Piše: Hafiz Imad el-Misri
Divno je rekla Aiša, r.a: “Prvo što je objavljeno iz Kur’ana bio je govor o Džennetu i Džehennemu. Kad su ljudi počeli prihvatati islam, počela je objava o dozvoljenim i zabranjenim stvarima. Da je objava počela riječima ‘nemojte piti’, ljudi bi rekli “nećemo ostaviti piće nikada”, isto tako da je objava počela sa riječima ‘nemojte blud ciniti’, ljudi bi rekli ‘nećemo nikad napustiti blud’.”
Zahvala pripada Allahu, dž. š., i neka je salavat na Njegovog miljenika Muhameda, s. a. v. s. Zaista jedna od najvećih smutnji u današnjem dobu jeste ukidanje islamskog hilafeta, a samim tim i ukidanje islamskog zakona (Šerijata). Zamislite stado bez pastira, a u isto vrijeme vukovi vrebaju sa svih strana. Mnogi dobri ljudi, koji su istinski ljubomorni prema svojoj vjeri, su, ili pojedinačno, ili u grupama, svako shodno svojoj mogućnosti, krenuli da spase sebe i umet od te smutnje (fitne) i da povrate hilafet. Parolu ”povrat hilafeta” stavili su ispred sebe kao glavni cilj. Počeli su odmah nakon pada hilafeta, 1924. godine. Međutim, niti ima pobjede, niti uspjeha. Razlog neuspjeha je u njima samima. Allah, dželle šenuhu, je obećao, a Njegovo obećanje je istina, kazavši u suri Er-rum, 47. ajet: “a dužnost Nam je bila vjernike pomoći”, tako da čovjek kad ne dobije pomoć nakon uloženog truda, nek razlog traži u samom sebi i nek se pita: ‘da li sam zaista slijedio Šeriat kako treba, ili da li sam uistinu bio iskren?’
Kad napravimo jedan korak napred, vratimo se dva unazad, zašto? Nećemo sami sebe zavaravati, nego ćemo staviti stvarni razlog na sto, staviti ruku na ranu, tamo gdje uistinu boli, i analizirati naše greške kao pametni ljudi. Mnogi misle da su baš oni radnici za islam, ali ustvari oni su zapreka napretku islama, čak ga vode ka dekdenci. Nije mi namjera iznositi puke kritike, nego pomoći u otklanjanju pogreški. Pokušat ću u kratkim crtama objasniti neke greške i zapreke u radu na Allahovom putu.
1. Pogrešno ili nedovoljno shvatanje Poslanikove životne biografije (sîre), kao i biogarfije njegovih ashaba
Ako se osvrnemo na život Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, vidjet ćemo da su prošli kroz različite etape. Zapazit ćemo doba kad su bili slabi, doba kad su tajno pozivali u islam, doba kad su bili tlačeni, protjerani, doba kad su htjeli da se bore, pa im je Poslanik, s.a.v.s., rekao da još nema naredbe za borbu, pa poslije toga doba hidžre, kad su napustili rodnu grudu, rodbinu, imetak, i to sve zbog islama, pa poslije toga doba gradnje islamske države, pa doba borbi, pa osvajanja itd. Radnik, daija na Allahovom putu, koji ne poznaje etape kroz koje su prolazili Poslanik, s.a.v.s., i ashabi, napravit će promašaj i dosta grešaka u svome radu za islam. Naprotiv, ako želi uspjeh u svome radu, treba dobro procijeniti u kojoj fazi se nalazi njegova d’ava i njegov rad za islam, te da ih uporedi sa fazama Poslanikovog poziva, i da uzme pouke i poruke. Činjenica je da ne možemo fazu u kojoj su muslimani, u doba Poslanika, s.a.v.s., bili u snazi, uzeti kao vodilju za današnju fazu slabosti islamkog ummeta, ili obrnuto.
Analizirajući sîru, vidjet ćemo da put d’ave i rada na Allahovom putu nije udoban, niti ravan, nego je krivudav, težak i pun raznih iskušenja. Sjetimo se nakon koliko godina je Allah, dželle šenuhu, počastio Poslanika, s.a.v.s., pobjedom, koliko je truda uložio, kroz koliko je poteškoća prošao, a on je Njegov miljenik? Šta onda očekujemo mi, obični smrtnici. Onaj ko nije naučio da je ovaj put prekriven poteškoćama, i da na njemu treba dosta strpljenja, neće moći nastaviti dalje kada naiđe na neku od tih poteškoća, ali kada uporedi svoje sa stanjem kroz koje je prošao Poslanik, s.a.v.s., i ashabi, to će mu dai snagu i smiraj, koji će mu pomoći da nastavi tim putem, jer to je Allahov zakon koji važi za sva Njegova stvorenja. Kada vidi da dugo vremena čini d’avu, a nema mnogo pristalica, neće se razočarati i odustati, nego će se podsjeti da su i Muhamed, s.a.v.s., i drugi poslanici bili ustrajni u d’avi iako nisu u početku, a neki ni ni na kraju, imali veliki broj pristalica. Nakon gore navedenog znat će vrijednost poznavanja sire, u njoj će naci mnogo odgovora i rjesenja na putu dave na Allahovom putu.
2. Nepoznavanje i nepoštivanje etičkih kodeksa u komunikaciji sa neistomišljenicima
Razmimoilaženje među učenjacima, daijama, učenicima u raznim šerijatskim pitanjima ili metodama, programima same dave i sl. prisutno je u svim generacijama i svim historijskim etapama islamskog ummeta, to je nešto što se nužno mora desiti, jer Allah, dželle šenuhu, je stvorio ljude različite pameti, različitih mogućnosti u poimanju i razumijevanju stvari i pojava. Neki mudraci su kazali: “Allah, dželle šenuhu, je dodijelio opskrbu svakom čovjeku, a oni njome nisu zadovoljni, i dao je svakom od njih razum (pamet), no svaki od njih vjeruje da je najpametniji”. Ako budemo razumjeli da je razmimoilaženje konstanta, koja datira još od vremena prvih generacija muslimana, nećemo zbog toga klonuti duhom, niti ćemo imati loš odnos prema onima koji nisu našeg mišljenja. Vratit ćemo se na praksu Poslanika, s.a.v.s., i ashaba i vidjeti kako su se oni ophodili prema neistomišljenicima. Treba znati da u islamu ima nekih pitanja i shvatanja koja ne smiju biti razlog našeg međusobnog udaljavanja, naprotiv, prihvatit ćemo svakog onkavim kakav je. U našem životu držimo se kodeksa koji glasi ‘radimo zajedno na onome u čemu smo saglasni, a opravdajamo jedni druge u onome što nam je različito’, kao i kodeksa ‘prihvatimo savjet bez obzira od koga i na koji način nam je upućen, a savjetujmo druge na najbolji mogući način’. U razilaženju ne smije biti omalovažavanja, jer to samo pogoršava situaciju, šejtan u tome vidi svoju priliku, počne se širiti krug protivnika, dolazi do nemilih situacija, naravno neprimjerno ponašanje je tada neizostavano, štaviše, sve to može prerasti u sukob i sl. Ne smije se desiti da zbog nesuglasica ne nazivamo selam jedni drugima, ili se jedni drugima ne odazivamo na poziv, ili se zbog toga gledamo preko očiju, ogovaramo jedni druge ili javno omalovažavamo ili sramotimo one koji ne misle kao mi. To su sve posljedice pogrešnog rada na Allahovom putu. Braćo, mi moramo čuvati naše bratstvo i pravo muslimana, bez obzira bili jedinstveni u nekom pitanju ili ne, onako kako nas je učio naš Poslanik, s.a.v.s.
3. Nepoznavanje mentaliteta i specifičnosti naroda, koje pozivamo u Allahovu vjeru
Svaki narod ima svoje običaje, tradiciju, brige, probleme, vrline, mahane, pa daija ili radnik na Allahovom putu neće postići uspjeh sve dok ne bude znao sve o narodu, kojeg poziva Allahovoj vjeri. Tek nakon što se d’aija detaljno upozna sa običajima i kulturom nekog naroda, znat će koji metod d’ave će primjeniti u datom trenutku, i može se nadati bilokakvom uspjehu, jer je to najkraći put njihovih srca. I obrnuto, ko ne bude vodio računa o ovom važnom elementu, naići na neuspjeh, pa čak i kontraefekat.
4. Davanje prednosti manje bitnom nad onim što je važnije i prioritenije
Čudno je kad d’aija daje prednost sitnicama, a u isto vrijeme zapostavlja važne stvari, insistira na prakticiranju pohvalnih (mustehab) stvari u islamu, a zanemaruje nešto što je stroga vjerska dužnost. Zaboravio je podučiti ljude tevhidu (Božijoj jednoći), kako kako da očiste svoja srca od mnogih grijeha i zabluda. Naravno, slabo podučeni čim naiđu na neku poteškoću u vjeri, ili neku smutnju ili neki pritisak, napuštaju sve, i to upravo iz razloga što nemaju jako ubjedjenje, koje je razlog čvrstoce na Allahovom putu. Ako daija želi uspjeti u pozivu, njegov prioritetni zadatak mora biti podučavanje ljudi tevhidu (Božijoj jednoći, jednosti), njihovo upoznavanje sa Božijom veličinom i uzvišenošću, te sa Njegovim neprikosnovenim pravom na obožavanje, upozoriti ih na tešku patnju koju je Allah, dželle šenuhu, pripremio za Svoje nepokorne robove, podučiti ih stubovima islama, važnosti praktikovanja islamskih propisa, pojasniti im razliku između malih i velikih (teških) grijeha i kako se udaljiti od njih. Ashabi su govorili: “Naučili smo šta je to iman. Potom smo naučili Kur’an, koji nam je povećao iman’. Divno je rekla Aiša, r.a: “Prvo što je objavljeno iz Kur’ana bio je govor o Džennetu i Džehennemu. Kad su ljudi počeli prihvatati islam, počela je objava o dozvoljenim i zabranjenim stvarima. Da je objava počela riječima ‘nemojte piti’, ljudi bi rekli “nećemo ostaviti piće nikada”, isto tako da je objava počela sa riječima ‘nemojte blud ciniti’, ljudi bi rekli ‘nećemo nikad napustiti blud’.”
Saff br. 292.