Prevela: Amina Curić
Slika o islamu kao nasilničkoj vjeri promijenila se u sliku vjere pune ljubavi, mira i zadovoljstva. Počela sam se kajati za mnoge stvari u svom životu. Kajala sam se zbog svog odijevanja. Neislamski odjevena privlačila sam pažnju na svoje tijelo, a ne na sebe kao osobu. Htjela sam da prestanem da jedem svinjsko meso i, elhamdulillah, uspjela sam. Od tog trenutka bila sam sigurna da želim postati muslimanka. Moj tadašnji dječko vratio se iz Maroka sa odmora. Kad je vidio da se privikavam i da sve češće nosim mahramu, naljutio se na mene. To mu se uopće nije sviđalo, mislio je da je to nešto za kasnije, kad budemo u braku. Ja se nisam slagala s njim, jer sam mislila da moram što brže da počnem, jer možda sljedeći dan neću biti više živa. Primijetila sam da mi dječko ne pomaže u svemu ovome. On mi je zapravo odmagao, udaljavao me od mog puta, od vjere. Probala sam da održim vezu još neko vrijeme, ali sam vidjela da mi to samo smeta u donošenju moje odluke. A odluka koju sam htjela da donesem je ozbiljna i znala sam da će mi promijeniti cijeli život. Tako sam odlučila da prekinem svaki kontakt s njim.
Sve je počelo u 2005. godini. U to vrijeme čula sam dosta negativnih izjava o islamu, što me navelo na razmišljanje. Počela sam se pitati zašto se o islamu govori toliko negativno, a moji prijatelji muslimani su skroz drugačiji i uopće nisu onakvi kao što se o njima govori u medijima. Sve moje dugogodišnje prijateljice muslimanke, koje sam često posjećivala, ostavljale su sasvim drukčiji dojam i nikada nisu pokazivale ništa od svih tih negativnosti. Sve to navelo me da se zapitam: Da li je islam stvarno toliko nasilnička vjera ili je nešto drugo posrijedi? Ovo pitanje odvelo me u pravcu upoznavanja islama. U to vrijeme imala sam dječka Marokanca, muslimana, ali kako on nije prakticirao vjeru, od njega nisam mogla puno toga saznati. Ponosio se time što sam ja samoinicijativno počela tražiti informacije o islamu, ali to je bilo sve.
Moje tadašnje znanje o islamu svodilo se na poznate činjenice, ali i predrasude. Naime, znala sam da se Bog zove Allah, a i o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, čula sam neke stvari. Čula sam da se žene ne poštuju i da djevojke prisiljavaju na nošnju hidžaba. Tada sam počela čitati knjige u kojima se govorilo o pet islamskih šartova i saznala sam da ima više poslanika koje spominje Kur’an, da žene treba poštovatii da one nose hidžab kako bi se zaštitile. Također, naučila sam više o smrti, Džennetu, Džehennemu i o mnogim drugim stvarima za koje do tada nisam znala ni da postoje. Čitala sam knjige, slušala predavanja i svaki put kad bih to radila, bila bih emotivna, a ponekad bih počela i plakati. Ovo sve izazvalo je u meni neki osjećaj koji ne mogu opisati. To nikad dotad nisam osjetila. Osjećala sam se kao da čitav život tragam za nečim i da sam to konačno našla. Izgledalo mi je kao da sam popunila neku prazninu u sebi. Bila sam ubijeđena da je to istina i da je nešto što je dio mene. Islam me zvao da ga prihvatim. Sve više sam htjela da znam i čitam o ovoj prelijepoj vjeri. To je potrajalo mjesecima i cijelo naredno ljeto bavila sam se time. Svaki dan sam čitala i učila o islamu. Slika o islamu kao nasilničkoj vjeri promijenila se u sliku vjere pune ljubavi, mira i zadovoljstva. Počela sam se kajati za mnoge stvari u svom životu. Kajala sam se zbog svog odijevanja. Neislamski odjevena privlačila sam pažnju na svoje tijelo, a ne na sebe kao osobu. Htjela sam da prestanem da jedem svinjsko meso i, elhamdulillah, uspjela sam. Od tog trenutka bila sam sigurna da želim postati muslimanka. Moj tadašnji dječko vratio se iz Maroka sa odmora. Kad je vidio da se privikavam i da sve češće nosim mahramu, naljutio se na mene. To mu se uopće nije sviđalo, mislio je da je to nešto za kasnije, kad budemo u braku. Ja se nisam slagala s njim, jer sam mislila da moram što brže da počnem, jer možda sljedeći dan neću biti više živa. Primijetila sam da mi dječko ne pomaže u svemu ovome. On mi je zapravo odmagao, udaljavao me od mog puta, od vjere. Probala sam da održim vezu još neko vrijeme, ali sam vidjela da mi to samo smeta u donošenju moje odluke. A odluka koju sam htjela da donesem je ozbiljna i znala sam da će mi promijeniti cijeli život. Tako sam odlučila da prekinem svaki kontakt s njim. Nešto prije početka nove školske godine, jedna moja dobra prijateljica vratila se iz Maroka i ispričala sam joj o svom traganju za islamom. Ona mi je još više pomogla, dala mi je razne knjige iz kojih sam još više naučila. Sa njom sam nekoliko puta otišla u džamiju i gledala kako druge muslimanke klanjaju, uče Kur’an, razgovaraju o svemu i druže se u predivnoj atmosferi. Ramazan se bližio, a ja sam odlučila da ću ispostiti taj mubarek mjesec ramazan kako bih imala iskustvo u tome. Na moje iznenađenje, bilo je mnogo lakše nego što sam očekivala. U tom mjesecu ramazanu, kada sam istovremeno počela postiti, odlučila sam da 8. oktobra 2008. izgovorom šehadet i tako postanem muslimanka. Ta noć u kojoj sam htjela da pređem na islam nije bila tek onako neka noć, nego je bila noć Lejletul-kadr, noć vrednija je od 1000 mjeseci: ”Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci“ (prijevod značenja El-Kadr, 3 ajet). Tog dana bila sam vrlo uzbuđena. Moja drugarica i ja smo zajedno otišle u džamiju u kojoj sam, pred imamom i džematlijama, izgovorila najljepše riječi koje sam ikad izgovorila: ”Ešhedu en la illahe illallah, ve ešhedu ene Muhammeden Resulullah!“ – ”Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.“ Tekbiri su odzvanjali u džamiji, a moje drugarice i ja zajedno smo plakale. Tek mi je tada bilo jasno da sam postala muslimanka. Toliko sam žudjela za time i, elhamdulillah, došlo je vrijeme da mi se san ispuni. Mojim roditeljima teško je palo kad su saznali da sam postala muslimanka, jer su o islamu znali samo ono što su vidjeli na vijestima i čuli od drugih neznalica. Međutim, kasnije su uvidjeli da islam nije nasilnička vjera. Uvjerili su se da osjećam dobro kao muslimanka, da sam sretna i da mi islam odgovara. Danas su to sve prihvatili, tako da im ni moja mahrama nije više čudna. Puno se bolje osjećam otkako sam izgovorila svoj šehadet, sigurnija sam u sebe, u svoje stavove i konačno moj život ima smisla. Sad drugim pogledom gledam na stvari koje su mi prije bile sasvim normalne. Na prvom mjestu mi je moja vjera islam, pridajem veliku pažnju propisnom oblačenju i činjenju dobročinstva svojoj familiji. Allahu zahvaljujem na svim Njegovim nebrojenim blagodatima. Razmišljam kako ljudi olahko razmišljaju, naprimjer ovdje je normalno reći ”vidimo se sutra”, a ko nam je dao garanciju i obećanje da ćemo zaista dočekati sutra. Čudni su mi također oni muslimani koji stalno odlažu pokajanje i svoj povratak Allahu. Kroz potragu za istinom spoznala sam mnoge stvari, a najgore su laži medija i iskrivljivanje istine o islamu, a također i da ekstremizam najviše štete nanosi islamu i običnim muslimanima.
Hvala Allahu što me uputio na put islama. Bez Njegove upute bila bih niko i ništa, ne bih bila ova osoba. Sva slava pripada Njemu, Jedinome.
Napisala: Sestra Intisaar
Prevela sa holandskog: Amina Curić
Časopis Asr, br. 42.