Piše: Mr. Emir Demir
Učenjaci iz vremena Osmanlijske imperije krajnje su ozbiljno i predalački shvatali šerijat i njegove principe. U ovom svjetlu gledali su na sva novonastala pitanja, te su posjedovali sve relevantne potencijale za shvatanje suštine propisa i donošenje pravnih rješenja u svjetlu već prethodno zacrtanih okvira islamskog prava. Hanefijski pravac islamske jurisprudencije imao je poseban značaj kod učenjaka iz ove historijske epohe. I pored toga, isti ovi učenjaci često su bili u potrebi za ostalim islamskim pravnim pravcima koji su, također, uživali respekt kod osmanlijskih vladara. Osmanlijska država nastojala je da svoje političko uređenje sazda na principima islamskog monoteizma, prakticiranju Allahovog vjerozakona – šerijata, konsultativnog vijeća – šure. Ekonomski sistem bazirao se na poslovanju zlatom i srebrom, te izbjegavanju poslovanja kamatom, zelenašenja i monopolizma, te svega onoga što je Allah Uzvišeni zabranio. Moralno-etički principi u društvu temeljili su se na islamskoj doktrini, a edukacija i informiranje javnosti također su počivali na općim pravilima islama. Međunarodni odnosi bili su regulirani u svjetlu islamske doktrine koja se striktno crpila iz Objave. Učenjaci iz ove epohe u općenitom smislu, a posebno islamski pravnici, imali su zadatak supervizije primjene Allahovog zakona, sprovođenja sankcija, zabrane onoga što je Allah zabranio i stavljanja u opticaj onoga što je Allah dozvolio. Osmanlijski vladari / sultani su, bez izuzetka, posebno poštivali znanje i učenjake. To je, zapravo, bio jedan od najjačih faktora stabilnosti i snage Osmanlijske države, jer su dobro znali i nosili duboko ubjeđenje da nauka i znanje u općenitom smislu mogu donijeti samo prosperitet. Još od vremena Mehmeda el-Fatiha propisane su uredbe, kodeksi i pravila koji su uređivali vjerske funkcije, pa su tako svi vjerski službenici u Istanbulu bili pod direktnim ingerencijama istanbulskog muftije, a u ostalim pokrajinama pod ingerencijama kaziaskera (vojnih sudija). U zvaničnim vjerskim školama, koje su obezbjeđivale osposobljene kadrove za spomenute vjerske funkcije, spomenuti kadrovi dijelili su se na tri kategorije: softe (učenici), koji su bili najniža kategorija; danišmend (alim) je kategorija svršenika ovih škola, a najveći stepen bio je stepen muderrisa. Najuglednija škola tog vremena bila je ”Sahnus-seman“ (Osam medresa koje su bile uvezane platoom kružnog oblika), a koju je sagradio Mehmed el-Fatih i koja je u to vrijeme slovila za prestižni univerzitet. Svršenici ovih škola poslije bi dobijali status pripravnika, a nakon stečenoga iskustva dodjeljivale bi im se samostalne kadijske, muftijske, imamske i činovničke funkcije. Mehmed el-Fatih je prvi uveo naziv šejhul-islama za nadležnosti glavnog autoriteta za vjerska pitanja u državi, a u doba Sulejmana Zakonodavca objedinjena je funkcija vrhovnog muftije i šejhul-islama. Svako pitanje od izuzetne važnosti moralo je dobiti odobrenje šejhul-islama čija bi odluka, odmah po donošenju, bila pravosnažna.
Osmanlijska država nastala je u vremenu dekadencije nauke islamskog prava (fikha). Ova vremenska epoha trajala je od sredine sedmog do kraja trinaestog hidžretskog stoljeća, a u njoj je dominirala ideja pristrasnog slijeđenja, bez korištenja potencijala kreativnosti i intuicije, uz zadovoljenje pukog oponašanja i prenošenja onoga što je navedeno u knjigama prethodnih generacija. Onaj ko je želio učiti nauku fikha, bio je primoran da se zadrži na jednoj od knjiga koju je napisao neki od autoriteta dotične pravne škole, čime ne bi dobijao cjelokupnu predodžbu o šerijatu i islamskom fikhu. Iako su Osmanlije proširili islam gotovo u polovini današnje Evrope, te ojačali snagu islama i muslimana, ipak nije postojala dodatna motivacija za izlazak iz kruga naučne pasivnosti i predanosti sažimanju starih djela, njihovog tumačenja i komentara, što je uveliko slabilo princip idžtihada i iznalaženja novih šerijatskopravnih rješenja. Rijetko se mogu naći oni koji su u ovom periodu prevazišli puko slijeđenje svojih prethodnika i iza sebe ostavili originalna autorska djela. I pored svega rečenog, nema nimalo sumnje da su, ipak, učenjaci u islamskom pravu iz ove epohe dali zavidno učešće i doprinos ovoj nauci, a najbolji pokazatelji za to su:
1) Cjelokupna islamska pravna tradicija, a posebno tradicija hanefijske pravne škole, sakupljena je iz različitih dijelova islamskog svijeta i objedinjena u naučnim centrima tadašnje države. Tako su osmanlijski pravnici imali cjelokupan uvid u građu islamskoga prava od vremena Umejevića i Abasovića, te su recenzijom i umnožavanjem ovih djela produžili njihov vijek i prenijeli ih današnjim generacijama. Danas su najbolji svjedoci za to nacionalne biblioteke razasute po cijeloj današnjoj Republici Turskoj koje sadrže preko 200.000 različitih neponovljenih rukopisa, od kojih je najmanje jedna trećina posvećena islamskom pravu. Njihovi prijepisi, kao i njihova originalna djela, mimo teritorije današnje Turske, mogu se danas naći u bibliotekama Sarajeva, Damaska, Kaira, Rijada, Medine, Mekke itd. Ovdje treba izuzeti veliki dio rukopisnog blaga koje je nakon pada hilafeta pokradeno i prokrijumčareno u evropske muzeje i biblioteke Njemačke, Velike Britanije, Francuske. Čuvanje i konzerviranje ovoga blaga u Turskoj u nekoliko budućih decenija zasnivalo se na ličnom zalaganju pojedinaca, a ne same nove države koja je na to naučno blago gledala kao na dio svoje „zaostale crne historije“. Međutim, vremena se mijenjaju… Savjestan rad u ovoj zadnjoj deceniji, uz strahovit napredak tehnologije, bio je povod da sva ova naučna literatura bude snimljena i pohranjena u digitalnoj formi. Tako je uveliko olakšan pristup ovom blagu bez posebnog ulaganja truda za pronalaskom željene knjige. Čak je nedavno pušten u rad glavni server za biblioteke diljem Turske, koji je objedinio i uvezao sve turske biblioteke, i na kojem je postavljen veliki dio spomenutih rukopisa, a do kojih se sada može doći putem interneta iz bilo kojeg dijela svijeta.
2) Bez obzira prihvatali ili ne činjenicu o potrebi idžtihada, osmanlijski islamski pravnici bili su prisiljeni davati fetve/decizije za novonastale izazove i problematiku koja se do tada nije pojavljivala. Najčešće su se rješenja davala oslanjanjem na metodu izvođenja novih propisa na osnovu već sličnih postojećih u okviru hanefijske pravne škole. Međutim, ove metode nisu uvijek davale svoje rezultate s obzirom da u dotičnoj školi od samoga imama (predvodnika mezheba, npr. Ebu Hanife) ne postoji skup temeljnih pravila koja obuhvataju svako pitanje na osnovu kojeg bi se druga izvodila, što je jedino odlika upravo Kur’ana i sunneta, koji svojom univerzalnošću prevazilaze svako vrijeme i prostor, te direktno ili indirektno ukazuju na rješenje za svaku novonastalu situaciju i problem. Tako će se kod osmanlijskih pravnika naći veliki broj vjersko-pravnih rješenja zasnovanih na direktnom vraćanju na izvore islama, ili barem traženjem uporišta u drugim islamskim pravnim pravcima. Novonastala pitanja najčešće su se odnosila na izazove vezane za ekonomiju, društveno uređenje, međunarodne odnose i dr. Najbolji svjedoci tome su knjige fetvi iz ovoga perioda koje su pored klasičnih pitanja obrađivale i novonastala pitanja i za koja se često koristila lokalna terminologija, pa čak su neka fikhska djela pisana u potpunosti na turskom jeziku, što je do tog vremena bila prava rijetkost.
3) Osmanlijska država iznjedrila je mnogobrojne učenjake u islamskom pravu. Autor enciklopedije o učenjacima Osmanlijske imperije Taškuprizade (um. 968. h.g. / 1560. god.), u svom djelu ”Eš-Šekaikun-Nu’manijje“ nabraja i podrobno opisuje svakog poznatijeg alima u deset generacija do polovine 10. hidžretskog stoljeća (522 biografije). Potom su na ovu knjigu kasnije dodati nastavci ”Hadaiku el-hakaik“ i ”Vekai’ul-fudala“ koji su obuhvatili učenjake kasnijih generacija. Ovom prilikom izdvojit ćemo neke od najistaknutijih učenjaka u islamskom pravu ovog doba čija se djela smatraju nezaobilaznim kada se govori o baštini islamskog prava u Osmanlijskoj državi:
● Kemaluddin b. El-Humam (789. – 861. h.g. / 1388. – 1457. g.) jedan je od velikih imama u hanefijskom fikhu. Njegov je otac bio kadija u Sivasu, u današnjoj Turskoj, a potom se preselio u Aleksandriju. Uskoro je u Egiptu postao predvodnik hanefijskih učenjaka. Poznat je po svojoj fikhskoj knjizi ”Fethu El-Kadir“, što je glosa na ”El-Hidaju“, te knjizi iz usuli-fikha ”Et-Tahrir fi usuli el-fikh“ koja je doživjela više komentara.
● Muhammed b. Feramerz b. Havadže Mulla Husrev (um. 885. h.g. / 1480. g.). Bio je vojni kadija sultana Mehmeda Hana El-Fatiha. Potom je preuzeo funkciju muftije. Njegova najpoznatija djela su ”Durer el-hukkam ve gurer el-ahkam“, ”El-Mirkatu fi’l-usul“, te mnogobrojni komentari i glose na osnovne tekstove islamskog prava od prethodnih učenjaka.
● Šemsuddin Ahmed b. Sulejman ibn Kemal Baša (tur. Kemalpašazade) (873. – 940. h.g. / 1468. – 1533. g.). Kemal-paša je ime njegovog uglednog djeda, oficira visokoga ranga u osmanlijskoj vojsci. Kemalpašazade je poznat još po imenu „Mufti essekalejn“ zbog svog ogromnoga upliva i svojevrsnog poznavanja šerijatskih pitanja. Njegovo najpoznatije djelo je ”El-Idah fi šerh el-islah“ iz hanefijskog fikha.
● Mu’inuddin Muhammed b. Abdillah el-Herevi Munla Miskin (um. 954. h.g. / 1547. g.). Knjiga po kojoj je postao poznat je ”Komentar Kenzud-dekaika“ od imama En-Nesefija.
● Muhammed b. Muhammed b. Mustafa el-Imadi Ebus-Su’ud (898. – 982. h.g. / 1493. – 1574. g.). Bio je islamski pravnik, metodologičar islamskog prava, mufessir. Poznavao je i pisao na tri jezika: arapskom, turskom i perzijskom. Učenik je poznatog alima Sadija Ćelebija. Obnašao je funkcije anadolskog i rumelijskog (evropskog) kaziaskera, te vrhovnog muftije. Kao kaziasker učestvovao je u oslobođenju Beograda u vojsci Sulejmana Zakonodavca 928. h.g. / 1521. g. U njegovom dobu objedinjena je funkcija muftije i šejhul-islama. Njegovo najpoznatije djelo iz tefsira je ”Iršadu el-akli es-selim ila mezaja El-Kitab El-Kerim“, a iz fikha ”Bida’atul-kadi fi es-sukuk“, „Tesdil-el-evkaf“, „Tehafutl-Emdad“, te „Zbirke fetvi“ (15 tomova) na arapskom i turskom jeziku.
● Muhjiddin Muhammed Pir Ali b. Iskender el-Birkevi (926. – 981. h.g. / 1520. – 1573. g.). Pored mnogobrojnih djela vezanih za islamsku doktrinu (akida), pisao je i knjige u kojima je naučno pobijao dotada rasprostranjene novotarije. Od njegovih mnogobrojnih djela najpoznatije je ”Et-Tarikatul-Muhammedijje“, a iz fikha ”Glosa na komentar El-Vikaje Sadruš-šeriata“.
● Mustafa b. Bali b. Sulejman Balizade (um. 1073. h.g. / 1662. g.), napisao je preko deset opširnih djela iz oblasti islamskoga prava. Obnašao je funkciju šejhul-islama. Postoje relevantne činjenice koje govore da su njegovi preci vodili porijeklo iz Foče. Njegova najpoznatija djela su: ”El-Feraidu fi halli el-mesaili vel-kavaidi“ – komentar ”Kenzud-dekaika”, te „Mizanul-fetava“ u kojem je usaglasio fetve po svim pravnim poglavljima i tematici od prvih do zadnjih generacija učenjaka u hanefijskom fikhu.
Ovo su samo osnovne naznake o ovoj tematici, te se nadamo da će u budućnosti biti više vremena i prostora za njenu detaljniju obradu.