Preveo: Miralem Misini
Konfuzno me je upitao o svom halu… Da li se on računa u muslimane? Ili pak u red nevjernika i mušrika? Prošao je kroz jedno teško psihološko stanje zbog ostavljanja namaza mjesecima, i to mu se desilo više puta, nakon čega je o tome upitao učenjake u svom mjestu, te su neki od njih odgovorili kako je on nevjernik i otpadnik, pritom mu stavljajući u obavezu iznovno vraćanje prisegi i imanu, kao i ponovno izgovaranje šehadeta… Bilo je i onih koji su mu odgovorili suprotno, onih koji su ga pozvali na brigu i čuvanje kao i naklanjavanje izostavljenih namaza i iskreno pokajanje Allahu…
Drugi su se zadovoljili pozivajući ga na istikamet – ustrajnost i povećanje nafila ne naređujući mu pritom nadoknađivanje propuštenih namaza.
Njegovo pitanje me podsjetilo na govor koji sam slušao od pojedinih uvaženih učenjaka kako se onaj koji izostavi samo jedan namaz u njegovom vremenu smatra nevjernikom koji je time izašao iz milleta, i kao takav se neće gasuliti, niti u ćefine spremiti, takvome se ne klanja dženaza niti se ukopava u muslimansko mezarje, već će se baciti u divljini poput kakve lešine, a možda će se prekriti zemljom kako ga ne bi rastrgli kakvi psi!
Donošenje ovakvog propisa i izricanje mišljenja o nevjerstvu pojedinca koji ostavlja namaz predstavlja mišljenje sastavljeno od skupine odabranih stavova. Otuda ne vjerujem da mišljenje formulirano na ovaj način može biti utemeljeno na stavu nekog poznatog ashaba ili imama iz reda ispravnih prethodnika. Također, nije zabilježeno da je iko od muslimana, čiji se govor uvažava a djela slijede, postupao po ovom mišljenju. Oni koji zastupaju ovakvo mišljenje zasnovali su ga prije svega na strožijem stavu, a to je da je ostavljač namaza nevjernik, što je jedno od dva mišljenja po ovom vjerskom pitanju.
Većina učenjaka zastupa mišljenje da je ostavljač namaza počinilac velikog grijeha i da ostavljanjem namaza čini ogromni prijestup, međutim takvu osobu ne smatraju nevjernikom koji izlazi iz milleta – vjere. Ovo je pravac Malika, Šafije, Ebu Hanife kao i rivajet od imama Ahmeda, a En-Nevevi spominje da je ovo pravac većine učenjaka iz reda prethodnika i potonjih generacija. Ovaj stav se podupire brojnim dokazima, a od njih i hadisima o ”nadi”, poput: ”Onaj koji kaže da nema drugog božanstva mimo Allaha, iskreno iz srca, ući će u Džennet.” Ovo je poznati i široko rasprostranjeni hadis koji se nalazi u zbirkama ”Sahiha” i ”Musnedima”.
Jedan od tih hadisa jeste i Poslanikov, alejhis-selam, hadis u kojem govori o Abdullahu ibn Džud’anu i kako mu djela neće biti prihvaćena jer ”on nikada nije rekao: ‘Gospodaru! Oprosti grijeh moj na Danu zasluge!’“, ne spomenuvši pritom ništa mimo navedenog.
Također, ovaj stav podupire da je osnova čovjeka ostajanje na onome na čemu jeste, (u ovom slučaju da je musliman) kao i da iz toga ne izlazi osim jasnim jekinom (ubjeđenjem) u kojem nema primjese bilo kakve sumnje.
Drugo mišljenje po ovom pitanju je općepoznati stav, koji je ujedno i vjerodostojno predanje od imama Ahmeda, koje još zagovaraju Ishak, Ibnul-Mubarek i drugi, dokazujući to vjerodostojnim dokazima, od kojih je i hadis: ”Ugovor koji je između nas i njih je namaz. Ko ga ostavi, počinio je nevjerstvo“, kao i hadis: ”Zaista je između čovjeka i između širka i nevjerstva ostavljanje namaza.“ Neki su ovo mišljenje pripisali svim ashabima po konsenzusu (jednoglasan stav, op. prev.), međutim to pripisivanje je problematično, jer su imami koji zagovaraju mišljenje da to nije nevjerstvo svakako učeniji po pitanju konsenzusa ashaba – Poslanikovih drugova, od ostalih. Stoga, kada bi po ovom vjerskom pitanju postojao konsenzus ashaba, niko od njih ne bi se usudio suprotstaviti i zauzeti stav suprotan tom konsenzusu.
A dobro je poznato da su prilikom prenošenja konsenzusa zastupljene kojekakve vjerovatnoće, stoga je imam Ahmed rekao: ”Onaj koji zagovara konsenzus je lažac, jer su se možda razišli a da zagovarač to ne zna.” Ovim se ukazuje na vjerovatnoću da onaj koji prenosi konsenzus ne poznaje razilaženje u vjerskom pitanju, uz mogućnost postojanja istog bez njegovog saznanja o tome.
Konsenzus po ovom pitanju uzet je iz predaje Abdullaha ibn Šekika koji je rekao: ”Muhammedovi, sallallahu alejhi ve sellem, drugovi nisu smatrali da je ostavljanje bilo kojeg djela nevjerstvo osim namaza.“
Razilaženje po ovom pitanju je općepoznato i prošireno još od vremena prvih prethodnika i nema mogućnosti za dopunjavanje ili odbacivanje istog.
Imam Ez-Zuhri, koji je riznica znanja Poslanikove prakse i govora ashaba, a koji je ujedno i preči od drugih po ovom pitanju, nije zastupao stav o nevjerstvu ostavljača namaza niti stav o ubijanju ostavljača namaza, već je smatrao da će se kazniti (t’azirom) zatvaranjem ili drugom kaznenom mjerom sve dok ne počne klanjati. (Pogledati: El-Begavi, ”Šerhus-sunne”, 2/180)
Bez obzira da li ćemo reći da su imami koji su postupali suprotno spomenutom konsenzusu to radili iz svog ubjeđenja da konsenzus nije pritvrđen ili su ga pak smatrali nesigurnim (zanni) konsenzusom, ili su protumačili da se njime aludira na ”malo nevjerstvo” koje počinioca ne izvodi iz vjerskih okvira, kao što je istim izrazom spomenuto u mnoštvu drugih vjerskih pitanja…, činjenica je da je razilaženje poznato još kod prethodnika, kao i da imami, učenjaci poput ovih ne mogu a da ne poznaju konsenzus po pitanju jednog velikog vjerskog pitanja kao što je pitanje ostavljanja namaza i da nije moguće prebacivati ovo vjersko pitanje sa razine ”sporednosti i pitanja u kojem ima razilaženja” na stepen ”osnovnog i ideološko-akidetskog” pitanja.
Ovaj tekst nije naučno istraživanje, niti elaboracija, a ni mjesto navođenja dokaza, nego se ovim tekstom želi utvrditi da je ovo vjersko pitanje u kojem postoji vidljivo razilaženje, kao i da većina od četverice imama koji se slijede ne zastupaju stav o nevjerstvu ostavljača namaza, kojim bi dotični izašao iz okvira vjere. Prema tome, onaj koji je naveo govor koji smo spomenuli na početku teksta uzeo je strožije mišljenje i izabrao je mišljenje o nevjerstvu, međutim nije se time zadovoljio već je na to dodao još jedan strožiji izbor, što ćemo studiozno obrazložiti u sljedećem tekstu.
Šejh Selman el-‘Aude, 12. rebi’u-l-evvel 1433. / 4. februar 2012.
Prijevod: Miralem Misini, student na Islamskom univerzitetu u Medini