Preveo: Amir Durmić
Pod ovim podrazumijevamo metode preko kojih pozivalac ljudima dostavlja Allahovu vjeru, a generalno postoje tri vrste tih metoda i svaka od njih ima svoje prednosti: 1- Direktno verbalno obraćanje, tj. da se pozivalac direktno susretne sa onima koje poziva u vjeru, te da im se neposredno obrati, pojašnjavajući im suštinu islamskog poziva kao i koristi i blagodati koje im vjera islam donosi na ovom i budućem svijetu. Prednost ove metode jeste u tome što pozivalac odmah ima predstavu u kojem omjeru su ljudi prihvatili njegove riječi i kako su one na njih djelovale, što će shvatiti na osnovu njihovog ponašanja i izraza njihovih lica, pa će im se i obraćati riječima koje su primjerene njihovom trenutačnom stanju. Isto tako, posredstvom ove metode on ima priliku da s ljudima direktno razgovara i polemizira i na taj način ih lakše uvjeri da prihvate ono o čemu im govori. Ova metoda sigurno je djelotvornija od dvije naredne o kojima ćemo govoriti.
2- Indirektno verbalno obraćanje, tj. posredstvom radio emisija i audio predavanja. Ova metoda ima ”veći domet” od prethodne i to je njena prednost. Koristeći se njome, pozivalac u Allahovu vjeru može se obraćati velikom broju ljudi u veoma udaljenim mjestima i zemljama.
3- Obraćanje putem pisanja tj. pisanom riječi kroz novine, časopise, letke i slično. Prednost ove metode je u tome što ljudi kojima je poziv upućen imaju priliku temeljito proučiti i shvatiti ono o čemu im se govori, jer više puta mogu pročitati ono što im se nudi i o tome dobro razmisliti.
Drugo: Načini pozivanja u Allahovu vjeru, a oni se dijele na:
1-Načini obraćanja ljudima s obzirom na stanje u kome se nalaze osobe koje pozivamo. Kako ćemo prići ljudima kada ih pozivamo u vjeru, zavisi od općenitog stava koji su zauzeli spram islamskog poziva, a ljudi se shodno ovome dijele na tri vrste:
● oni koji istinski žude za Istinom, međutim iz nekog razloga ona im je ostala skrivena i još uvijek je dobro ne poznaju. Ovakvom je dovoljno prezentirati Istinu i objasniti šta su mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, pa da se toga i pridržava, i šta su mu zabranili, pa da se toga i kloni. Zbog želje za spoznajom Istine, ovakav će joj se i pokoriti u onom trenutku kada je sazna;
● oni koji su lijeni i donekle nezainteresirani za Istinu, a imaju sklonosti i želje da se odaju zlu i zabranjenim djelima. Ovakvima nije dovoljno samo uputiti poziv u Allahovu vjeru, nego ih je potrebno na najljepši način savjetovati i podsticati da čine dobra i bogougodna djela, pojašnjavajući im sve koristi koje ona polučuju. Također, treba im pojasniti, uz navođenje primjera, da iskrene i bogobojazne očekuje lijepa završnica. Usto, ovakve je potrebno savjetovati citirajući im šerijatske tekstove u kojima se prijeti zločincima i grješnicima, pojašnjavajući im loše posljedice griješenja, kao i ružan završetak onih koji se odaju lošim djelima, i u tom kontekstu im navoditi slikovite primjere. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom, zato što su Allahove riječi poricali i što su ih ruglu izvrgavali” (Er-Rum, 10);
● oni koji energično odbijaju Istinu, odaju se činjenju loših djela, i spremni su se raspravljati u tom pogledu. Ovakve nije dovoljno samo pozvati i posavjetovati, nego je s njima potrebno i raspravljati, ali na najljepši i najkulturniji način. Dakle, s njima će se rasprava voditi na najljepši način, i na najljepši način prezentirat će im se Istina, sve kako bi se obesnažili njihovi dokazi i kako bi ostali bez argumenata. Na ova tri pristupa ljudima, s obzirom na njihovo stanje, upućuju riječi Uzvišenog: ”Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125).
U ovom kontekstu, šejhul-islam Ibn Tejmijje, r.h., rekao je: ”Ljudi se općenito dijele na tri kategorije:
– oni koji priznaju Istinu i slijede je; ovakvi su mudri i pronicljivi;
– oni koji priznaju Istinu ali je ne slijede; ovakvima se upućuje savjet sve dok se ne počnu pridržavati Istine i raditi ono što Istina nalaže;
– oni koji ne priznaju Istinu; sa ovakvima će raspravljati, ali na najljepši način, jer inače, vođenje svake rasprave vodi ka ljutnji i dizanju tenzija, ali ukoliko rasprava bude tekla na lijep i adekvatan način, u tom slučaju ona može donijeti korist i pozitivne rezultate…” (Medžmu’atul-fetava od Ibn Tejmijje, r.h., 20/45.)
Ukoliko se onaj kome je upućen poziv u vjeru, i pored najljepšeg raspravljanja ne odazove i ne prizna Istinu, te odbije krenuti Pravim putem, onda ćemo se prema njemu postaviti kao prema onima o kojima je Uzvišeni Allah rekao: ”I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, osim sa onima među njima koji su nepravedni…” (El-Ankebut, 46).
U komentaru ovog dijela ajeta ”…osim sa onima među njima koji su nepravedni…”, Ibn Kesir, r.h., rekao je: ”To su oni koji su skrenuli sa puta Istine, slijepi su u pogledu jasnih i nedvosmislenih argumenata, zainatili su se i uzoholili, pa kada rasprava s njima ne urodi plodom, onda se protiv njih treba boriti na odgovarajući način, kako bi bili spriječeni i odvraćeni…” (Tefsirul-Kur’anil-Azim, od Ibn Kesira, 3/415-416.)
Ovo je četvrta vrsta ljudi s obzirom na njihov stav prema prihvatanju i odbijanju poziva u Allahovu vjeru. Prema ovoj skupini ljudi adekvatne mjere trebaju preuzeti ljudi na vlasti, a ne pojedinci, jer u suprotnom postoji velika mogućnost da će djelovanje njih kao pojedinaca prouzrokovati anarhiju te donijeti veliku štetu i nered u društvu.
Ovo su načini pozivanja ljudi u Allahovu vjeru shodno njihovoj spremnosti da poziv prihvate ili da ga odbiju.
2- Načini obraćanja ljudima s obzirom na prioritet onoga u što ih prvo treba pozvati i šta im prvo treba pojasniti. Čovjek koji druge poziva u Allahovu vjeru, svakako će im prvo pojasniti ono što je najvažnije i najprioritetnije, tj. temelje vjere islama, kako bi im to bio svojevrstan uvod u ono što slijedi poslije toga.
Primjer: Kada se budemo obraćali osobi koja u potpunosti negira postojanje Uzvišenog Stvoritelja, a samim tim Ga i ne obožava niti slijedi Njegovog Poslanika, takvu osobu prvo treba uvjeriti u postojanje Stvoritelja, navodeći logičke i racionalne dokaze koji neminovno ukazuju na postojanje Stvoritelja, i te dokaze onda potkrijepiti praktičnim i jasnim primjerima, sve dok dotična osoba ne prizna i ne povjeruje u Stvoritelja, Jednog i Jedinog, koji nema sudruga.
Nakon toga, ovoj osobi treba pojasniti da niko drugi osim Stvoritelja ne zaslužuje da bude obožavan, već da je to isključivo Njegovo suvereno pravo. Onaj ko je priznao da je Allah jedini i istinski Stvoritelj, onda bi to neminovno moralo i podrazumijevati njegovo priznavanje da se samo Allah smije obožavati. O ovome Allah često govori u Kur’anu pa kaže: ”O ljudi, obožavajte svoga Gospodaru, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali” (El-Bekare, 21). Uzvišeni Allah negirao je da neko osim Njega dostojan da bude obožavan jer takav nije sposoban da stvara: ”Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni” (El-E’araf, 191). Isto tako, rekao je Uzvišeni: ”Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive” (El-Furkan, 3).
Zatim ovoj osobi treba pojasniti na koji način se Uzvišeni Allah ispravno obožava. To je način putem kojeg su Allaha obožavali Njegovi poslanici koje je On poslao ljudima i dao im razna znamenja kako bi ljude poučili onome što će im biti od koristi, a što je vezano za svijet gajba –nevidljivog svijeta, i kako bi im pojasnili na koji način trebaju obožavati Uzvišenog Allaha. Ibadet je isključivo Allahovo pravo pa je Allah ljudima tačno definirao i jasno precizirao na koji način ibadete trebaju izvršavati tako da On time bude zadovoljan, a to nije moguće spoznati osim preko Allahovih poslanika.
Ako prihvati da se Allah ne smije obožavati osim na način kako su to činili Allahovi poslanici, onda treba preći na narednu, još detaljniju etapu poučavanja u sklopu koje će pojasniti da je nama obaveza Allaha obožavati na način kako je to činio jedan od Allahovih poslanika, a to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sin Abdullaha, iz plemena Kurejš, iz loze Benu Hašima, kojeg je Uzvišeni Allah kao poslanika poslao svim ljudima bez izuzetka, navodeći dokaze koji to potvrđuju, te će mu pojasniti da vjerovanje u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, podrazumijeva i vjerovanje u sve ostale Allahove poslanike, dok oni koji priznaju i vjeruju u prijašnje Allahove poslanike ne vjeruju nužno u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Ako ova osoba i ovo prihvati, onda ćemo joj početi pojašnjavati mnoge detaljne šerijatske propise, kako bi i njih priznala i prihvatila, počinjući naravno sa pojašnjavanjem najprečih i najnužnijih propisa, poput propisa o namazu, zekatu itd.
Područja na kojima se može djelovati s ciljem pozivanja ljudi u vjeru
Ovdje mislimo na iskorištavanje određenih vremenskih i prostornih okolnosti za širenje Allahove vjere, jer je polje za pozivanje ljudi u vjeru široko i prostrano. Između ostalog, možemo djelovati na sljedeće načine i iskoristiti neke od sljedećih okolnosti:
1. Da’va individualnog karaktera (poziv upućen pojedincu), tj. da se pozivalac u vjeru fokusira na jednu osobu te je poziva na način koji smo pojasnili u prethodnom poglavlju, uzimajući u obzir spremnost te osobe da prihvati ili odbaci Istinu kao i okolnosti u kojima se nalazi.
2. Pozivanje u Allahovu vjeru kroz aktivnosti koje se provode u određenim razdobljima u godini, kao što je period hadža naprimjer, ili na određenim značajnim mjestima kao što su džamije, restorani, slastičarnice i tome slično. Svako od ovih mjesta treba iskoristiti na najbolji i najmudriji način, shodno tome kako opća korist zahtijeva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem odlazio je, u određenim vremenskim periodima u godini, arapskim plemenima i pozivao ih u Allahovu vjeru. Bilježi imam Ahmed, r.h., da je Rebi’a b. Abbad ed-Dejli rekao: ”Vidio sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na trgu po imenu Zul-Medžaz kako govori: ‘O ljudi, posvjedočite da nema drugog boga osim Allaha i bit ćete spašeni…”’ (Ahmed u Musnedu, 3/492, 4/341, 5/371-376.) Isto tako, prenosi Džabir b. Abdullah, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebe predstavljao ljudima u pogodnim prilikama i govorio im: ”Postoji li neko ko bi me odveo svom narodu da mu dostavim govor svoga Gospodara? Uistinu su me Kurejšije spriječile da to učinim”. Ibn Kesir o ovom hadisu kaže: ”Bilježe ga četverica sabirača Sunena, a Tirmizi je za njega rekao da je hasenun-garib.”
Rekao je Ibn Ishak, r.h., autor djela o životopisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Kada god bi se ljudi okupili u nekom značajnom periodu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, običavao je posjetiti ih, i tom prilikom pozivao bi arapska plemena u islam i govorio im o Allahu. Tom prigodom prvo bi se predstavio, a zatim bi im pojasnio Uputu i milost koju mu je Allah objavio. Kada bi god čuo da je u Mekku stigao neki ugledan i poznat čovjek, on bi ga potražio i pozvao ga u Allahovu vjeru pojašnjavajući mu islamsko vjerovanje i propise…” (Es-Siretun-nebevijje od Ibn Hišama, 2/34.)
3. Pozivanje u Allahovu vjeru putem obrazovnog sistema, tj. djelovanjem kroz škole, univerzitete i ostale obrazovne institucije. Ponekad će to biti kroz posebna i ciljana predavanja i simpozije, a ponekad kroz svakodnevne časove koje drže profesori. Svaki profesor koji je iskren i voli svoju vjeru, u mogućnosti je da poziva Allahu kroz predavanja koja drži iz svoje struke, ali isto tako, on će svojim lijepim ponašanjem i javnim prakticiranjem ibadeta indirektno djelovati na ovom polju. Učitelji i profesori su primjer svojim učenicima, a njihova djela i ponašanje ostavljaju snažan utisak na njih te će ih oni u tome nastojati i slijediti.
Uzroci postizanja uspjeha u pozivanju u Allahovu vjeru
Jedan od uzroka postizanja uspjeha i pozitivnih rezultata na polju širenja Allahove vjere, između ostalog, jeste da poziv u Allahovu vjeru bude upućen u pravo vrijeme i da pronađe plodno tlo, tj. da ljudi kojima je poziv upućen budu pripremljeni i spremni da prihvate ono u što se pozivaju, ali isto tako i da budu uklonjene eventualne smetnje i prepreke koje su se ispriječile između njih i prihvatanja islamskog poziva. Ovakav slučaj je najčešće sa ljudima koji su shvatili pogubne posljedice zablude u kojoj se nalaze i koji traže uže spasa i nekoga da ih izbavi iz zablude.
Razmislimo malo o tome kako se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojom misijom pozivanja u Allahovu vjeru pojavio u pravo vrijeme i na pravom mjestu. To je bilo vrijeme u kojem već duži period nije bilo Allahovih poslanika i vrijeme kada su ljudi bili daleko odlutali sa Pravog puta. Svi su željno očekivali da se pojavi svjetlost upute kako bi se napojili sa njenog izvora. U tom periodu, Uzvišeni Allah pogledao je stanovnike Zemlje i sve ih prezreo, i Arape i ostale, osim malobrojnih sljedbenika Knjige (ehlul-kitabije)… (Ovo je dio hadisa koji bilježi Muslim u svome Sahihu, br. 2865, Knjiga o Džennetu, poglavlje u kojem se govori o svojstvima po kojima se još na ovom svijetu prepoznaju stanovnici Dženneta. Hadis prenosi I’jad, r.a. ) Zato je poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, za ljude bilo poput kiše koja se spusti na suhu i ispucalu zemlju, pa se ona natopi i postane vlažna.
Jedan od najjasnijih primjera koji ukazuju na navedeno jeste primjer sukoba između plemena El-Evs i El-Hazredž. Naime, pet godina prije preseljenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, iz Mekke u Medinu, ova dva medinska plemena sukobila su se u mjestu Bu’as u blizini Medine, po čemu je ovaj rat i dobio ime. U tom okršaju poginuo je veliki broj običnih ljudi, ali i veliki broj plemića i uglednika iz oba plemena. U tim okolnostima, ova dva plemena bila su u velikoj potrebi za nekim ko će ih ujediniti i nakon svega unijeti ljubav i slogu u njihova srca. U Buharijinom Sahihu bilježi se od Aiše, r.a., da je ona rekla: ”Uzvišeni Allah je događaj u mjestu Bu’as (bitka koja se odigrala u tom mjestu) učinio velikom prilikom za Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. On je došao u Medinu a njeni stanovnici bili su posvađani i razjedinjeni, mnogi od njih su izginuli ili izranjavani, pa ih je Allah počastio Svojim Poslanikom, te su prihvatili islam.” (Buhari, br. 3777, Knjiga o vrijednostima ensarija. Buhari ga bilježi i na drugim mjestima, br. 3846 i br. 3930.)
Ibn Ishak navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razgovarao sa mnogim pripadnicima plemena El-Hazredž i prezentirao im islam, pa su se mnogi odazvali i prihvatili, a nakon toga su rekli: ”Naš narod je međusobno posvađan, i među njima vlada mržnja i zloba. Možda će nas Allah ujediniti preko tebe.”
Međutim, ukoliko u Allahovu vjeru budemo pozivali loš narod, ogrezao u grijehe i ovosvjetska uživanja i narod koji je opčinjen i obmanut dunjalučkim nasladama, onda će se rezultati da’ve i eventualni uspjeh na tom polju ostvarivati veoma sporo. Ovakav narod zanosno žuri ka činjenju grijeha i loših djela isto kao što voda svom snagom juri iz nekog spremnika, u koji je akumulirana, pa se nakon toga pusti. Prilikom pozivanja ovakvih ljudi potrebno je imati ogromnu snagu i elan kako bi se slomila i nadvladala njihova velika volja za griješenjem. Zato je u ovom procesu nužno upotrijebiti sva raspoloživa dozvoljena sredstva i sve dostupne metode, a Allah je najbolji pomagač.
Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz
Nastaviti će se…