Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
„Riječi ‘LA ILAHE ILLALLAH’, same po sebi, sadrže negaciju – nevjerstvo, u raznorazna božanstva (el-kufru bil-tagut), kao i potvrdu-vjerovanje, u Allaha dž.š., (el-imanu billah) – jer kada čovjek zanegira nečije božanstvo i samo ga Allahu dž.š., potvrdi (tj. kada kaže ‘LA ILAHE ILLALLAH’, op.prev.) – on postaje jednim od onih koji su zanijekali taguta a povjerovali u Allaha dž.š.!“ Pogledaj ovu izjavu kod slijedećih šejhova:
1. Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., Tejsirul-Azizil-Hamid fi šerhi Kitabil-Tevhid, 1/55.;
2. Šejh Abdurrahman b. Hasen b. Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., Fethul-Medžid šerh Kitabil-Tevhid, 1/38.; el-Tevhid ve Kurretu ‘Ujunil-Muvehhidin fi Tahkiki Da’avetil-Enbija’i vel-Murselin, 1/26..
3. Abdullah b. Abdurrahman b. Abdul-Aziz Eba-Bittin rhm., el-Intisar li-Hizbillah el-Muvehhidin vel-Reddu ‘alel-Mudžadil ‘anil-Mušrikin, 1/15..
4. Šejh Sulejman b. Sihman rhm., el-Sava’ik el-Mursele el-Šihabijje ‘alel-Šubeh el-Dahida el-Šamijje, 4/15..
5. Šejh Abdullah b. Abdurrahman el-Džibrin, el-Šehadetani: ma’anahuma ve ma testelzimuhu kullun minhuma, 1/8..
6. El-Durer el-Senijje, 3/214., 3/352., 17/54..
7. Medželletul-Buhus el-Islamijjeh, 17/88..
Šejh Salih b. Fevzan b. Abdullah el-Fevzan kaže: „Sedma mes’ela: „Riječi ‘LA ILAHE ILLALLAH’ znače proći se obožavanja nekog drugog mimo Allaha dž.š., što je Ebu Džehl sa svojim drugom itekako dobro shvaćao, jer je znao da kada se kaže: LA ILAHE ILLALLAH – da sa tima riječima izlazi iz vjere i milleta Abdul-Muttalibova, i da „LA ILAHE ILLALLAH“ nije obična riječ, već je u pitanju nevjerstvo u razna božanstva koja se obožavaju mimo Allaha dž.š., (el-kufru bil-tagut), kao i vjerovanje u Allaha dž.š., (el-imanu billah), za razliku od brojnih varalica našega doba koji izgovaraju ‘LA ILAHE ILLALLAH’, a uz to se mole Husejnu, ovome ili onome, prinose kurbane mrtvima, traže pomoć od njih a i dalje izgovaraju riječi ‘LA ILAHE ILLALLAH’!!! Neki od njih će istrajavati na zikrovima i virdovima, jutarnjim i večernjim, po stotinu puta ih izgovarajući – da bi odmah zatim zaklali kurban na nečijem turbetu, i činili tavaf oko njega, tražeći pomoć od njega. Sve ovo nam ukazuje da je Ebu Džehl bolje od navedenih razumjevao značenje riječi ‘LA ILAHE ILLALLAH’ – shvaćajući da je u pitanju nužnost ostavljanja svojih kipova i idola – dok ovo prethodno spomenuti, još nisu razumjeli! Nisu razumjeli da ‘LA ILAHE ILLALLAH’ znači proći se obožavanja grobova-turbeta, i ovo spada u veliki fikh, i ovo je ispravno vjerovanje, i svaki daija-imam mora ovu stvar da razumije, i ovo je „Fikhul-Da’ava“ u pravom smislu te riječi!“ (Pogledaj: I’anetul-Mustefid bi šerhi Kitabil-Tevhid, 1/260.)
Šejh Abdul-Muhsin b. Muhammed el-Kasim kaže: „Allah dž.š., je svim Svojim robovima – kako insanima tako i džinnima, kako muškima tako i ženskima, kako Arapima tako i ne-arapima, kako slobodnima tako i robovima, u obavezu stavio nevjerstvo u razna božanstva (el-kufru bil-tagut), odricanje od tih božanstava i onih koji ih obožavaju, sa ubjeđenjem u njihovu neispravnost, i u to da oni ne mogu niti koristiti niti štetiti, i u obavezu im je stavio vjerovanje u Allaha dž.š., (el-imanu billah), obožavajući Ga, Njega Jedinog, i nikog drugog mimo njega. Ko povjeruje u Allaha dž.š., a nije uznevjerovao u Taguta-božanstva, takav se ne može nazvati muvehhidom-monoteistom, a ko uznevjeruje u Taguta a ne povjeruje u Allaha dž.š., ni taj se ne može nazvati muvehhidom-monoteistom! Muvehhid – monoteista, je osoba koja u svome životu uspostavi oba rukna tevhida a oni su: nevjerstvo u Taguta (el-kufru bil-tagut), i vjera u Allaha dž.š., (el-imanu billah), kako to Allah dž.š., u Kur’an-i-Kerimu potvrđuje: „A ko uznevjeruje u Taguta a povjeruje u Allaha – takav se za čvrsto uže prihvatio, koje se nikako ne može prekinuti!““ (Pogledaj: Tejsirul-Vusul ila Selasetil-Usul, 1/181.)
Šejh Sefer b. Abdurrahman el-Havali, u komentaru ajeta: „Allahu pripada stvaranje i upravljanje“ (el-E’araf, 54.) – kaže: „U ovom ajetu je dokaz tome da nikome i u ni u kakvoj situaciji, osim Allahu dž.š., nije dozvoljeno da ljudima nameće neispravne obaveze ili zabrane! Zakon koji se slijedi to je samo Allahov dž.š., Zakon i Njegov Din, jer je Allah dž.š., taj koji stvara stvorenja – pa kako će onda On dž.š., biti taj koji stvara stvorenja a neko drugi da bude taj koji će njima da upravlja – naređuje/zabranjuje?!
Ovome su ljudi kontrirali u prvodobnom džahilijjetu, kao i u svakom drugom džahilijjetu – vjeruju u Allaha dž.š., da je On taj koji stvara, ali smatraju da treba neko drugi tim stvorenjima da upravlja – pa donose, propisuju i nameću razne neispravne zakone, dozvoljavajući i zabranjujući ono što oni hoće – što spada u domen velikog širka kojeg Allah dž.š., nikako ne oprašta, i u tome je suština Taguta kojeg nam Allah dž.š., naređuje da u njega uznevjerujemo.
Čovjek neće biti vjernik izuzev onda kada uznevjeruje u Taguta koji se nameće stvorenjima sa svojim neispravnim pravilima mimo Allaha dž.š.. Svim stvorenjima je naređeno da se pokore Allahovoj dž.š., upravi-naredbi, isto onako kako ih je Allah dž.š., uz Svoj izun i dozvolu, stvorio – pa se to dvoje ni na kakav način ne može odvojiti!“ (Pogledaj: Šerhul-‘Akida el-Tahavijja, 1/1982.)