Priredio: Sead ef. Jasavić
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Umrla osoba ima koristi od sadake koja se udjeli na njeno ime, na čemu su složni svi muslimani. Od Poslanika s.a.w.s., se bilježi da ga je jedan čovjek upitao: „Majka mi je umrla – da li će joj biti od koristi sadaka koju ću udijeliti na njeno ime? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.11466.) Umrli ima koristi od hadždža koji se obavlja za njega, od kurbana koji se kolje na ime njega, kao i od oslobađanja roba od ropstva na ime njega. Umrli ima koristi od dove koja se uči za njega kao i od istigfara – i to bez ikakvog sporenja među islamskom ulemom u vezi svega navedenog.
Što se tiče posta, dobrovoljnog namaza i učenja Kur’ana – čiji su sevapi namjenjeni umrloj osobi, islamska ulema ima dva mišljenja po ovom pitanju: (1) umrla osoba ima koristi od tih sevapa – mezheb je imama Ahmeda i Ebu Hanife rhm., jednog dijela šafija i ostalih. (2) umrloj osobi ne stižu ti sevapi – što je mezheb imama Malika i imama Šafije rhm..
Što se tiče iznajmljivanja radi učenja Kur’ana i poklanjanje istoga to nije ispravno. Učenjaci se spore oko toga da li je dozvoljeno uzimanje para i naknade radi podučavanja Kur’ana, učenja ezana, imameta, bedel-hadždža itd. – jer unajmljena osoba ima određenih materijalnih koristi od toga. Ima uleme koji smatraju sve ovo dozvoljenim, kao što je poznato mišljenje kod imama Malika i imama Šafije.
Kaže se i da takvo što nije dozvoljeno, jer se za navedena djela uslovljava da je onaj ko ih čini jedan od ehlul-kurbeh – onih koji se Allahu dž.š., približavaju, što je ispravno samo od muslimana za razliku od kafira-nemuslimana. Ova djela nije dozvoljeno činiti osim radi približavanja Allahu dž.š., pa ako se ona budu činila radi nekih drugih stvari – neće imati nagradu na čemu su svi složni. Allah dž.š., prima samo ono što se radi Njegova lica uči, a ne ono što se radi dunjalučkih interesa uči.
Kaže se da je dozvoljeno siromašnoj osobi uzeti naknadu za navedena djela, i da to nije dozvoljeno bogatom čovjeku, što je treći stav u mezhebu imama Ahmeda rhm., isto onako kako je Allah dž.š., dozvolio staratelju siročeta da se hrani iz imetka siročeta ako je siromašan, a u slučaju da je bogat da ne dira imetak siročeta.
Ovaj stav je jači od ostalih stvaova, pa ako tako bude postupala siromašna osoba, i bude uzimala naknadu za ta djela zbog potrebe za njom, te kako bi se time pomagala u pokornosti Allahu dž.š. – Allah dž.š., će je nagraditi zbog takvog dobrog nijjeta, pa će se ujedno hraniti halalom a radiće dobra djela. Ako čovjek ne bude učio Kur’an ni zbog čega drugog do zbog dunjalučkih razloga – od takvog učenja nema sevapa, a ako u nečemu ne bude imalo sevapa to znači da mejtu neće ništa ni stići.
Umrloj osobi dolaze sevapi od učinjenih dijela – ne sama djela, pa ako se sadaka i imetak bude dao onome ko ga zaslužuje – to će stići umrloj osobi, a ako se sadaka udijeli onome ko će se pomagati u učenju Kur’ana i njegovom podučavanju drugih – takvo što će biti još vrijednije i ljepše. Pomagati muslimane životom svojim i imetkom svojim u studiranju Kur’ana, njegovom učenju i podučavanju – to je jedno od najvrijednijih djela!
Što se tiče spravljanja hrane za svjetinu, od strane familije umrlog – takvo što nije propisano i to djelo je novotarija. Džerir b. Abdullah rhm., je rekao: „Okupljanje ljudi u familiji umrlog radi jela i spravljanje hrane za njih smo smatrali jednom vrstom naricanja!“ Mustehabb je da se familiji umrlog spremi hrana onda kada je mejt u kuću, kao što je Poslanik s.a.w.s., rekao onda kada je čuo za smrt Dža’afera b. Ebi Taliba r.a.: „Pripremite hranu za dža’aferovu porodicu – stiglo ih je ono što ih je zauzelo!“
Što se tiče stalnog učenja Kur’ana na kaburu – takvo postupanje nije bilo poznato kod Selefa. Ulema se spori u vezi učenja Kur’ana na kaburu prilikom ukopa mejta – imam Ebu Hanife i Malik smatraju takvo postupanje mekruhom, kao i imam Ahmed rhm., u većini svojih rivajeta, ali je u svojim zadnjim rivajetima dozvolio učenje Kur’ana na kaburu, prilikom ukopa mejta, shodno predaji koja je došla do njega od Abdullaha b. Omera r.a., koji je ostavio vasijjet da mu se prilikom ukopa prouči početak sure el-Bekare kao i njen kraj. Od nekih Ensarija se bilježi da su ostavljali u oporuku da im se prilikom ukopa prouči sura el-Bekara. Sve se ovo praktikovalo prilikom ukopa mejta – a što se tiče kasnijeg učenja Kur’ana na kaburu – od Selefa se ništa ne bilježi po tom pitanju, pa je zbog toga imam Ahmed rhm., napravio razliku između učenja Kur’ana prilikom ukopa mejta i kasnijeg stalnog učenja Kur’ana nakon ukopa mejta – što se smatra novotarijom koja nema nikakvog utemeljenja.“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/34.; Džami’ul-Mesa’il, 3/133.)
* * * * *
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je bio upitan o čovjeku koji prouči Kur’an el-‘Azim, ili neki njegov dio – da li je vrijednije da sevape od svoga učenja pokloni roditeljima svojim i umrlim muslimanima ili da sevape od svoga učenja zadrži za sebe?
Odgovor: „Najvrijedniji ibadeti su oni koji su u skladu sa uputom i sunnetom Allahovog Poslanika s.a.w.s., i njegovih ashaba, kao što je sahih putem potvrđeno od Poslanika s.a.w.s., da je na hutbi govorio: „Najbolji govor je Allahov dž.š., govor, najbolja uputa je Muhammedova uputa. Najgore stvari su izmišljotine; svaka novotarija je zabluda!“
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Najbolja generacija je moja generacija, a zatim oni koji slijede za njima!“
Abdullah ibnu Mes’ud r.a., je rekao: „Ko se od vas želi uputiti za nekim nek’ se uputi za onim koji je umro, jer se od živog čovjeka nije sigurno da neće zapasti u fitnu i iskušenje; oni za kojima se trebamo povoditi su ashabi Allahova Poslanika Muhammeda s.a.w.s.!“
Ako se navedeno shvatilo, tvrdimo da su muslimani prvih pohvaljenih generacija Allahu dž.š., robovali i ibadetili raznovrsnim propisanim ibadetima, farzovima i nafilama, poput namaza, posta, kira’eta Kur’ana, zikra itd.. Učili su dove za vjernike i vjernice, onako kako je Allah dž.š., naredio, kako za one žive tako i za one umrle, kako prilikom klanjanja dženaza, tako i prilikom posjete mezarjima i u ostalim prilikama.
Od jednog dijela Selefa se bilježi da su govorili da se je kod svake hatme Kur’ana prisutan momenat kada se dova prima, pa ako čovjek, nakon hatme Kur’ana, bude dovio za sebe i roditelje svoje, i šejhove svoje, i ostalim vjernicima i vjernicama – to će se smatrati utemeljenim i propisanim postupkom. U navedeno če spadati i učenje dove za njih na noćnom namazu, kao i u drugim momentima kada se Allah dž.š., odaziva na dovu. Od Poslanika s.a.w.s., je sahih putem prenešeno i to da je naredio davanje sadake za umrlog, kao i da se isposte dani koje je umrli bio dužan napostiti.
Dakle, sadaka za umrlog je jedno od dobrih dijela, kao i post za njih za što nam Sunnet potvrđuje da je u pitanju propisano djelo. Po osnovu navedenih dokaza, kao i ostalih, jedan dio islamske uleme je na stanovištu da je dozvoljeno poklanjati umrlim muslimanima imovinske i tjelesne ibadete, što je mezheb imama Ahmeda, Ebu Hanife, jednog dijela malikija i šafija.
Dakle, ako se umrlom poklone sevapi od posta ili namaza ili učenja Kur’ana – takvo postupanje je dozvoljeno. Većina malikija i šafija smatraju da je ovakvo postupanje dozvoljeno samo kada su u pitanju imovinski ibadeti.
I pored navedenog, nije bilo u adet i praksu Selefa da kada klanjaju nafila namaze ili poste ili hadždž obavljaju ili Kur’an uče – da sevape od svojih dobrih dijela poklanjaju umrlim muslimanima ili samima sebi. Njihova praksa je bila onakva kako smo je malo prije opisali, pa ne treba skrećati sa puta Selefa jer je on vrijedniji i potpuniji, a Allah dž.š., najbolje zna!“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.; Džami’ul-Mesa’il, 4/200.)
* * * * *
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., je bio upitan o tome da ko prouči „la ilahe illallah“ 70.000x, i sevape od tog učenja pokloni mejtu – da će mu to biti zaštita od vatre – da li ovo hadis sahih ili ne? Ako čovjek bude izgovarao „la ilahe illallah“, i sevape tog učenja pokloni mejtu – da li do njega stižu sevapi od tog učenja ili ne?
Odgovor: Ako čovjek bude izgovorio „la ilahe illallah“ – 70.000x, ili manje ili više od toga, i mejtu budu poklonjeni sevapi od tog učenja – umrla osoba će imati koristi od toga, a navedeno u pitanju nije nikako hadis, niti sahih niti da’if, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.)
* * * * *
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je bio upitan o tome da li umrloj osobi stižu sevapi od učenja Kur’ana, i zikrullaha u vidu tesbiha, tahmida, tehlila i tekbira – ako mu se poklone, ili ne?
Odgovor: Učenje Kur’ana, od strane familije umrlog, kao i njihov tesbih i tekbir i ostali zikrovi, stižu do mejta, ako mu se poklone, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.)
* * * * *
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., je bio upitan o tome da li po mezhebu imama Šafije rhm., učenje Kur’ana, od strane njegova djeteta, stiže do umrlog ili ne?
Odgovor: Što se tiče poklanjanja sevapa od tjelesnih ibadeta, poput učenja kur’ana, namaza i posta, umrlim osobama, imam Ahmed, imam Ebu Hanife, jedan dio malikija i šafija, smatraju da sevapi od tjelesnih ibadeta dopiru do umrle osobe, dok, za razliku od njih, većina malikija i šafija smatraju da sevapi od tih djela ne dopiru do umrlih, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 3/38.)
* * * * *
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Sevape od imovinskih ibadeta (el-‘ibadat el-malijje), je dozvoljeno poklanjati umrlima bez ikakvog sporenja među islamskom ulemom, ali što se tiče tjelesnih ibadeta (el-‘ibadat el-bedenijje), poput namaza, posta, učenja Kur’ana – među islamskom ulemom postoje dva čuvena stava po ovom pitanju: (1) Nije dozvoljeno umrlima poklanjati sevape od tjelesnih ibadeta – većina malikija i šafija. (2) Dozvoljeno je umrlima poklanjati sevape od tjelesnih ibadeta – hanbelije, hanefije i jedan dio malikija.“ (Pogledaj: Ikametul-Delil ‘ala Ibtalil-Tahlil, 3/357.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG