Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Često prisjećanje na skorašnju smrt je također jedan od lijekova za našu bolest imana i njegovu slabost. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Često se prisjećajte onoga što prekraćuje sva uživanja tj. smrti!“ (Tirmizi)
Prisjećanje na skoriju smrt odbija čovjeka od činjenja grijeha, osoro i grubo srce čini mehkim i blagim, i neće se neko prisjetiti smrti u tegobnom životu a da mu neće lahknuti, niti će se neko prisjetiti smrti u lagodnom životu a da mu neće prisjesti!
Na smrt nas, između ostalog, najviše podsjećaju mezarja i groblja, koja je sunnet posjećivati i onda kada nije u pitanju nečija dženaza. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Bio sam vam zabranio posjećivanje grobalja, a od sad ih posjećujte jer ona mekšaju srca, orose oko, podsjete na ahiret, i nemojte svašta govoriti!“ (Hakim)
Pravi musliman će se okoristiti i podsjetiti na smrt i onda kada vidi grobove nevjernika nemuslimana, a kamo li grobove muslimana, shodno predaji u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., posjetio grob svoje majke, pa se zaplakao čime je uplakao i ljude oko njega, nakon čega reče: „Tražio sam dozvolu od mog Gospodara da tražim oprosta za nju pa mi nije dozvolio, pa sam Mu zatražio da mi dozvoli da posjetim njen grob što mi je dozvolio; posjećujte groblja, jer vas ona doista podsjećaju na smrt!“ (Muslim)
Posjeta grobalja i mezarja je jedan od najdjelotvornijih načina za mekšanje srca i za podsjećivanje na ahiret, a pored toga što živi ima koristi od naše posjete će imate koristi i mrtvi koji leže na mezarjima onog momenta ako Allahu proučimo dovu za njih, u šta spadaju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Es-selamu ‘alejkum stanovnici grobova, vjernici i muslimani; neka se Allah smiluje onima koji prvi stigoše i onima koji će kasnije doći. I mi ćemo vam se uskoro pridružit!“ (Muslim)
Musliman se mora držati propisanih adaba i bontona i onda kada se ode u posjetu mezarjima. Prije svega u pitanju je iskren nijjet tj. da čovjek tim svojim postupkom želi samo Allahovo dž.š., zadovoljstvo i Njegovo lice, i da tom posjetom želi popraviti kvarove i fesad svoga srca, te da razmisli o životu onih koji tog momenta leže pod zemljom koju on gazi, te kako je taj umrli napustio svoju kuću, porodicu i prijatelje.
Zair i posjetitelj mezarja treba da razmišlja o svojim bližnjim koji su napustili ovaj svijet onda kada su se najviše opskrbili za život na njemu. Onda kad se čovjek domogao novca i para, i familije i bogatstva, i godina iskustva, i znanja onda su sve nade pale u vodu – i pare i bogatstvo i familija i prijatelji nas nisu mogli sačuvat običnog blata i prašine! Zemlja je napunila naša usta, a crvi su rastočili naše kosti, a tjelo se počelo raspadati na komade. Žene se ostale udovice, djeca su ostala jetimi, od smrti nije bilo odbrane.
Podsjećanje na smrt tjera čovjeka na to da što više u hajratima i dobrim djelima provede svoje zdravlje i mladost, i da se što više dostancira od svega onoga što nas odbija od Allaha dž.š. – od svake bespotrebne igre i zabave, jer nam valja svima putovat tim putem – stoga neka svako od nas provjeri jesu li nam vize i pasoši spremni, imamo li novca i opskrbe za put, i jeli sami put bezbjedan da nas možda neki drumski razbojnik ne pokupi sa njega!
Razmislite o našim umrlima, kojima su se ruke i noge odvojile od trupa, čije su oči i jezik iskapali od raznih crvića, a čije šupljine je zemlja popunila. I mi ćemo jednog dana biti takvi…
Ko se bude redovno prisjećao smrti biće počašćen sa tri stvari: brzom tevbom i pokajanjem, poniznošću srca, i čilošću u ibadetu Allahu dž.š.. Oni koji zaborave na smrt biće kažnjeni sa tri stvari: odgađaće tevbu i pokajanje, neće biti zadovoljni, a po pitanju ibadeta i robovanja Allahu dž.š., biće lijeni!
Ono što također vidno utiče na iman i vjeru čovjeka jeste i gledanje čovjeka u trenutku dok umire i dok daje dušu i dok je čovjek u smrtnim mukama i smrtnoj agoniji. To stanje odbija čovjeka od odavanja porivima i strastima, od harama i griješenja; to stanje ne da čovjeku da spava niti da mirno jede ili sjedi; to stanje tjera svakog normalnog čovjeka na dobra djela i hajrate i na trud u pitanjima ibadeta i vjere!
Hasan el-Basri rhm., je ušao jednom bolesniku da ga posjeti, pa ga zateče u smrnoj agoniji i u smrtnim mukama, pa razmisli o mukama koje su ga snašle, te se vrati svojoj porodici sav blijed potpuno drugačiji nego što je izašao iz kuće. Rekoše mu: hoćeš li da pojedeš nešto Allah ti se smilovao? Hasan reče: O porodico moja, jedite i pijte vi, tako mi Allaha vidio sam nešto za šta se počinjem od sada spremati da se tim izborim kako treba!
Na pravi način ćemo se prisjetiti smrti i onda kada budemo klanjali dženazu, i kada mejta ponesemo do njegova groba na našim ramenima, i kada budemo bacali zemlju na njega – sve nas to podsjeća na ahiret i na skoriju smrt. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Posjećujte bolesne i pratite dženaze do groba – to će vas podsjećat na ahiret!“ (Ahmed)
Pored svega ovoga, u samom praćenju dženaze je velika nagrada, koju spominje Poslanik s.a.w.s., riječima: „Ko bude – vjerujući i nadajući se nagradi – pratio dženazu od njene kuće pa sve do klanjanja dženaze namaza imaće nagradu od jednog kirata, a ako b ude otpratio dženazu do njenog groba imaće nagradu od dva kirata!“ Bi rečeno: božiji Poslaniče, šta su ta dva kirata? Poslanik s.a.w.s., reče: Nagrade u veličini planina!“ (Muttefekun ‘alejh)
Prve generacije muslimana su znale podsjećati na smrt ljude koji bi se odavali grijesima, pa se bilježi da je neki čovjek ogovarao drugog u prisustvu jednog od prvih muslimana, na šta mu je ovaj rekao: Prisjeti se dragi brate momenta kada ti budu stavljali pamuk u usta i nos i na oči tj. momenta kada te budu gasulili i kupali i spremali za grob!
Ebu Hurejre r.a., bi znao reći, kada bi vidio dženazu kako se na ramenima nosi: „Idi k svome Gospodaru, a i mi ćemo ubrzo tvojim stopama!“
Mekhul el-Dimeški rhm., bi, kada bi ugledao dženazu, rekao: „Idite, i mi idemo za vama. Pouka temeljita i kratka, al’ nemar preveliki! Prvi ide, a zadnji opomenu ne prihvata!“
El-E’ameš rhm., je znao reći: „Prisustvovali smo dženazama gdje se nije znalo kome treba izjaviti saučešće, jer su svi prisutni plakali.“
Sabit rhm., kaže: „Prisustvovali smo dženazama, na kojima ne bijaše insana koji se nije pokrio nečim, i plače“ – zbog toga što bi se tada sjetili svojih dženaza, tako da nisu plakali nad prisutnim mejtom, već nad samim sobom!“
Stvarno je za čuditi se stvorenju kome je smrt – ishodište, grob – ležajka, crv – drug, Munker i Nekir – posjeta, raka – kuća crna, nutrina zemlje – boravak, Kijametski dan – Dan sastanka, a Džennet ili Džehennem – krajnje ishodište … da nimalo ne razmišlja o tome, niti da se za sve spomenuto priprema!
Stoga, imaj sve navedeno na umu, i uzmi pouku kao što su je uzimali i oni prije tebe, i slobodno se dadni u plač, jer su zbilja teški trenuci pred tobom. Molimo Allaha dž.š., za poštedu!
Dobro promisli, moj brate, o sebi, i znaj da će doći i trenutak i tvoje smrti, kada nećeš moći jednog daška udahnuti, stoga čini istigfar, i traži sebi oprosta i jutrom i večerju, a Allah je taj koji na pravi put upućuje, i koji milost Svoju ukazuje!