Prijevod: Mustafa Prljača
Hutba dr. Selmana ibn Fehda el-Avde u Cape Townu, Južnoafrička Republika
Šejh Selman je – u hutbi održanoj u džamiji Sunna, poznatoj kao Somalijska džamija u Cape Townu– rekao: “Neka milost bude osnova u vašem životu, kako u vašem odnosu prema sebi, tako i u odnosu prema drugim, bliskim i dalekim, prema muslimanu i nemuslimanu, prema prijatelji i neprijatelju s kojim ste u onom običnom neprijateljstvu. Uzvišeni kaže: Pa će odjednom onaj s kojim si u neprijateljstvu postati ti kao blizak prijatelj! (Fussilet, 34) Što se pak tiče neprijatelja koji te napada i ide za tim da te ubije, prema njemu se mora imati drukčiji odnos, primjenjivati se drugo pravilo.
Milost među vjernicima
Šejh Selman kaže da su kuće u kojima nema milosti puste, ukazujući na to da čovjek može živjeti, imati materijalno obilje i biti u sigurnosti u tuđoj zemlji, ali da ta tuđina neminovno ima svoju cijenu, svoju žrtvu i svoje teškoće tako da ako ne bude bilo ruku, srca i duša s kojima će biti u bliskom doticaju, i ne bude slušao lijepe riječi, čovjeku može biti teško proživjeti takav život, u isto vrijeme težak i lahak. On ističe da međusobni odnosi među vjernicima treba da se zasnivaju na milosti i uzajamnoj blagosti, kako je to rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s., naime: “Musliman je muslimanu brat – neće mu nasilje učiniti, neće ga omalovažiti niti ga smatrati bezvrijednim!” Još je rekao: “Vjernici su u svojoj međusobnoj ljubavi, milosti i blagosti poput jednog tijela: ako jedan njegov organ oboli i svi drugi organi osjećaju bol i groznicu.” Još je rekao: “Vjernik je u odnosu na drugog vjernika poput građevine gdje jedan dio učvršćuje drugi!” Prema tome, oni su poput građevine, odnosno čvrstoga zida; oni su poput jednoga tijela: ako jedan njegov dio oboli, i svi drugi dijelovi osjećat će bol i temperaturu.
Prema tome, svaki onaj ko u načelu prihvata islamsko vjerovanje i sebe smatra muslimanom ima pravo da se prema njemu odnosiš s milošću, makar i ne slijedio tvoj mezheb (pravnu školu) i makar svoje znanje o vjeri i ne crpio iz knjiga iz kojih si ga ti crpio; makar i ne pripadao istoj partiji, tarikatu, političkom opredjeljenju, ne bio tvoj istomišljenik, ne pripadao tvome pokretu, ne prihvatao neko pravno stajalište ili se od tebe razlikovao u bilo čemu drugome. Štaviše, čak ako bi takav vjernik činio i određeni grijeh, postupao pogrešno ili radio nešto što nije u skladu s islamskim vjerozakonom – i tada si dužan prema njemu se odnositi milostivo čak i u trenutku dok je u grijehu. Ni tada ne smiješ prema njemu biti grub i osoran. Naime, milostiv odnos prema njemu bar će ga unekoliko primaknuti dobru, a ti ćeš biti uzročnik njegova povratka onome što je ispravno. Treba zapaziti da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije rekao: “Vjernici u tom i tom mjestu…”, niti: “u tom i tom mezhebu…”, ni: “u toj i toj partiji ili udruženju…”, već je rekao: “Milost će biti izuzeta samo od nesretnika!”
Milost u odnosu prema nemuslimanima
Onaj koga je Allah uzvisio obdarivši ga znanjem, dobrotom, uputom ili ustrajnošću na Pravome putu dužan je biti milostiv prema ljudima. U hadisu, kojim se sugerira lančanost u pogledu generalne sugestije, a koji je općepoznat, kaže se: “Prema milostivima je milostiv Milostivi pa, stoga, budite milostivi prema stanovnicima Zemlje, pa će prema vama biti milostivi oni na Nebu!”
Hadisom se ukazuje na to da su vjernici najpreči da se prema njima bude milostivo s obzirom na onu bliskost koja ih povezuje s drugim vjernicima, ali se isto tako ukazuje da se ima biti milostiv i prema drugima. Naime, Uzvišeni Allah o svom Vjerovjesniku, s.a.v.s., kaže: Mi te nismo poslali ni zbog čega drugog osim iz milosti prema svim svjetovima! (El-Enbija’, 107) Nije ga, dakle, poslao da bi ljudima bio kazna i patnja, već ga je učinio milošću njima. Uzvišeni je još pojasnio, na čistom arapskom jeziku, da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije poslan ni radi kojeg drugog cilja, nego isključivo “iz milosti prema svjetovima svim”. To je ono što se kazuje ovim ajetom, naime: Mi te nismo poslali ni zbog čega drugog osim iz milosti prema svim svjetovima! (El-Enbija’, 107). Tako je najprije izrečena negacija: Mi te nismo poslali (ni zbog čega drugog), a potom konstatacija: osim – samo – iz milosti prema svim svjetovima. Tako i njegovi, s.a.v.s., sljedbenici, isto tako, moraju biti sama milost. Onda kada su nesreća ili kada su štetni za druge ljude trebaju se preispitati koliko su iskreni u svojoj vjernosti, svojoj pripadnosti i svome slijeđenju tog časnog Vjerovjesnika, koji je sav bio sve sama milost, a.s.
Tamo gdje su muslimani manjinsko stanovništvo, ili su tek vjerska zajednica – kao što su u ovoj lijepoj zemlji (Južna Afrika), koja se odlikuje otvorenošću, demokratijom, slobodom, zastupljenošću ljudskih prava, sloboda i udruživanja tek od prije šesnaest godina, dok je prije toga bila rasistička zemlja s lošim uređenjem i međuljudskim odnosima, te u određenoj mjeri ispoljavala nepravdu, neprijateljstvo i ugnjetavanje po rasnoj osnovi stotinama godina unazad, oni su mogli biti uzor u svom odnosu prema drugima prožetom upravo onom milošću kojoj pozivaju islam i njegov Vjerovjesnik, a.s.
Muslimani Južne Afrike – primjer za uzor
Muslimani Južne Afrike, iako čine svega 2% ukupnog stanovništva te zemlje – ili nešto manje ii više od toga – mogu biti uzorom drugima. Naime, i pored svoje procentualne malobrojnosti u odnosu na ostatak stanovništva njihov upliv u zemlji je veoma velik u smislu političkog i ekonomskog utjecaja; čak i društvenog. Njihov utjecaj u svim segmentima života uveliko nadilazi njihov broj i vjerovatno doseže procenat od 10% ili i više od toga. Oni imaju znatan utjecaj na vladu, na politiku zemlje, na sudstvo i ekonomiju… Štaviše, onaj ko dođe posjetiti ovu zemlju i prokrstari njome naći će mnoštvo islamskih elemenata u sastavu kulture ove zemlje, čak i među nemuslimanima. Naprimjer, susrest ćeš mnogo ljudi koji će te, samim tim što si Arapin ili musliman, pozdraviti sa: Es-selamu alejkum!, čistim islamskim pozdravom. To je znak da je muslimanski utjecaj u toj zemlji značajan.
Uloga i utjecaj muslimana Južne Afrike u njihovoj društvenoj zajednici može poslužiti kao uzor koji treba slijediti, za razliku od nekih zemalja gdje je situacija upravo obrnuta, a u kojima muslimani možda čine i 90% stanovništva, pa i pored toga njima vlada nemusliman, ili imaju neislamsku vlast, ili su ugnjeteni u vlastitoj zemlji. To je ono što nas dodatno obavezuje da sačuvamo ovu stečevinu i da se nastavimo ovako odano držati islamskog postupanja i islamskoga morala ovdje.
Muslimani su uzor drugima
Muslimani moraju biti uzori drugima čak i u beznačajnim stvarima. Zapravo, ništa nije beznačajno, iako ljudi ponekad tako misle – ni u ponašanju na ulici, ni u vožnji automobila, ni u ulasku u radnju, ni u izlasku, ni u konzumiranju jela i pića, ni u govoru, ni u odnosu prema drugome, ni u dolaženju na sastanak, ni u redovnosti, ni u usluzi, ni u discipliniranosti, ni u tačnosti… Islamska uzoritost u tom praktičnom aspektu jest ono što nas čini utjecajnima u društvenoj sredini. Da ovoliko koliko nas danas ima u ovoj džamiji, ovdje ima ashaba Muhammedovih, s.a.v.s., ili ljudi iz druge muslimanske generacije, u vrlo kratkom vremenu, možda za samo nekoliko godina, ova zemlja bi, bez sumnje, postala muslimanska. To je ono što se u početku i događalo. Naime, muslimani kada bi osvojili neko područje, nikoga od domicilnog stanovništva nisu silom uvodili u islam, već je ponašanje muslimana i njihova visoka kultura u saobraćanju sa drugima bilo ono što je vršilo snažan utjecaj na druge. Pa eto, neka svaki od nas ima namjeru, neka ima pred očima to, da drugima bude uzor u svemu i na najbolji način bude reprezent istinskoga islama, kako to kaže Gospodar Uzvišeni, naime: I tako smo Mi vas učinili središnjom zajednicom da budete svjedoci protiv drugih ljudi, i da Poslanik bude svjedok protiv vas! (El-Bekare, 143)
Teško onima grubih srca!
Isto tako, suru El-Fatiha, koju musliman uči na svakom rekatu, i za koju je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao da nije ispravan namaz onome ko je ne ne prouči, te koja se mora proučiti na svakom pojedinom rekatu i za koju oni iza imama nakon završetka učenja izgovaraju: Amin!, Uzvišeni Allah otpočinje riječima: Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog). Zatim izražava zahvalu svome Svetom Biću: El-Hamdu lillahi Rabbi-l-alemin (Hvala Allahu, Gospodaru svjetova svih!), a zatim za Sebe kaže da je Er-Rahmanu-r-Rahim (Svemilosni, Milostivi), Vladar Dana sudnjega (Maliki Jevmi-d-din). Sve to potvrđuje važnost milosti, podučava čovjeka da se uči biti milostiv čak i prema životinjama i stoci.
Potom, Vjerovjesnik, s.a.v.s., navodi primjer jedne žene prostitutke iz reda starih jevreja (Benu Israil), koja je našla jednoga psa koji je dahtao i lizao zemlju od siline žeđi, a koja je i sama bila veoma žedna te koja je, kada se napila vode, rekla: “I ovaj pas je jednako žedan kako sam i sama bila žedna!”, a onda skinula obuću, sišla u bunar i u obuću nalila vode te napojila psa. Allah joj je bio zahvalan na tome i oprostio joj grijeh!
Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svojim ashabima ispričao ovu priču, on je to učinio da bi oni iz toga izvukli pouku, da bi naučili lekciju blagosti i samilosti prema životinjama i svemu drugome. Ashabi su se začudili – Allah bio zadovoljan sa njima! – a imali su živa srca i prosvijetljene umove, pa su rekli: “Zar ćemo, zbilja, imati nagradu i za ove životinje?!”, ako postupimo lijepo prema njima, ako ih napojimo, nahranimo ili se ponesemo milostivo prema njima. Na to im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: “Da, za svaku živu jetru imat ćete nagradu!”¸jer sve dok čovjek ima živu jetru, sve dotle je i živ. Drugim riječima, za svako živo stvorenje može se imati nagrada. Tako će oni bližnji – supruga, dijete, brat, prijatelj, komšija, musliman ili jednostavno čovjek – najprije čovjeku priskrbiti nagradu, ali nagradu čovjeku može priskrbiti i lijep postupak prema životinji. Čak ako joj ništa ne možeš učiniti, za samu milost koju pokažeš prema njoj, za nježnost s kojom je dočekaš, imat ćeš nagradu.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: “I za ovcu prema kojoj se pokažeš milostivim dobit ćeš milost Božiju!” To je tako čak i kada se radi o klanju ovce! Naime, ako je čovjek milostivo povali na zemlju Allah će i za to pokazati neku milost prema njemu. A može li se nešto tako kazati da gruba srca? Uzvišeni kaže: Zar nije vrijeme da srca onih koji vjeruju strahopoštovanje osjete kad se Allah spomene i kad se spomene ona istina koju On objavljuje – da ne budu kao oni kojima je ranije data Knjiga i kojima su, usljed duga vremena, srca ogrubjela a mnogi od njih su i pokvarenjaci! (El-Hadid, 16)
Allah je sav svijet sazdao na milosti
Milost ima velik smisao u životu. Ta Allah je sav svijet sazdao na milosti, i islamski vjerozakon je sav prožet milošću. Fascinirajuća je činjenica da musliman, nakon Kelimei šehadeta, najčešće izgovara riječi: Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog). Tom sintagmom, kojom Uzvišeni otpočinje svoju Veličanstvenu knjigu, dvaput se akcentira svojstvo milosti Uzvišenog Allaha. Prvo se On atributira kao Er-Rahman (Svemilosni). To ukazuje na dominantnost tog Njegovog svojstva nad svim drugim svojstvima, uzvišen neka je On!; na to da je milost njegovo temeljno svojstvo.
U vjerodostojnom hadisu, kojega bilježe El-Buhari i Muslim, stoji: “Allah ima stotinu milosti i od njih je samo jednu spustio dolje, među džine, ljude, životinje i gmaze i oni su na temelju nje samilosni jedni prema drugima. Zahvaljujući njoj je i zvijer nježna prema svome mladom. Allah je devedeset i devet milosti ostavio za kasnije, da ih upotrijebi za svoje robove na Sudnjemu danu!” Eto, taj smisao izražava riječ Rahman.
Što se pak tiče riječi Rahim (Milostivi) njome se sugerira da Njegova milost stiže do robova njegovih. Iz tog razloga Uzvišeni za svoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., kaže da je prema vjernicima milostiv (El-Ahzab, 43). Još je rekao: Dolazi vam poslanik, jedan od vas, teško mu je zbog teškoća s kojima se suočavate, brižan je prema vama i prema vjernicima je milostiv i samilostan! (Et-Tevba, 128)
Sura Kehf je sura milosti
Onaj ko pažljivije pročita suru El-Kehf, koju musliman rado uči petkom, temeljem onoga što je o noj – kako to bilježe Ahmed, El-Hakim, Bejheki i drugi autori – rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s., naime. “Ko u petak prouči suru El-Kehf, Allah će mu dati svjetlosti do narednog petka!” U drugom, vjerodostojnom hadisu se kaže: “Ko napamet nauči prvih deset ajeta sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedžala!” – uočit će da je to jedna veličanstvena sura, utemeljena na milosti. Naime, u njoj Uzvišeni Gospodar spominje milost u tri kazivanja:
1. Prvo je ono o pećinskim spavačima – Uzvišeni kaže: Ili misliš das u stanovnici Pećine i Natpisa bili jedan od naših čudnih znakova?! Kad se nekoliko mladića u Pećinu skloni i reče: “Daj nam, o naš Gospodaru, od sebe milost i nputi nas u ovome na ono što ispravno je! (El-Kehf, 9-10) Dotični mladići, kako vidimo, išću milosti, prije nego naputak na ono što je ispravno. U tome se nalazi naznaka da milost dolazi prije znanja, prije djela i života. To dalje upućuje na to da bez milosti stvari koje čovjek posjeduje nemaju smisla. Stanovnici Pećine su u dovi iskali milost prije upute. Allah im se odazvao i oni su se sklonili u jednu pećinu, tj. na jedno tijesno mjesto. Jedni drugima su govorili: Gospodar vaš vas milošću svojom obasuti i u ovome vam korist pripraviti! (El-Kehf, 16) I doista, u tom tijesnom prostoru našli su milost i ona im ga je učinila prostranim. Milost i zatvor može pretvoriti u bašče!
2. Milost prije znanja. Drugo kazivanje jest ono o Musau i Hidru. Dobri čovjek kojega je Allah pohvalio riječima: I nađoše jednog od Naših robova kome smo Mi od nas milost podarili, i podučili ga onome što samo znamo Mi! (El-Kehf, 65) Tako Allah za Hidra najprije vezuje milost, prije znanja iako je Musa kod njega došao da ga on poduči znanju. Uzvišenu je Musau rekao: “Tamo gdje se dva mora dodiruju ima jedan čovjek koji je znaniji od tebe!”, pa je Musa pošao k njemu da traži od njega znanja. I pored toga, Allah najprije ističe milost, pa tek onda znanje. Naime, kada se znanje liši milosti ono postaje neprijatelj, osionost u govoru i neopravdano kočeperenje među ljudima, te nepravda i nasilje prema ljudima, oholjenje na Zemlji i ružno spletkarenje, kako to kaže uzvišeni za jedan narod, naime: Veselili su se znanju koje su imali (El-Mu’min, 83) Prema tome, ako je znanje, čak i ono o Šerijatu, lišeno milosti ono se pretvara u nevolju za svoga posjednika i na ovome i na budućem svijetu. Isto se može kazati i za imetak, djecu, materijalna dobra, zdravlje i za sve drugo – ako u tome nema milosti, nema ni vrijednosti.
Nakon što je Uzvišeni Allah eksplicirao nekoliko situacija za vrijeme Musaova druženja sa Hidrom, na koncu je naveo priču o izgradnji zida, rekavši: A zid onaj kad je posrijedi, pripadao je dvojici dječaka, siročadi iz grada, a pod zidom bi blago njih dvojice. I otac im dobar čovjek bijaše, i Gospodar tvoj hoće da njih dvojica dostignu zrelost svoju i izvade blago svoje, s milošću tvoga Gospodara! (El-Kehf, 82) Tako je kazao da je čak i ubistvo onog dječaka, i bušenje one lađe i zidanje rušebnog zida bez uzimanja naknade za to, iako su bili u potrebi – iz milosti od Gospodara tvoga, to ja nisam učinio po nahođenju svome! (El-Kehf, 82)
3. Milost je jedno od islamskih naučavanja. Treće kazivanje je ono o Zulkarnejnu. Naime, kada je Zulkarnejn izgradio onaj zid, onu branu, rekao je: To je milost od Gospodara moga, a kad se ispuni prijetnja Gospodara moga, On će zid učiniti razdrobljenim. A prijetnja gospodara moga zbilja je istinita! (El-Kehf, 98) Kako se vidi, milost u suri El-Kehf ima golem smisao. Uzvišeni Allah želi da to stalno imamo na umu i da se uz to, podsjetimo i na druge stvari najmanje jednom sedmično, petkom, kako bismo poprimili to svojstvo pa i prema svojim malim bili milostivi. I Vjerovjesnik je, naime, ljubio svoju djecu, privijao ih sebi na grudi i mirisao ih u dostojanstvu i skrušenosti. Jedan beduin ga je vidio kako to čini, pa mu je rekao: “Zar vi ljubite djecu? Mi ih, bogme, ne ljubimo!” Na to mu Božiji Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: “Ja ti ništa ne mogu pomoći, ako ti je Allah iz srca izuzeo milost!” Prema tome, islam nas uči i kako da se odnosimo prema svojoj maloj djeci, kako da im osiguramo lijep ambijent u kojem će stasavati u ljubavi i milostivosti, daleko od grubosti, okorjelosti, tiranije i agresivnosti.
Milost među supružnicima
Vjerovjesnik, s.a.v.s., nas je podučio kako da budemo milostivi i prema ženama. Ta, žena najviše treba milost, ljubav, nježnost i toplinu. Vjerovjesnik, s.a.v.s., to je praktično pokazivao prema svojim suprugama – bilo u svom odnosu prema Aiši u njenoj kući, bilo prema drugim ženama vjernika, muhadžira i ensarija,pa čak i prema ženama nemuslimana. Tako je jednom vidio kako žena traži svog zarobljenika, pa je rekao: “Da nije onog ranijeg, ja bih joj ga poklonio!”, kako je to bilo u slučaju Adija ibn Hatima. Tako nas Vjerovjesnik, s.a.v.s., uči kako da budemo milostivi prema ženi, da joj se obratimo lijepim riječima i s lijepim osjećajem, kako muslimanske kuće ne bi bile samo kuće naredbe i zabrane, poput vojnih garnizona, već da budu kuće ispunjene ljubavlju, zadovoljnošću, međusobnim potpomaganjem, dobročinstvom, bogobojaznošću i zalaganjem za istinu i strpljivost, tolerantnošću i opuštenom atmosferom. Musliman, dakle, ne treba samo iznalaziti greške kod svoje žene, stalno je kritikovati i koriti je za svaku sitnicu, za svaki pogrešan korak joj sviđati račun, već prema njoj treba biti milostiv, nježan, blag i samilostan. Uvijek iznalazi načina da joj rekneš nešto lijepo i dobro!
Isto je i kad je posrijedi supruga. Muž ponekad kući dođe umoran, bilo iz razloga što se iscrpio radeći za opskrbu svoje porodice, ili što se suočio s problemima na poslu, pa mu tada treba razgala; treba mu lijepa riječ ili osmijeh. To je ona milost kojom čovjeka obdaruje dom. Stoga Gospodar naš kaže: Jedan od znakova Njegovih je što od vas samih stvara žene vaše da se smirite uz njih, i što čini da među vama bude ljubavi i milosti! (Er-Rum, 21). Time bračnu vezu temelji na dvjema pretpostavkama:
1 .Ljubavi, tj. uzajamnoj ljubavi, sugerišući da se ljubav može unapređivati među bračnim drugovima čak i kada je nema na početku. To se može učiniti lijepim riječima, dobrim suodnosom, strpljivošću, blagošću, ahlakom, napućivanjem na dobro i drugim sredstvima. Ta, nisu sve kuće otpočete sa ljubavlju!
2. Uzvišeni kaže: I čini da među vama bude ljubavi i milosti! Stoga jeVjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Vjernik vjernicu neće mrziti: ako mu se kod nje ne sviđa jedna osobina, sviđa mu se druga!” Naprimjer: Kod svoje supruge možeš voljeti to što se u nekim slučajevima brzo naljuti, ili što podigne glas, ali ne smiješ smetnuti s uma da se ta ista žena na koncu tebi brzo i izvine; da je to ista ona koja ti ljubi ruku i lice, koja te moli da joj oprostiš, a da i ne govorimo koliko je strpljiva u kućnim poslovima; da je to dobra žena, da čuva namaz, da brižno odgaja djecu…
Izvor: www.islamtoday.net,
23. aprila 2011.; 19. džumade-l-ula 1432.
Saff, br. 293.