Prijevod: Sead ef. Jasavić
3. Maksimalno predavanje Allahu dž.š., uz stalno oslanjanje na Njega, Jedinog, ne bitno bili u pitanju oni sami ili njihova djeca ili njihovi prijatelji! Allah im je bio stalni i vječiti oslonac!
Allah dž.š., govoreći o vjerniku iz faraonove porodice, kaže: „…a ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi. & I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi.“ (Gafir: 44-45.)[1]
Na drugom mjestu, u povodu drugova Muhammeda s.a.w.s., Allah dž.š., kaže: „One koji su se Allahu i Poslaniku, i nakon zadobijenih rana, odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada & one kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!” – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!” (Alu Imran: 172-173.)[2]
Ovim ajetom Allah dž.š., pojašnjava vrijednost oslanjanja na Allaha dž.š., i prepuštanja svog slučaja samo Njemu. Znali bi reći: „Nema šta vrijednije za djecu uleme i pobožnjaka od dove njihovih roditelja za njih, pogotovo onda kada su u odsustvu, prepuštajući ih Allahu dž.š., na emanet!“
Predaja koja nam najbolje ukazuje na vrijednost predavanja Allahu dž.š., i Njegovom čuvanju, jeste predaja Ebu Hurejre r.a., u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Neki čovjek iz Benu Israila potraži na zajam drugom 1000 dinara. Zajmodavac reče: Dovedi mi svjedoke koji će prisustvovati ugovoru! Potražitelj odgovori: Dovoljan nam je Allah dž.š., kao svjedok! Zajmodavac reče: Nađi mi kefila (garanta, žiranta…), za tebe! Potražitelj reče: Allah dž.š., je kao zaštitinik dovoljan! Zajmodavac reče: Istinu si rekao – pa mu pozajmi traženu svotu novca do određena dana. Potražitelj preuze novac, i zaputi se preko mora završavajući svoje poslove. Kada se približio naznačeni dan povraćaja novca, dužnik htjede vratiti se zajmodavcu kako bi mu vratio dug, ali ne nađe broda, ni prevoza! Ne znade šta da radi! Najednom, uze drvo, izdubi ga, zavuče u njega hiljadu dinara i pismo, dobro ga začepi, dođe do mora, i reče: „Gospodaru moj, Ti dobro znaš da sam ja pozajmio od tog i tog čovjeka 1000 dinara, pa mi je potražio kefila (garanta, žiranta …), pa sam je Tebe za garanta uzeo, što je on prihvatio! Tražio je od mene svjedoke, a ja sam Tebe za svjedoka uzeo, što je on prihvatio! Tražio sam prevoza kako bih otišao do njega da mu vratim pare, ali ga nisam našao. S toga ovaj dug prepuštam i ostavljam Tebi, da ga Ti vratiš!“ – pa baci drvo sa novcem u more i ode. Zajmodavac je tih dana iščekivao brod sa kojim bi trebao naići njegov dužnik, pa ode do luke ne bi li ga sreo. Najednom primjeti drvo kako pluta morem, pa ga uze sebi za ogrijev!? Kad ga malo bolje pogleda, primjeti da je u njemu pismo s novcem!? Ubrzo nakon toga dužnik mu dođe, noseći sa sobom hiljadu dinara kako bi ih vratio, pravdajući se kako nije mogao naći prijevoza sve do sada. Zajmodavac mu reče: Jesi li mi slao šta od novaca? Dužnik će opet: Nisam mogao naći prijevoza sve do sada! Zajmodavac će: Allah dž.š., mi je dostavio ono što si mi poslao drvetom. Slobodan si, idi![3]
* * * * *
Odlomak iz knjige: Iz ahlaka selefa…
Autor: šejh Ahmed Ferid, Egipat
Prijevod: Sead ef. Jasavić, Plav
[1] U komentaru ovog ajeta šejh Abdurrahman b. Nasir el-Sa’adi rhm., kaže: „…a ja Allahu prepuštam svoj slučaj!“ tj. Njemu se priklanjam, i Njegovu zaštitu tražim, i sve potrebe moje samo Njemu prepuštam. Njemu se kajem, i samo od Njega tražim zaštite od štete koju mi namjeravate nanijeti vi ili neko drugi! „Allah, uistinu, robove svoje vidi“ tj. poznaje hal njihov kao i ono što oni zaslužuju. Allah dž.š., vidi slabost moju u odnosu na vas pa će me zato zaštiti od vas i od zla vašeg! Allah dž.š., poznaje hal vaš, tako da nećete moći učiniti ništa mimo Njegova htijenja i volje. Ako vam vlast nadamnom da – u pitanju je samo Njegova mudrost, Njegovo htijenje i volja!“ (Pogledaj: Tejsirul-Kerimir-Rahman, 2/1024.)
[2] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Allah dž.š., je zabranio vjernicima da se plaše šejtanovih štićenika i miljenika, i naređuje im da se samo Njega plaše. Strah od Njega iziskuje i izvršavanje onoga što je On naredio, i ostavljanje onoga što On je zabranio, uz istigfar i traženje oprosta za svoje grijehe; tek tada nestaju belaji i muke, i neprijatelj biva savladan!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 8/164.)
[3] Bilježi ga imam el-Buhari, 3/362; imam Ahmed, 2/348.