Piše: Nina Halilbašić
U ime Allaha, veličanstvenoga! Prvi dio: Sjedimo tako nas dvije u Aleji… Vidiš li nebo? Vidim. A vidiš li ono gdje se spajaju brda sa nebom? Vidim. Vidiš li sad onu crtu između? Vidim. Jelda je super! Aha. Klimnula je glavom, a potom je šutjela par trenutaka. Glasno se nasmija. Imam osjećaj da je tek tad skontala o čemu pričam. Ili nije. Svejedno. Ja sam bila u onom svom halu. Opčarana crtom na horizontu kao najjačim sihirima. Satima bih mogla bez pomaka sjediti i gledati u crtu. Satima i još mnogo, mnogo… Ne znam koliko je sat adekvatna mjera. Mislim da je jedna od najpozitivnijih stvari na fakultetu to što sam navikla biti zadovoljna malim stvarima i vidjeti dalje, mnogo dalje od zida koji me godinama sputavao… Vjerovatno ste se već zapitali kakve to ima veze sa običnom crtom na horizontu. Ako vas zanima, čitajte dalje. A evo o čemu se radi:
Drugi dio: „Prosvjetljenje“ – kako ona kaže…
Nekako, odjednom, s proljeća, došao mi je neki čudan talenat da volim male stvari i da o njima pričam nježno. S posebnom pažnjom da se ne razbiju u mojoj glavi. Nikada, baš nikada prije nisam shvatala lekcije iz hadisa tako dobro kao te večeri. Tek sad slagalica u mojoj glavi liči na cjelinu. Tek sad kad čujem hadis, pokušavam ga uvrstiti u svoj život kao dio sebe. Kao nešto što je oduvijek bilo dio mene. Eto, zato, ova moja crta na horizontu… heh, moja. Nasmija me ovo prisvajanje. Dakle ta crta me podsjeća na nešto ljepše od nje same. Nije u crti poenta. Ima crta svugdje. I u matematici i u fizici i u arhitekturi. Jok. Najzad, s matematikom i fizikom sam vazda bila na „Vi“, tako da bi bilo nelogično očekivati od mene da im posvećujem tekstove, uz dužno poštovanje. Za mene ta crta znači jačinu i blagost u isto vrijeme, hladnoću i toplinu, preciznost, savršenu organizaciju, granicu stvarnog od nestvarnog, dunjalučku pregradu iza koje se Bog zna šta krije. I još štošta. Složit ćete se sa mnom da su u životu najljepše one stvari koje su skrivene od pogleda. Upravo to skrivanje im daje pravu jačinu. Evo, recimo, da svako vidi Allaha lahko bi bilo vjerovati. I tad se to ne bi zvalo vjerovanje, nego viđenje. I… mi se ne bismo zvali vjernici, nego „vidovnjaci“. Ustvari, mislim da „vidovnjaci“ nije prava riječ, ali mi trenutno (zbog mog skromnog vokabulara) ne naumpada ni jedna bolja. Ne mogu da se ne vratim opet malo matematici. Ni u njoj ne bi bilo zanimljivo da je vrijednost „x“ poznata. Svako bi mogao biti matematičar (čak i ja). Odoh ja predaleko. Često se to meni zna desiti, zato upozoravam pažljive čitaoce da me vrate na temu kad previše odlutam. Unaprijed hvala!
Treći dio: Ko živ, ko mrtav…
Pričala sam o crti. I o malim stvarima. Odgovorno tvrdim da onaj ko ne zna uživati u malim stvarima, uopće i nije živ. On je mrtav, samo što on to ne zna. U najmanju ruku, dobrano ga je san uhvatio. Pa, ako sretnete nekog takvog, molim vas, probudite ga. Neka živi. Ali, danas. Ne sutra. I ne jučer, što je još opasnije. Najviše nas živi u „jučer“. I dok tako živimo u „jučer“ i žalimo za propalim prilikama, propuštamo nove, sjajne, predivne prilike. Puštamo život da prolazi kroz nas, praveći se da nemamo ništa s njim. Ili pak živimo za dan kad ćemo diplomirati. Kad diplomiramo, čekamo posao, kad se zaposlimo, čekamo da napravimo kuću, a kad napravimo kuću, čekamo brak, a kad uđemo u brak, čekamo djecu i tako u beskonačnost. Odjednom smo se probudili i shvatili da nismo živjeli, nego čekali. Ali tad obično, izgubimo sve vozove. Eto, zato velim da ustanemo! Islam je i došao da nas probudi i da nam kaže: „Hej, ti sa dva oka, znaš li kud ćeš?? “.
Četvrti dio: Ne grickaj dane k’o miš…
Kaže jedan pametni insančić: “Čovječe, kada osvaneš, ne očekuj noć. Živjet ćeš samo ovaj dan, ne prethodni koji je prošao zajedno sa svojim dobrom i zlom, niti budući koji tek treba da nastupi. Sunce će te zasigurno grijati samo danas. Znaj da je čitav tvoj život sadržan u jednom danu. Stoga, sve svoje misli podredi ovome danas, kao da si u njemu rođen i da ćeš u njemu umrijeti.” I još kaže da samo danas obavljaš namaz skrušeno i lijepo i smireno… i da samo danas pomiluješ jetima i pomogneš oronulom dedi da pređe ulicu… da danas voliš sve muslimane, ali SVE… i da posvetiš vrijeme svojoj predivnoj djeci i da ne dozvoliš danas da ti sin poželi biti TV kako bi, napokon, dobio pažnju svoga babe… i da ih saslušaš… danas vrati dugove i ispuni obećanja… danas prenesi jednoj osobi kakvu radost je Islam unio u tvoja prsa… danas diši u ime Allaha i osjeti svaki udisaj i izdisaj kao da je posljednji… danas ugosti musafira, jer kako rekoše, nećemo biti pitani koliko smo soba imali, već koliko smo musafira ugostili… ovaj dan provedi bez srdžbe, ljutnje i negativnih riječi (i misli), možda je uistinu posljednji? Danas brini o svome zdravlju i danas čitaj Kur’an shvatajući ga lično…
Samo danas učini tewbu i budi sa onima koji Allaha vole,,, danas se smij i plači u isto vrijeme… danas voli i poklanjaj… danas stani mirno i neka ti vjetar miluje lice… danas, ne sutra. Jer, možda sutra ne postoji. Neka te ne sekira jutro koje još nije svanulo, niti dan čije je sunce zašlo iza crte na horizontu. Neka ti crta bude mjerilo. Ne dozvoli joj da ti proguta još jedan dan, a da ga nisi pretvorio u prelijepu godinu okićenu ibadetom i radošću. Svako od nas bira da li će živjeti ili životariti. Dragi čitaoče, ti zaslužuješ radost! Zar je Allah nije zbog tebe stvorio? Ne zaboravi da jučer i sutra nisu tvoji.
Današnji dan je tvoj emanet, i iako nema mašnicu, on je poklon od Onoga ko te neizmijerno voli. Zato danas ne grickaj dane k’o miš, već istinski budi živ.
Peti dio: Izaberi jedan broj, sigurno ćeš potrefiti…
Evo, naumpade mi onaj dan kad sam upisala medresu. Veli jedan profesor da izaberemo:
a)Želimo li proći kroz medresu, ili
b)želimo da medresa prođe kroz nas;
Shvatila sam poentu kad sam, kako ja kažem, “malo narasla”. I odlučila se, elhamdulillah za ovo drugo. A, evo sad ja tebe, koji/a ovo čitaš pitam:
a) Želiš li proći kroz život, ili
b) želiš da život prođe kroz tebe??”
P.S.: Nije da te nagovaram, al’ izaberi ovo drugo! 😉