Piše: Aljo ef. Cikotić
Hvala Allahu, dž.š., blagom, koji prašta grijehe, prima pokajanje, koji žestoko kažnjava. Njega Uzvišenog hvalim i Njemu zahvaljujem, koji dobročinetelja nagrađuje dobrim, koji brige otklanja, grijehe oprašta i opomenu šalje.
Svjedočim da nema boga sem Allaha, Jedinog, koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, donosilac radosne vijesti i onaj koji opominje, onaj koji usmjerava i upozorava, koji jasno obznanjuje pravi put sa kojeg će skrenuti samo propalice. Neka je je Allahov blagoslov na njega, njegove ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg dana.
Potopi i strašni vjetrovi
Draga braćo i cijenjene sestre, materijalizam je mnoge naše savremenike opčinio tako da slabo povezuju uzrok i posljedicu, ne shvataju vezu između rada i rezultata rada. U muslimanskim sredinama pojavila se grupa koja se povodi za strastima i u tome pretjeruju. Druga grupa je pod dejstvom filozofije mišljenja s Istoka i Zapada, zapostavljaju Allahove zakone i prihvataju to mišljenje kao istinu i argument, smatraju da samo Allahovi neprijatelji govore istinu, da samo oni znaju dobro raditi.
Ovo se dešava u vremenu kada svijet potresaju veoma teške pojave, velike poplave, strašni zemljotresi, razorni ratovi čija vatra još uvijek plamti, bolesti koje nisu ranije bile poznate a pogađaju ljude, usjeve i životinje, zastrašujući događaji i strašne podjele.
Allahov, dž.š., zakon je takav da zločinci ne mogu umaći odmazdi. Svako zlo i nedaća dešavaju se kao posljedica grijeha. Iblis, Allah ga prokleo, zbog grijeha vjerovanje je zamijenio u nevjerovanje, bliskost u udaljenost, milost u prokletstvo, džennet u vječnu vatru.
Nuhov narod je kažnjen potopom, Ad je kažnjen strašnim vjetrom, Semud je zadesio užasan krik, Lutov narod je kažnjen tako što su njihove nastanbe prevrnute; što je bilo gore prevrnuto je dole i kamenjem su zasuti. Allah Uzvišeni veli: “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska, poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (Al-‘Ankabut, 40.)
To je potpuno jasna činjenica “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili”. To je posljedica grijeha i to je kazna koja je nasilnicima blizu.
Gdje god se u naselju pojave grijesi budu razlogom njegova uništenja, kada osvoje srce oslijepe ga, kada se u narodu prošire budu razlogom njegova poniženja i konačnog potpunog istrebljenja.
Grijesi imaju negativne posljedice na dušu, tijelo i porodicu, na kopnu i moru, na zrak i okoliš. Grijesi su uzrok poniženja i propasti. Allah Uzvišeni kaže: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti…” (Al-Hadž, 18.)
Imam Ahmed bilježi predaju od Abdurahmana b. Džubejra b. Nufejra od njegova oca da je rekao: “Kada je osvojen Kipar vidio sam Ebu Derdaa kako sam sjedi i plače. – Zbog čega plačeš, Ebu Derda, – upitao sam ga – na dan kada je Allah uzdigao islam i muslimane? – Džubejre, kako su ljudi kod Allaha slabašna bića kada skrenu s pravog puta… Nekada je ovaj narod bio jak, imali su vlast, a onda su napustili Allahovu vjeru i došli su do ovoga što vidiš – odgovorio mi je.”
Kao posljedica grijeha nastaje briga, tuga i psihološka opterećenost. Zatim nemoć, ljenost, a potom kukavičluk, škrtost, prezaduženost i prezir ljudi. Radi grijeha nestaju blagodati a dolaze nedaće, umjesto Allahova blagoslova zaslužuje se Njegova srdžba. Kada čovjek bude iskušan grijesima srce mu se stvrdne, sa dobrim ljudima veza oslabi, udalje se od njega dobri članovi porodice i rodbine. Neki od naših dobrih prethodnika su kazali: “Kada god sam činio grijeh prema Allahu to bi se odrazilo na ponašanju moje žene i deve.”
Javno hvalisanje grijesma
U početku čovjek čini grijehe krišom dok ne izgubi osjećaj da je to loše i onda ih počne javno činiti. To će biti razlog izostanku oprosta, kako se navodi u hadisu: “Svim pripadnicima mog ummeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. Među javne grijehe je i ono što čovjek uradi noću pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: – O ti, sinoć sam radio to i to. Gospodar mu tokom noći sakrio sramotu njegovu a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prekrio.” (Muttefek ‘alejh)
Javni grijeh je kada trgovac priča svojim kolegama kako vara prilikom prodaje trgovačke robe smatrajući to visprenošću i sposobnošću. Javni grijeh je kada podrugljivac spominje svoju podrugljivost, kada griješnik širi priču o svojim grijesima.
Među javne grijehe spadaju i razgolićene slike i bestidan govor; u ovom dijelu mediji imaju velikog negativnog udjela.
Veliki je belaj kada onaj koji je u kazni nije toga svjestan. Još veći je belaj kada se osoba raduje nevaljalom i kazni; raduje se haram imetku, raduje se mogućnosti da počini grijeh, da to može često činiti. Ovakvo ponašanje rezultira nestanak pozitivnih osjećanja u srcu prema porodici, rodbini i prijateljima, i nemoć razlikovanja dobra od zla.
Među najgorim osobama je svodnik koji širi nemoral u svojoj porodici, on je jedno od najprljavijih Allahovih stvorenja kojem je zabranjen džennet, prema hadisu Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Neprestano činjenje grijeha kida veze s pokornošću i udaljava od dobrih djela, a potom skameni srce i dušu te ne žudi za iskrenim pokajanjem. Najbolji primjer tome je ponašanje griješnika koji se svojim jezicima kaju i traže oprost ali su srca daleko od toga jer su i dalje ustrajni u činjenju velikih upropašćujućih grijeha, a to je jedno od najopasnijih oboljenja.
Kamata je uzela maha, nemoral, alkohol, droga, razna haram djela; falsifikovane diplome, krivokletstvo, sudski nepravedni i montirani procesi, pad moralnih vrijednosti, neprimjereno ponašanje omladine; mladića i djevojaka. Do kada mislimo biti nemarni prema svim ovim pojavama!? Da nas Allah sačuva od Njegove kazne! Uzvišeni veli: “To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, – a Allah sve čuje i sve zna.” (Al-Anfal, 53.)
Kada muslimani zapostave Allahove zakone i predaju se strastima i prohtjevima, kada skrenu s pravog puta, Allahov zakon je da će se pojaviti negativnosti i život baziran na grijesima i lošim djelima.
Pad morala, pojava prostitucije, nedolično odijevanje i ponašanje, sve to vodi ka negativnim posljedicama. Nestaje stida, gube se ispravni parametri vrednovanja stvari i pojava, gubi se snaga i na kraju slijedi propast.
“I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove nemaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali. Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli: “I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!” – i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće stići noću dok budu spavali? Ili, zar su stanovnici sela i gradova stigurni da ih naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali? Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (Al-A’raf, 94-99.)
Klonimo se grijeha jer oni vode ka nevjerovanju, oni su razlog za nestanak blagodati, oni su uzročnici bolesti i skraćuju život, oni uzrokuju nestanak bereketa iz imetka, opskrba će čovjeku biti uskraćena zbog grijeha koje čini. Oni pocrne i otvrdnu srce, sprečavaju svjetlo znanja i upute da dođu do njega. Grijeh potiče čovjeka da počini sljedeći.
Neki od naših dobrih predaka su govorili: “Posljedica lošeg postupka je novo loše djelo.” Grijesi utječu negativno na osobu tako da ona zavoli griješenje, ustraje u njemu iako zna da su ti grijesi zabranjeni i s pogubnim posljedicama. Dosta je i onih koji ne uživaju u grijesima ali ih rade zato što su dio društva koje se tako ponaša, piju skupa alkohol, drogiraju se, uzimaju kamatu, kockaju, a ostavljaju namaz, propisno islamsko odijevanje i zaboravljaju kakva ih sudbina čeka: “One koji ne vjeruju čeka patnja teška, a one koji vjeruju i dobra djela čine – oprost i nagrada velika. Kako nmogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim…” (Fatir, 7-8.)
Takvo ponašanje je uzrok lošem završetku ovosvjetskog života. Griješnik će na samrti kazati: “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!” (Al-Fadžr, 24.) “Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!” (Al-Munafiqun, 10.) “Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” (Al-Mu’minun, 99-100.)
Kome će biti oprošteno?
Najopasnija posljedica grijeha je nestanak stida tako da griješnik javno griješi, a Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Svim pripadnicima mog ummeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. Među javne grijehe je i ono što čovjek uradi noću pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: – O ti, sinoć sam radio to i to. Gospodar mu tokom noći sakrio sramotu njegovu a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prekrio.” (Muttefek ‘alejh)
Ima onih koji se ponose svojim grijesima smatrajući da im je to nužda. Stalno čine grijehe tako da za posljedicu imaju osjećaj da to nije ništa veliko. Kada god se grijeh učini u očima griješnika malim on je kod Allaha, dž.š., velik, a omalovažavanje grijeha je znak licemjerstva. U Sahihu se bilježi da je Abdullah b. Mes’ud, r.a., rekao: “Griješnik na svoje grijehe gleda kao na muhu koja mu je došla na nos, pa je otjera ovako.” Omalovažavanje i umanjivanje grijeha uzrok je da se ustraje u njihovu činjenju, a to je razlog izostanka oprosta od Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže: “Uzaludno je kajanje onih koji čine rđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se zaista kajem!” a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili.” (An-Nisa, 18.) “I kad oni skrenuše u stranu, – a Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu – a Allah neće ukazati na pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.” (As-Saff, 5.)
Koliko je opasno ustrajavanje u činjenju grijeha vidi se pri rastanku sa dunjalukom i susretu sa ahiretom. U tom teškom momentu griješniku će se pokazati njegovi grijesi u kojima je bio ustrajan, a šejtan će ih uljepšavati tako da ne uspije izgovoriti kelimei-šehade. Imam Ibn Kajjim, tahmetullahi ‘alejhi, spominje da je čovjeku koji je bio na samrti rečeno: – Reci: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! Umjesto toga on je počeo pjevati, i odbio je kazati La ilahe illallah. Drugome je isto rečeno, a on je odgovorio: “On ne vjeruje u ono što govori, – a potom je umro. Trećem je rečeno: Kaži: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! On je odgovorio: – Kada god pokušam izgovoriti jezik mi se oduzme. Jednom trgovcu je na samrti rečeno: – Kaži: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! On je odgovorio: – Ova roba je jeftina, ovaj mušterija je dobar. Onome koji je na vagi zakidano kazano je: – Reci: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! On je odgovorio da ne može jer mu se tas vage naslonio na jezik pa ne može od njega izgovoriti.”
Ovo su posljedice grijeha koje će zadesiti griješnike na ovom ili budućem svijetu, ukoliko se ne pokaju. Zato, pokajmo se svi Allahu, dž.š., draga braćo, od svakog grijeha koji smo počinili. Iskrenim pokajanjem Allah, dž.š., briše grijehe, pokriva sramote, otklanja kaznu, upotpunjuje vjerovanje, štiti od vatre i uvodi u džennet. “O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali…” (At-Tahrim, 8.)
Saff, br. 300