Piše: Fahret Kadrić
Prividnih pripadnika ehli-sunneta svakim je danom sve više. Neosnovano i bespravno istjerivanje drugih iz okvira ehli-sunneta svakodnevnica je međumuslimanskih dijaloga. O etiketiranju onih koji misle drugačije izlišno je trošiti riječi. Svjedoci smo postojanja pojedinaca koji će olahko iz okvira ehli-sunneta istjerati svakog čija brada ne prelazi dužinu četiri prsta. S druge strane, ne manjka ni onih koji će muslimana koji ne krati bradu, po automatizmu, svrstati u redove opakih haridžija. Bavljenje isključivo formom i vanjštinom dovelo je do toga da u drugi plan budu potisnute sve one prave odlike i vrline istinskih pripadnika ehli-sunneta.
Uzorno ponašanje i profinjen ahlak
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupna vjera je lijepo ponašanje, pa ko te poduči lijepom ponašanju, taj te podučio vjeri.” (Medaridžus-salikin, 2/307) Jedna od najupečatljivijih karakteristika istinskih pripadnika ehli-sunneta jeste profinjen ahlak protkan kur’ansko-hadiskim smjernicama. Kur’an i sunnet su dva osnovna izvora iz kojih pripadnici ehli-sunneta uzimaju norme i pravila primjernog ponašanja. Kaže Uzvišeni: ”Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 89) Uzimajući u obzir ovaj princip na kojem istinski pripadnici ehli-sunneta izgrađuju i dorađuju svoj ahlak, Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: ”Primjerno ponašanje i ahlak koncipirani su i utemeljeni kroz kur’anske naredbe, ali i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet, a manifestiraju se kroz uvjerenje, ibadete i moral. Shodno ovome, svi ashabi su norme ponašanja crpili iz Kur’ana i sunneta bez potrebe da konsultiraju najučenije ashabe da im to preciznije pojasne. Pojedini učenjaci su se razišli po nekim pitanjima vezanim za ponašanje i ahlak, ali za većinu tih pitanja jasne odgovore nalazimo u Kur’anu i sunnetu jer norme ponašanja potpadaju pod domene islamskog vjerovanja i jasno su precizirane i objašnjene u Kur’anu i sunnetu.“ (Medžmua’ fetava 19/273-274, sažeto) Primjerno ponašanje krasi samo istinske pripadnike ehli-sunneta. Oni su svjesni značenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Najbolji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ponašanja“ (Ahmed 2/472, Ebu Davud, br. 4682, sahih), dok se prividni pripadnici ehli-sunneta zavaravaju zaboravljajući na riječi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpotpuniji iman ima onaj vjernik koji ima najljepši ahlak.“ (Buhari, sahih) Stvarni pripadnici ehli-sunneta znaju da je profinjen ahlak i lijepo ponašanje nešto najvrednije i najteže što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Na Sudnjem danu ništa neće biti teže na vagi vjernika od lijepog ponašanja.“ (Ahmed 6/442, Ebu Davud, br. 4799, Tirmizi, br. 2004, hasen-sahih) Isto tako, oni vjeruju da su ljudi koje krasi primjeran ahlak i lijepo ponašanje Allahu najdraži i vjerovjesnicima najbliži. U tom kontekstu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Hoćete li da vas obavijestim ko je od vas Allahu najdraži i ko će meni na Sudnjem danu biti najbliži?“ ”Hoćemo“, rekoše ashabi, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: ”Oni koji budu najljepšeg ponašanja.“ (Ibn Hibban, br. 478, sahih) Shodno ovome, istinski pripadnici ehli-sunneta su oni koji su sebi priskrbili profinjen ahlak. U ophođenju sa drugima oni su blagi i susretljivi, brižljivo gaje međubratsku ljubav i znaju da ih upravo ove osobine razdvajaju od onih koji su samo formalni, a nikako suštinski pripadnici ehli-sunneta.
Srednji put
Istinski pripadnici ehli-sunneta, za razliku od ostalih devijantnih grupacija, uvijek se nalaze između dvije krajnosti, između pretjeranosti i nedotjeranosti. Vjerovanje pripadnika ehli-sunneta u sve vjerodostojne tekstove priskrbilo im je svako dobro, ali i srednji put između ostalih skupina, kao što kaže Ibn Tejmijje, rahimehullah: ”Pripadnici ehli-sunneta su na svim poljima srednja grupacija, zato što se drže Allahove Knjige i Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, kao i onoga na čemu su se složile ispravne generacije iz reda muhadžira i ensarija te onih koji ih u dobru slijede.“ (Medžmua’ fetava, 3/375) Govoreći o principu srednjeg puta, imam Šatibi, rahimehullah, rekao je: ”Cjelokupan šerijat zasnovan je na principu srednjeg i pravednog puta bez uzmicanja desno ili lijevo. Ako pogledaš u šerijat kao cjelinu i razmisliš o njemu, zapazit ćeš da počiva na umjerenosti i središnjem putu. Ako uočiš određena odstupanja na nekom polju, onda znaj da to uvijek biva nauštrb druge strane. Jedna strana je pretjerivanje i sve ono što sa sobom nosi od zastraživanja i prijetnji. Druga strana je popuštanje i sve ono što sa sobom nosi od nade, želje i olakšanja. Tek onda kada ne bude ni prvo a ni drugo javlja se umjerenost i srednji put koji je jedini pravedan i jasan i na čijim se osnovama gradi sistem vrijednosti.“ (El-Muvafekat, 2/163-168, sažeto) Istinski pripadnici ehli-sunneta odabrali su srednji put u ibadetima pa su tako između onih koji su zaokupljeni srčanim ibadetima, poput sufija, i između onih koji su zaokupljeni samo tjelesnim ibadetima. Pripadnici ehli-sunneta čine podjednako i srčane, ali i tjelesne ibadete. (Mealim fi suluk, str. 36) Pojašnjavajući razliku između onih koji su pretjerali u pogledu srčanih ibadeta, a zapostavili tjelesne ibadete te onih koji svu pažnju pridaju tjelesnim ibadetima ne obazirući se na srčane ibadete, Ibn Kajjim veli: ”Rob je prema Allahu dužan da ispoljava dvije vrste robovanja: vidljivo (javno) robovanje te skriveno (tajno) robovanje. Srce ima svoje ibadete, jezik svoje kao i svi ostali organi. Izvršavanje samo vidljivih ibadeta bez suštine skrivenih (srčanih) ibadeta roba ne približava njegovom Gospodaru i za takvo djelo ne slijedi nagrada. Sufijski šejhovi, u želji da postupaju oprečno od onoga što čine učenjaci, posvetili su se isključivo srčanim ibadetima i zapostavili tjelesne, te su kazali da je svrha ibadeta predanost srca, a tijelo se povodi za njim. Ove dvije skupine u potpunosti su oprečne jedna drugoj. Jedni su zapostavili tjelesne ibadete pa su i njihovi srčani ibadeti propali. Drugi su zapostavili srčane ibadete pa su i njihovi tjelesni ibadeti propali.“ (Bedaiul-fevaid, 3/229)
Usavršiti ahlak i kročiti srednjim putem
Prividni pripadnici ehli-sunneta zadovoljavaju se vanjštinom i formom. S druge strane, stvarni i istinski nosioci ehli-sunnetskog bajraka nastoje prodrijeti u suštinu stvari te svoje duše oplemeniti, a ahlak i ponašanje usavršiti. Kako postići željeni cilj objašnjava nam imam Zehebi, rahimehullah: ”Savršeno ponašanje postiže se kroz savjesno iskorištavanje vremena, učenje Kur’ana i razmišljanje o njegovim ajetima, nepretjeran govor, čuvanje jezika, stalno spominjanje Allaha, skromnost u ophođenju s muslimanima, održavanje rodbinskih veza, praštanje, udjeljivanje i onda kada je oskudica, saopćavanje vijesti uz saosjećanje, naređivanje dobra, udaljavanje od neznalica, traženje oprosta navečer. Ovo su svojstva onih koji su na Pravom putu.“ (Sijer E’alam en-Nubela, 12/90-91, sažeto) Nakon što vjernik popravi svoj ahlak, za potpuno oplemenjivanje i usavršavanje neophodno je da uspostavi ravnotežu između ibadeta koji se čine javno te onih koji se čine srcem. Ibn Kajjim, rahimehullah, za one koji to uspiju kaže: ”Pravi vjernici koji su spoznali Allaha izvršavaju kako javne tako i tajne ibadete, srcu daju prednost, a njihova tijela se srcu povinuju i upravo je ovo suština robovanja.” (Igasetul-lehfan, 1/187)
Opterećenost formalnostima i pridavanje značaja isključivo formi u ibadetima, ponašanju i ahlaku, mnoge je odvelo u redove prividnih pripadnika ehli-sunneta. Vratiti se na stazu istinskih pripadnika ehli-sunneta moguće je samo ako se poštuju principi i norme utemeljeni na kur’ansko-hadiskim tekstovima pojašnjeni riječima velikana ovog ummeta.