Preveo: Fahret Kadrić
Biografije naših ispravnih prethodnika obiluju primjerima koji svjedoče o stepenu njihove iskrenosti i dobrim djelima koja su činili isključivo u ime Allaha. U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera njihove iskrenosti uz dovu Uzvišenom Allahu da i nas učini od onih koji su iskreni. Uvejs el-Karni, Allah mu se smilovao, govorio je: ”Kada se probudiš, moli Allaha da popravi tvoje srce i nijjet, jer za tebe nema ničega težeg od to dvoje.” (Sifetu-safve, 3/55)
Jahja b. Ebi Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Koncentrirajte se na nijjet jer je on bitniji od samog djela.” (Hiljetul-evlija, 3/ 70)
Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, oporučujući svome sinu, kazao je: ”Nanijjeti da činiš dobro jer ćeš biti u dobru sve dok nijjetiš da činiš dobro.” (El-Adab eš-Šer’je od Ibn Mufliha, 1/121)
”Abdullah b. Muhejriz ušao je u jedan dućan želeći da kupi odjeću, pa je neki čovjek vlasniku dućana kazao: ‘Ovo je Ibn Muhejriz, pa gledaj da ga lijepo uslužiš.’ Na ove riječi Ibn Muhejriz se naljutio i izašao te kazao: ‘Mi kupujemo našim imetkom, a ne našom vjerom.”’ (Sifetu-safve, 4/206)
Sufjan b. Ujejne, Allah mu se smilovao, kazao je: ”Ako rob bude iskren četrdeset dana, Allah na njegovo srce spusti mudrost, jezik mu oslobodi, a njegove oči produhovi kako bi vidjele nedostatke ovog dunjaluka te bolest i lijek za njega.” (Hiljetul-evlija, 7/287)
”Muhammed b. Jusuf el-Esbehani nije običavao kupovati hljeb samo od jednog pekara nego je kupovao na različitim mjestima te je govorio: ‘Mogu me upoznati i zavoljeti pa da tako budem od onih koji žive na osnovu svoje vjere.”’ (Hiljetul-evlija, 8/131)
Hamdun el-Kassar, Allah mu se smilovao, upitan je: ”Zašto su riječi selefa bolje od naših riječi?”, pa je rekao: ”Zato što su oni govorili u čast vjere, izbavljenja duša i u zadovoljstvu Allaha, a mi gvorimo u čast duša, traganju za dunjalukom i u zadovoljstvu ljudi.” (Sifetu-safve, 4/122)
Kako su selefi prikrivali svoja djela
Dobri ljudi su prikrivali svoje ibadete i dobra djela iz bojazni od pretvaranja (rijaluka) ili nečega što bi moglo umanjiti njihovu iskrenost.
Zubejr b. Avvam, r.a., rekao je: ”Ko god mogne da uradi neko dobro djelo i da ga prikrije, neka to i uradi.“ (Ez-Zuhd od Ibn Mubareka, str. 392)
Abdullah b. Mes’ud, r.a., rekao je: ”Ako osvanete kao postači, onda to i prikrijte.” (Sifetu-safve, 1/416)
”Davud b. Ebi Hind postio je četrdeset godina a da njegova porodica nije znala za to. Radio je kao obućar i od kuće sa sobom nosio hranu koju bi u putu podijelio kao sadaku, a navečer se kući vraćao i objedovao sa porodicom.” (Hiljetul-evlija, 3/94)
Supruga Hassana b. Ebi Sennana kaže: ”Hassan i ja smo lijegali u postelju, pa bi me on prevario kao što majka prevari dijete i kada bi shvatio da sam ja zaspala, ustajao bi iz postelje i klanjao.” (Hiljetul-evlija, 3/117)
Pojedini siromasi Medine živjeli su a da nisu ni znali odakle im dolazi nafaka, pa kada je preselio Alija b. Husejn (Zejnulabidin) uvidjeli su da hrana više ne stiže i na taj način saznali ko im je tu hranu donosio. Na leđima Alije b. Husejna uočili su tragove konopaca od težine onoga što je po noći nosio do domova pojedinih hudovica. (Hiljetul-evlija, 3/136)
Abdullah b. Mubarek je u bitkama stavljao šal preko svoga lica, a imam ehli-sunneta Ahmed je kazao: ”Allah je uzdigao spomen na Ibn Mubareka zato što se nije isticao nego se skrivao.” (Sifetu-safve, 4/146)
Abdurrahman b. Mehdi, Allah mu se smilovao, klanjao je, ali kada bi neko ušao u prostoriju, on bi legao na krevet i pravio se da spava. (Sijer E’alami-Nubela, 4/264)
Er-Rebi’ b. Husajm, Allah mu se smilovao, gotovo sva svoja djela činio je tajno, pa kada bi otvorio Kur’an da uči i vidio da neko dolazi, on bi ga prekrivao svojom odjećom. (Hiljetul-evlija, 2/107)
Ebu Vail Šekik b. Seleme je jako mnogo jecao dok bi klanjao u svojoj kući, ali za sva dunjalučka dobra, on to ne bi radio ako ga neko gleda. (Hiljetul-evlija, 4/101)
El-Hurejbi, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Selefi su prakticirali da čine dobra djela a o tome niko ništa nije znao, pa čak ni njihove supruge.” (Sijer E’alami-Nubela, 9/349)
Šafi’, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Želio bih da svi ljudi uče od mene, ali da se meni za to ne pripisuju zasluge.” (Sifetu-safve, 2/251)
Ejjub Sihtijani, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Tako mi Allaha, čovjek je iskren u onome što uradi tajno bez objelodanjivanja tog djela.” (Hiljetul-evlija, 3/6)
Nakon svih ovih izreka, možemo kazati sljedeće:
Nakon što su ovi dobri ljudi postigli potpunu iskrenost i skrivali svoja djela na putu ostvarenja istinskog tevhida bez primjesa širka, Allah, dž.š., nagradio ih je brzom nagradom i lijepom pohvalom i uzdigao spomen na njih, jer su željeli samo Allahovo zadovoljstvo, pa je Allah zadovoljan njima, a i ljudi su zadovoljni njima. (Više o ovome pogledati: Der’u te’arudil-Aki ven-Nakli, 6/66-67)
S druge strane, oni neiskreni, okićeni rijalukom, umišljeni i razumom opčinjeni, doživjeli su od ljudi samo prezir kao kaznu za svoje pokvarene namjere, a još teža kazna očekuje ih na ahiretu.
Omer b. El-Hattab kaže: ”Onoga ko bude imao iskrene namjere, pa makar i u pogledu samog sebe, Allah će zaštititi od ljudskih prigovora, a onoga koji se pretvara sa onim što nema pri sebi, takvog će Allah osramotiti.” (I’alamul-muvekki’n, 3/180)
Iz knjige ”Me’alim fi suluk…”, šejha Abdul-Aziza b. Muhammeda