Preveo: Amir Durmić
Uzvišeni Allah poslao je Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa istinskom i pravom vjerom kako bi ona postala dominantna nad svim ostalim vjerama. To je vjera Istine i Pravog puta i ona ne sadrži ni najmanje primjese laži, i vjera koja se u potpunosti podudara sa fitrom, tj. prirodnom urođenom vjerom sa kojom se rađa svaki čovjek, i vjera koja se također podudara sa zdravim i neiskvarenim razumom koji je čist i lišen od svih vrsta sumnji i niskih strasti. Ummet se odazvao pozivu koji im je uputio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa se njegova vjera proširila na sve strane svijeta, od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada.
Islamski ummet bio je snažan i dominantan nad svim svojim neprijateljima sve do onog trenutka kada se počeo cijepati i u stranke dijeliti, a u kojem se god narodu pojavi razilaženje i raskol, on je osuđen na propast. Rekao je Uzvišeni Allah: ”…i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih”. (El-Enfal, 46) Pored ovoga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao nas je viješću da će u njegovom ummetu stalno i uvijek egzistirati jedna skupina koja će se držati Istine i koja će biti dominantna, i kojoj neće naštetiti niko od onih koji je napuste ili od onih koji joj se budu suprotstavljali, sve dok ne dođe Allahova odredba, tj. Sudnji dan.
Obraćam se svojoj braći, islamskoj omladini, koja se trudi i radi na polju širenja Allahove vjere i kažem sljedeće:
Uistinu, islamsko buđenje o kojem mnogo slušamo i kojem svjedočimo ovdje kod nas, ali i u čitavom islamskom svijetu, pa čak i u nekim nemuslimanskim državama, izrazito je lijepa i radosna vijest koja nagovještava veliko dobro i kojoj se raduje svaki musliman. Međutim, ovo ponovno buđenje i širenje islama i njegovih vrijednosti mora biti popraćeno mudrim i odmjerenim djelovanjem. Onaj kome mudrost nije darovana, tome je uskraćeno veliko dobro, a onaj kome je mudrost podarena, takav je obdaren blagom neizmjernim. Ali, šta je to mudrost koja treba da bude vodič svakom onom ko poziva u Allahovu vjeru? Mudrost podrazumijeva sljedeće osobine, načela i principe:
Prvo: Da pozivalac u Allahovu vjeru vrlo dobro poznaje ono u što druge poziva. Stoga smatram da se treba dati prednost stjecanju islamskog znanja nad pozivanjem u Allahovu vjeru, jer Uzvišeni Allah kaže: ”Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je uzvišen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim’” (Jusuf, 108). Pod ”jasnim dokazima” koji se spominju u ajetu, misli se na znanje i posjedovanje argumenata. Onaj pozivalac u vjeru koji posjeduje znanje i jasne dokaze moći će braniti vjeru, ali isto tako i u ime vjere napadati argumentima. Bit će sposoban da vjeru u koju druge poziva brani i štiti od svih vrsta sumnji i zabluda koje će mu biti servirane, kao što će biti i sposoban da se argumentima bori protiv dogmi i vjerovanja drugih religija, kao i da objasni ništavnost njihovih argumenata i dokaza na koje se pozivaju a koji su u kontradiktornosti sa prirodnom urođenom vjerom sa kojom se rađa svaki čovjek, ali i sa zdravim i neiskvarenim razumom. Onaj ko u vjeru islam bude pozivao bez znanja i jasnih dokaza, takav će na tom putu posustati jer niti će biti sposoban da svoju vjeru brani dokazima, niti će moći u ime svoje vjere argumentima napadati kriva vjerovanja i razne zablude. Tako će djelovati kontraproduktivno i postići kontraefekat. Naprimjer, izaći će pred ljude da ih poziva u vjeru islam, a u toj masi će se naći neki oholi inadžija koji će mu postaviti nekoliko provokativnih pitanja ili će mu nabaciti neke vrlo zamršene smicalice na koje on neće znati odgovor niti pojašnjenje, pa će pred svim ljudima ostati zbunjen. Zamislimo, braćo, ovakvu situaciju i razmislimo o ovakvom čovjeku koji u ime islama druge poziva u islam! Ja sam siguran, a pretpostavljam da i vi dijelite moje mišljenje, da bi ovakav događaj predstavljao veliki poraz i vrlo težak udarac za vjeru islam u cijelosti. Zato odgovorno tvrdim da je onome ko poziva Allahu prvenstveno obaveza da se opskrbi ispravnim i korisnim znanjem, a onda nakon toga neka druge poziva u vjeru. Ne želim reći da osoba koja uči šerijatsko znanje ne treba pozivati u islam sve dok uči i stječe znanje, već baš suprotno: neka poziva u vjeru dok je na putu traženja znanja! Neka ljudima pojašnjava makar jedan propis koji je naučio, dobro shvatio i u potpunosti ga savladao, pa će na takav način u isto vrijeme biti i onaj koji uči i onaj koji dostavlja naučeno, upravo onako kako je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dostavite od mene makar i jedan ajet…”.[1] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim je htio reći da se drugima dostavi makar jedan ajet iz Allahove Knjige ili makar jedan propis ove veličanstvene vjere. Stoga, nije uvjet da bi neko bio pozivalac u Allahovu vjeru da poznaje i pamti sva primarna i sekundarna pravila i propise vjere islama, već će pozivati shodno svome znanju i mogućnostima. Ovo je prvi uvjet da bi institucija pozivanja u Allahovu vjeru napredovala i ostvarivala praktične rezultate. Dakle, potrebno je da čovjek posjeduje znanje kako bi vjeru mogao braniti od napada, ali isto tako i kako bi on bio sposoban da argumentima napada sve vrste zabluda i ništavnih vjerovanja.
Drugo: Da se onaj koji druge poziva u Allahovu vjeru striktno drži onoga što drugima preporučuje i savjetuje. Čovjekova djela su najbolji pokazatelj iskrenosti onoga što on zastupa i propagira. Svaka izgovorena riječ koja nije popraćena djelom osuđena je na djelimičnu ili potpunu propast i uglavnom neće donijeti nikakve rezultate. Zbog toga je Uzvišeni Allah rekao: ”O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Es-Saff, 2-3) Smatram da zdrav razum i ispravna logika odbijaju prihvatiti da određena osoba druge poziva da se kloni određene prakse, a u isto vrijeme ta osoba čini tu istu stvar, ili da ona od drugih traži da čine nešto što ona sama ne želi niti hoće da radi. Čak, ako bismo pretpostavili da ta osoba druge poziva da čine nešto što je ispravno, opet će u dušama onih kojima je poziv upućen ostati doza sumnje i rezerviranosti jer će im ostati nejasno zbog čega ta osoba sama ne primijeni ono što njima savjetuje.
Stoga je vrlo važno da se pozivalac u Allahovu vjeru striktno pridržava onoga što je naučio od propisa vjere kao i onoga što drugima savjetuje i u šta ih poziva. Zato je jedna od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, osobina bila i ona kojom ga je opisao vladar Gassana kada je, opisujući ga, rekao: ”Nikada ne bi naredio ili preporučio nešto a da on ne bi bio prvi koji bi to i učinio, niti bi ikada nešto zabranio a da ne bi bio prvi koji bi se toga prošao.” Ovakav vid postupanja također je jedna vrsta mudrosti prilikom pozivanja u Allahovu vjeru jer onaj koji druge poziva u vjeru, ne čini to samo svojim riječima i govorom, već i svojim djelima i postupcima. Čak će mu se ponekad ljudi koje poziva obratiti sljedećim riječima: ”Ti si postupio tako i tako, ili uradio si to i to”, a onda će upitati: ”Zbog čega”. Tako će postupiti ili da mu ospore određeni postupak koji je učinio, ili iz želje da i oni sami postupe onako kako je postupio onaj ko im upućuje savjete i poziva ih u Allahovu vjeru. Kako god bilo, djela i postupci pozivaoca u Allahovu vjeru mnogo znače onima koje on poziva, i oni često više obraćaju pažnju na ono što on radi od onoga što im govori.
Treće: Da pozivalac u Allahovu vjeru bude sposoban da dobro ocijeni svaku situaciju i shodno tome postupa i djeluje. Svako mjesto i svaka prilika zahtijevaju da se na njima upotrebljava određena retorika. Isto tako, svi ljudi nisu isti niti su sve ljudske duše u svakom trenutku isto raspoložene, a i prilike za pozivanje u vjeru razlikuju se shodno vremenu i situaciji. Zato ćemo primijetiti da je Uzvišeni Allah, koji je Najmudriji i Najznaniji, odgajajući Svoje robove, upotrijebio princip postupnosti onda kada im je želio zabraniti ono u čemu su bili ogrezli, a čime On Uzvišeni nije bio nimalo zadovoljan. Najbolji primjer za to je primjer postupne zabrane konzumiranja alkohola, o kojoj smo već prethodno govorili, a ovdje ćemo se samo ukratko podsjetiti.[2] Dakle, ljudi su u tom vremenu bili ogrezli u pijenje alkohola i on im je bio izrazito drag i vrlo omiljen. Pili su ga danonoćno, te im je bilo izrazito teško da ga ostave odjednom, preko noći. Zato im ga je Uzvišeni Allah i zabranio postupno. Prvo je za njega rekao da on donosi više štete od koristi, a nakon toga im je zabranio da se približavaju namazu dok su u pijanom stanju, rekavši: ”O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate” (En-Nisa, 43). Ako uzmemo u obzir da je broj obaveznih dnevnih namaza pet, onda nam je jasno da im je ovom zabranom postalo vrlo teško da ikako piju alkohol jer je vrijeme između namaza prilično kratko, a u namaz nisu smjeli pijani. Ovo je, dakle, bila druga faza zabrane. Nakon toga Uzvišeni Allah je kategorički zabranio pijenje alkohola riječima: ”O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti.” (El-Maida, 90-91).
Kao što je postupno zabranjivao neke harame, Uzvišeni Allah je ponekad postupno i naređivao neke obaveze. Post mjeseca ramazana podrazumijeva sustezanje od svih tjelesnih uživanja, tj. od jela, pića i spolnog općenja. Rekao je Uzvišeni: ”Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći.” (El-Bekare, 187) Post je teška i nimalo lahka stvar, pogotovo u ljetnim danima kada su vrućine velike, a dani dugi. Međutim, Uzvišeni Allah je, iz Svoje mudrosti i milosti, post prvo propisao na način da je ostavio mogućnost izbora, pa ko je htio da posti, taj je i postio, a ko nije htio da posti, bio je obavezan da za svaki izostavljeni dan nahrani po jednog siromaha. Rekao je Uzvišeni: ”Onima koji mogu da poste (a to ne učine) – iskup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (El-Bekare, 184) Nakon ovoga, Uzvišeni Allah strogo je propisao post svim muslimanima koji su to u stanju, bez mogućnosti izbora: ”U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…” (El-Bekare, 185). Da li je ovo vid postepenog naređivanja stroge Allahove naredbe? Da, svakako, jer prvobitno ostavljanje izbora svakom čovjeku, da bira hoće li postiti ili neće postiti, uz obavezu da za svaki dan koji nije postio nahrani po jednog siromaha, sigurno je vid olakšice. Dakle, dozvoljeno je postupno pozivati određenu osobu u Allahovu vjeru. Prvo je treba pozvati u tevhid, tj. da samo Allaha priznaje kao Gospodara i da samo Njega iskreno obožava, pa ako to prihvati, onda joj pojasniti obaveznost propisanih namaza, zatim zekata, pa posta i hadždža. Buharija i Muslim bilježe predaju od Abdullaha b. Abbasa, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Muazu naredio da stanovnike Jemena prvo pozove u šehadet, tj. svjedočenje da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, pa ako to prihvate, onda da im pojasni da im je Allah propisao pet obaveznih namaza u toku jednog dana i noći. Ako i to prihvate, onda da ih pouči da im je Allah strogo naredio da iz svojih imetaka izdvajaju obaveznu milostinju – zekat, koja će biti uzimana od bogatih i dijeljena siromašnima.[3]
Postepeno pozivanje ljudi u Allahovu vjeru je vid mudrosti i pronicljivosti, pa se prilikom obraćanja bilo kojoj osobi treba uzeti u obzir njeno trenutno stanje kao i prilike u kojima se nalazi. Ukoliko mu se u startu odmah kaže da je u zabludi, da je upropašten i da će biti stanovnik Džehennema, ovakav pristup sigurno neće donijeti nikakvo dobro, već će dotičnu osobu samo još više udaljiti od vjere islama.
Poslušajmo riječi Uzvišenog koji kaže: ”Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni, nepravedno i ne misleći šta govore, Allaha grdili.” (El-En’am, 108)
Šta mislite, da li je dozvoljeno vrijeđati i omalovažavati idolopoklonička lažna božanstva i kipove? Odgovor je: da, svakako, i u to nema nikakve sumnje. Međutim, imajući u vidu da takav postupak za sobom povlači mnogo veću štetu od koristi koju donosi takav odnos prema mušričkim idolima, Uzvišeni Allah nam je to zabranio riječima: ”Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni, nepravedno i ne misleći, šta govore Allaha grdili” (El-En’am, 108). Iz ovog ajeta islamski učenjaci izvode poznato šerijatsko pravilo koje glasi. ”U slučaju da je pribavljanje određene koristi na istom stepenu kao i otklanjanje određene štete, onda je preče otkloniti tu štetu nego pribaviti dotičnu korist”. I ovo se također ubraja u mudrost prilikom pozivanja drugih u Allahovu vjeru.
Četvrto: Ulaganje truda i napora u svrhu postizanja jedinstva među muslimanima. Ovdje mislimo na muslimane koji se drže pravca i smjera prvih, odabranih generacija muslimana, jer je istinski islam onaj koji su ispovijedali ashabi, tabiini i generacija koja je došla nakon njih. Držati se njihovog pravca, to je istinski islam i to je istinski iman! Sve ono što je u suprotnosti sa njihovom interpretacijom i prakticiranjem islama je zabluda, i to u onolikoj mjeri koliko je odstupljeno od njihovog pravca. Stoga još jednom ponavljam, velika je mudrost da se ujedine svi oni koji pozivaju u Allahovu vjeru i da zajednički rade na ostvarenju svoga cilja. Njihova primarna obaveza je da pozivaju u pravac i smjer prvih generacija muslimana, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da će se njegov ummet rascjepkati i podijeliti na sedamdeset i tri skupine, i da će sve one u Vatru osim jedne. Objašnjavajući koja je to skupina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”To su oni koji će se držati onoga na čemu sam ja i moji ashabi”[4], a u drugoj verziji ovog hadisa stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”To je džemat – skupina koja se ujedinila na Istini”.[5]
Ukoliko, pak, dođe do blagog razilaženja i drugačijih pogleda po određenim pitanjima, koja nas u globalu ne izvode iz pravca prvih i odabranih generacija muslimana, to nikako ne treba biti razlog za prepirku, svađu, neprijateljstvo i mržnju. Ovakva vrsta razilaženja bila je prisutna i u vrijeme ashaba, r.a., ali ih to ipak nije razjedinilo niti ih suštinski podijelilo. I pored toga, oni su bili jedan i jedinstven ummet koji je imao zajednički cilj i koji je zajedno radio na ostvarenju tog cilja. Nije nužno da se ummet složi u apsolutno svakom vjerskom pitanju, već baš suprotno, određena doza razilaženja je neminovna i neizbježna. Međutim, kada budemo svjesni da je obaveza svakom vjerniku da eventualne nesuglasice i različite stavove sa drugim vjernicima podvrgne sudu Kur’ana i sunneta, onda će nam biti sasvim jasno da je onaj koji je spoznao Istinu, dužan da se drži Istine i po njoj postupa, pa makar ona bila u suprotnosti sa onim što zastupa njegov autoritet koga slijedi po tom pitanju. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Ma u čemu se razilazili, presudu treba da odredi Allah. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj – u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam” (Eš-Šura, 10). Iz riječi Uzvišenog Allaha u ovom ajetu ”ma u čemu se razilazili…”, saznajemo da je određena doza razilaženja neminovna i neizbježna, međutim kome ili čemu se obratiti za konačnu presudu oko onoga u čemu se razilaženje desilo? Uzvišeni Allah odgovara, pa kaže: ”…presudu treba da odredi Allah”. U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: ”A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (En-Nisa, 59). Dakle, desi li si kakvo razilaženje, vi se vratite Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ćete postići ono što je za vas bolje i na ovom i na budućem svijetu. Istinu je rekao Uzvišeni Allah! Kada bismo naše sporove i međusobna razilaženja podvrgli presudi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to bi svakako za nas bolje bilo u sadašnjosti kao i u našoj budućnosti.
Obratiti se Allahu, kako to nalaže citirani kur’anski ajet, znači obratiti se Njegovoj Knjizi, a obratiti se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znači obratiti se njemu lično u vremenu kada je bio živ, a nakon njegove smrti, vratiti se njegovom sunnetu. Kada bismo uz najljepše namjere i najiskrenije nijjete tako postupali, bez želje da pod svaku cijenu potvrđujemo i jačamo naš stav koji smo prethodno zauzeli po nekom pitanju, već iz želje da primijenimo Allahov šerijat onako kako to žele Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tom slučaju, mi se u suštini ne bismo ni razilazili, već bismo bili složni i ujedinjeni. Kako? Pa kada su nam namjere čiste i kada smo sposobni i kadri da iz općih šerijatskih tekstova izvedemo pojedinačne šerijatske propise, u tom slučaju naš cilj je jedan, a naša metoda je ista, pa gdje je onda tu razilaženje? Međutim, stvarni problem nastaje kada neki ljudi kategorički zauzmu određeni stav po nekom pitanju, bez obzira da li su do njega došli na osnovu vlastitog idžtihada ili samo slijede nekog učenjaka kojeg cijene i vole, pa nakon toga od svih ljudi traže da i oni pod obavezno prihvate taj stav. Ovo je velika greška, jer svaki onaj čovjek koji izričito zahtijeva da svi ostali prihvate njegovo mišljenje i da ga u njemu slijede bez obzira što je on podložan pogotku i grešci, to u neku ruku znači da je on sebi dodijelio udio u poslanstvu, tj. poslanici Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer je samo on, sallallahu alejhi ve sellem, taj koji se bezuvjetno i bespogovorno slijedi u svemu što kaže ili uradi.
Zato, dragi brate, nikada sebe nemoj učiniti rivalom niti suparnikom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Uvijek žudi za istinom i učini je svojim orijentirom i vodičem, pa će te Uzvišeni Allah, makar ti trenutno i ne bio u pravu po nekom pitanju, uputiti na nekoga ko ima znanje i ko će ti ukazati na ono što je ispravno.
Znaj dobro da je velika Allahova blagodat prema tebi kada te uputi na određenu osobu koja će ti pojasniti ispravan stav. Često se desi da čovjek po nekom pitanju odabere neko mišljenje i smatra ga ispravnim, međutim, nakon što porazgovara sa nekim, on promijeni mišljenje i zauzme stav koji je suprotan onom kojeg se držao. Na ovakav način vrati se ispravnom rješenju. Ovo je i razlog zbog kojeg je po određenom pitanju preneseno više različitih mišljenja od jednog te istog islamskog učenjaka.
Tako ćemo, naprimjer, naći određeno pitanje u kojem su različite stavove zauzeli četverica pravovjernih halifa, ili se čak od samog vladara pravovjernih, Omera, r.a., prenose dva različita mišljenja o jednom te istom pitanju. Isto tako, u nekim pravnim pitanjima postoje dva ili više različitih mišljenja koja se prenose od općepriznatih i prihvaćenih imama i utemeljivača poznatih mezheba – pravnih škola, kao naprimjer od imama Ahmeda. Zašto? Jer se ljudsko znanje širi i nadopunjuje kao i njegova spoznaja. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.” (En-Nahl, 78) Ponekad nam neki dokaz dugo može ostati skriven i nepoznat, sve do trenutka kada će nam Allah ukazati Svoju blagodat i uputiti nas na taj dokaz. Ponekad možemo i spoznati dokaz, međutim zbog manjka našeg znanja ili zbog nedovoljnog i površnog razmišljanja i shvatanja, nije nam jasno na što taj dokaz upućuje. Nekad dovoljno ne poznajemo argumente koji obesnažuju dokaz koji poznajemo, a uvjet da bi se neki argument prihvatio kao validan jeste da ne postoji drugi argument koji bi ga stavio van snage. Nakon nekog vremena, Allah nam ukaže blagodat pa shvatimo sve ovo i spoznamo istinu i ispravno rješenje.
Kako god bilo, ja pozivam svu muslimansku omladinu da šerijatske argumente obavezno učine svojim vodičima i predvodnicima koje će slijediti, i da razilaženje koje je nastalo kao produkt idžtihada i najljepše namjere ne uzimaju za zlo. Ovakva vrsta razilaženja nikada ne smije biti povod rasprave, raskola i sukoba, jer će se u suprotnom muslimani rascjepkati, oslabiti i bez spomena ostati.
Peto: Da islamski džemati i grupacije imaju svoj autoritet kojem će se obraćati, tj. emira ili predsjednika, jer se stanje ljudi neće popraviti bez vođe. Stoga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da trojica ljudi kada su zajedno sebi izaberu onoga ko će ih predvoditi[6] kako bi mu se po potrebi obraćali. Stručnjaci kažu da čak i ptice imaju svoje predvodnike koje slijede i prate u toku leta, a isto tako i gazele i antilope na zemlji.
Dakle, u sredinama sa manjinskim muslimanskim stanovništvom, u kojima islam nije dominantan i gdje se islam ne sprovodi u praksu, a možda se čak protiv njega vodi i otvorena borba, obavezno je da tu postoji predvodnik i vođa muslimana kojem će se oni obraćati. Međutim, na koji način treba da se odabere ova osoba?
Ukoliko se pri čovjeku nađu dvije osobine, a one su povjerljivost i snaga, on može biti odabran za tu funkciju. Rekao je Uzvišeni Allah: ”…najbolje da unajmiš snažna i pouzdana” (Kasas, 26), i kaže: “Ja ću ti ga donijeti” – reče Ifrit, jedan od džinna – “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan” (En-Neml, 39). Kada pronađemo osobu iz skupine snažnih i povjerljivih, on je ono što nam treba, i takvome treba povjeriti vodstvo.
Ako nađemo osobu koja je snažna, ali nije u potpunosti povjerljiva, u tom slučaju njegov prvi zamjenik treba da bude povjerljiv, kako bi se objedinila snaga prvog i povjerljivost drugog, i na taj način se ostvarilo dobro i korist.
Ako, pak, pronađemo osobu koja je izrazito povjerljiva, ali nije dovoljno snažna, onda joj treba pridružiti drugu osobu koja je snažna, sve kako bi se upotpunili uvjeti koji se trebaju ispuniti za vodstvo. Kada kažemo da ovakva osoba mora biti snažna i povjerljiva, to svakako podrazumijeva da bude učena u vjeri i šerijatskim propisima, da poznaje stanja ljudi kao i ono što je nužno i potrebno za djelovanje na polju širenja Allahove vjere, što i jeste primarni izvor i okosnica njegove snage. Zato pozivam svu svoju braću muslimane, koji žive u različitim krajevima svijeta gdje je islam nije zvanična religija, da između sebe odaberu jednog koji će im biti vođa, predvodnik, predsjednik, ili kako god ga oni nazovu, jer nije poenta u nazivu već u suštini.
Imenovanje vođe donosi sljedeće koristi:
1. Prilikom razilaženja i međusobnih sporova, muslimani će se njemu obraćati. Ljudi su po svojoj prirodi skloni da povremeno pogrešno razumijevaju jedni druge i da se spore, pa im je potreban neko ko će im presuditi. Takav mora biti bogobojazan i maksimalno se truditi da donese ispravnu odluku i potrefi suštinsko rješenje.
2. Muslimani su u potrebi da oforme kasu za prikupljanje pomoći potrebnim i ugroženim, kao i za sakupljanje materijalnih sredstava za pomaganje i finansiranje da’vetskih aktivnosti. Sve ovo je potrebno da nadgleda osoba koja je snažna i povjerljiva.
3. Ponekad će se desiti da musliman hoće stupiti u brak sa ženom koja nema velija (šerijatskog zastupnika žene) koji je musliman, pa će vođa muslimana u tom području preuzeti ovu ulogu. Islamski učenjaci kažu da ukoliko se neka žena želi udati, a u njenom mjestu ne postoji ni islamski vladar niti njegov zamjenik, niti bilo ko od njenih skrbnika ko ima pravo da joj da dozvolu za udaju, u tom slučaju će joj dozvolu dati osoba koju su muslimani u tom području sebi izabrali za predvodnika i vođu.
4. Niko nema pravo da javno prezentira i zastupa politiku i interese džemata osim s dozvolom vođe džemata, pa je stoga nužno da ovakva osoba i postoji. Svako može zastupati svoje lične interese, međutim kada je u pitanju interes cjelokupnog džemata, onda pojedinac nema pravo da tako postupa osim uz dozvolu onoga ko taj džemat predvodi. Drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nisu samostalno donosili odluke od zajedničkog interesa osim nakon što bi se konsultirali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.
Šesto: Pokret islamskog buđenja ne smije otići u pogrešnom pravcu, tj. u pravcu ekstremizma i nekontroliranog poleta, jer to stvara kontraefekt i donosi negativne posljedice. Istina je da čovjek nakon što vidi mnogo islamom nadahnute i poletne omladine, osjeti veliku živost i želju za radom, međutim i pored toga on mora obuzdavati svoje ponašanje i kontrolirati svoje postupke. Ponekad će veliki zanos, polet i elan prisutan kod islamske omladine privući pažnju onih koji to ne toleriraju niti simpatiziraju, pa će to biti razlog da se islamskim misionarskim aktivnostima stane ukraj. Ovakvo djelovanje nije u skladu sa principom mudrosti i pronicljivosti, i ono nosi mnoge opasnosti. Koliko li smo samo vidjeli neobuzdanosti i nekontroliranog poleta kod nekih, koji je bio u očitoj suprotnosti sa mudrim i odmjerenim ponašanjem i djelovanjem? Koliko li je samo takvo ponašanje nosilo propusta koje je na kraju krajeva možda bilo i razlogom da se islamskom djelovanju i širenju Allahove vjere u potpunosti i stane ukraj.
Sedmo: Islamski misionar mora biti čvrsto uvjeren i potpuno siguran da ljude poziva u Allahovu vjeru, koja im donosi koristi na oba svijeta. Prakticirajući tu vjeru, oni se približavaju svome Uzvišenom Gospodaru i Kući spasa i časti. On ih poziva u lijep i sretan život na dunjaluku i najljepšu nagradu na ahiretu. Rekao je Uzvišeni: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.’‘ (En-Nahl, 97)
Molimo Uzvišenog Allaha da nas sve učvrsti postojanim riječima na dunjaluku i na ahiretu, i da nas učini od onih koji slijede Pravi put, a i druge na njega upućuju. Molimo Ga Uzvišenog da budemo od onih koji su dobri i druge upućuju na dobro, i molimo Ga da nas učvrsti na tom putu, On je uistinu Darežljivi i Plemeniti.
Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz
Nastaviti će se…
[1] Izvor hadisa prethodno je naveden.
[2] Šejh je o ovome primjeru opširnije govorio u drugoj oblasti knjige koja nosi naslov: ”Osobine koje bi trebale krasiti pozivaoca u Allahovu vjeru i pojašnjenje šta mu je sve potrebno prilikom pozivanja”.
[3] Izvor hadisa prethodno je naveden.
[4] Et-Tirmizi, br. 2641, Hakim u Mustedreku, 1/218, El-Lalikai u Šerh usulil-i’tikad, 1/99, El-Adžurri u djelu Eš-Šeri’a, 5/16, Mervezi u Es-Sunne, br. 18, Ibn Veddah u El-Bide’u ven-nehju anha, br. 85, svi od Abdullaha b. Amra, r.a. Rekao je imam Et-Tirmizi: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva i verzija koje ga dižu na stepen hasen – dobrog hadisa.”
Rekao je šejh Muhammed I’id el-Abbasi: ”Ova verzija hadisa ima određene slabosti, ali u prilog njenoj vjerodostojnosti ide veliki broj drugih hadisa i predaja.” Vidjeti: Fitnetut-tekfir od šeha Albanija, r.h., sa dodacima i opaskama šejha Ibn Baza i Ibn Usejmina, r.h.
[5] Ibn Madže, br. 3992, Ibn Ebi Asim u djelu Es-Sunne, 1/32, Taberani u El-Kebir, 18/70, El-Lalikai u Šerh usulil-i’tikad, 1/101, Hakim u Mustedreku, 1/47. Šejh Albani je u valorizaciji djela Es-Sunne od Ibn Ebi Asima za ovaj hadis rekao: ”Ovaj hadis je hasen – dobar, svi njegovi prenosioci su poznati i pouzdani osim Abbada b. Jusufa kome su neki prigovorili, a ja i njega smatram pouzdanim.” Vidjeti: Es-Sahiha, br. 204. Ovaj hadis bilježe i Ebu Davud, br. 4597, Ahmed u Musnedu, 4/102, Hakim u Mustedreku, 1/178, Ibn Ebi Asim u Es-Sunne, 1/7, i mnogi drugi.
[6] Izvor hadisa prethodno je naveden.