasti, na svoju štetu, propast, na svoju žalost…
A, s druge strane, ako ostavite sve te prezrene strasti čija je prava priroda poznata samo onima koji su ih ostavili, strasti koje su samo još jedna uljepšana šejtanova obmana, nešto jako ružno prikazano kao nešto jako lijepo i dobro, ako sve to ostavite, onda dobijate Džennet i više od toga, isto tako, ne godinu, stotinu godina, ili stotine biliona godina, ne tako kratko, nego vječno i bez prestanka, mnogo bolje od strasti kojima ste se odali, prostranstva razumu nepojmljiva. Ovaj bijedni dunjaluk je premalen da bi se dao usporediti sa onim što u Džennetu čeka Allahu pokorne robove. Na svakom čovjeku je da izabere pokornost Allahu ili pokornost šejtanu. Svaki čovjek, ili se boji Allaha ili šejtana. Onaj ko se boji Allaha, ne plaši se i ne strahuje ni od čega drugog, a onaj ko se ne boji Allaha i propise Njegove krši, on se boji čak i svoje sjene.
Svako bira svoj put, svako svojom stazom ide, svi smo mi konjanici na ovom svijetu i svi mi tragamo za onim što će nas zadovoljiti.
Neki odoše u zabranjeno pa tu nađoše sreću, iako u toj sreći nema dobra, a neki se pokoriše, pa dobiše i više negoli su ikada mogli poželjeti.
Jedna činjenica uvijek ostaje ista: Mi smo ovisni o Allahu, a ne On o nama, mi bez Allahove milosti prema nama ne bismo postojali, a Allah Uzvišeni je oduvijek i zauvijek, nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije, Allah je postojao i prije negoli je nas stvorio i zauvijek će postojati. Allah je Vječni, Živi, a mi smo prolazni, danas smo ovdje, sutra u grobu, danas se uljepšavamo, sutra nas crvi jedu.
Čudna li čuda, nepokoran si Bogu, a na kraju ćeš postati hrana crvima. Danas si se oholio i prkosan bio, a sutra ćeš crvima gozba biti… čudna li čuda, čudna li čuda…