Priredio: Mithad R. Ćeman, student Medinskog univerziteta
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio o dokazu Allahove ljubavi prema vjerniku, spomenuo je da Allah Uzvišeni najprije obavijesti Džibrila, alejhis-selam, o Svojoj ljubavi prema određenom vjerniku i naredi mu da ga i on zavoli, a zatim se o tome obavijeste stanovnici nebesa, pa im se naredi da ga i oni zavole, na šta ga zavole stanovnici nebesa, a zatim se tom robu podari kabul njegovog rada na zemlji. Kada god vidim knjigu, kasetu ili sliku šejha Ahmeda Didata, rhm., ovaj hadis mi je prva asocijacija, a kako i ne bi kada nema muslimana koji iole poznaje i brine za ovu našu vjeru, bez obzira kojem pravcu i mezhebu pripadao, a da nema pozitivan i otvoren stav prema šejhu Didatu i njegovom radu.
Zbog njegovog doprinosa i značaja u ummetu, 20. 2. 1432. h.g. / 24. 1. 2011. na Islamskom univerzitetu u Medini, student Muhammed Nur Abdullah iz Nigerije odbranio je doktorski rad na temu “Doprinos šejha Ahmeda Didata, rhm., i njegova metodologija u raspravljanju sa kršćanima”. Tim povodom, našim čitaocima, predstavljamo osnovne životne podatke ovog velikana.
Njegovo djetinjstvo
Uvaženi šejh Ahmed Husejn Didat rođen je u Indiji 1918. godine od oba roditelja muslimana, oca Husejna i majke Fatime. Njegov otac bavio se zemljoradnjom u čemu mu je pomagala supruga sve dok šejh Ahmed nije navršio devet godina kada se zajedno sa roditeljima seli u južnu Afriku, u grad Dirban.
Odrastao je u okrilju učenja ehlis-sunneta tako da je pohađao nastavu u Islamskom centru u Dirbanu gdje je učio Kur’an i kur’anske znanosti kao i propise vezane za islamsko zakonodavstvo.
Pošto je završio šesti razred osnovne škole, 1934. god., pomagao je svome ocu radeći u prodavnici za prodaju soli. Kasnije prelazi na posao u fabrici gdje provodi dvanaest godina, uspinjući se u svom poslu od vozača preko prodavača do poslovođe. U tom periodu se upisuje na Državni tehnički fakultet, Odsjek za matematiku i računovodstvo.
Misionarski počeci
Promjena životnog poziva u šejhovom životu desila se u četrdesetim godinama prošloga vijeka i razlog ove promjene bio je dolazak kršćanske misionarske delegacije u posjetu kod njega u prodavnici, kada su mu uputili mnoga pitanja o islamu na koja šejh nije uspio odgovoriti. Tada je šejh odlučio da se posveti izučavanju Indžila (Biblije) u što većem broju različitih štampi, čak i na arapskom jeziku, gdje se trudio da nađe nekoga ko bi mu prevodio. Bio je ustrajan u uporedbi između različitih verzija Indžila sve dok nije postigao potpunu sposobnost da se posveti misionarstvu, pozivu i suprotstavljanju kršćanskim misionarima. Donosi odluku da će ostaviti sav posao vezan za trgovinu i da će se posvetiti ovom zadatku.
Ranije, dok je šejh Ahmed još uvijek bio vezan za trgovinu i fabriku, desilo se nešto što je, također, utjecalo na promjene u njegovom životu. Naime, kada je zbog radnih obaveza boravio u Pakistanu, pročitao je knjigu “Trijumf istine” od šejha Rahmetullaha El-Hindija, rahmetullahi alejhi (umro 1308. h.g.). Ova knjiga govori o nasrtajima kršćanskih misionara na Indiju, domovinu šejha Ahmeda. Pošto su Britanci porazili Indiju, bili su ubijeđeni da će svi predstojeći problemi za njihovu vlast i interese u Indiji dolaziti od strane muslimana, pošto je priroda muslimana da su ponosni i nepokorivi, za razliku od hindusa koji su skloni predaji tako da im oni nisu predstavljali smetnju.
Sa ovim ciljem i pretpostavkom Englezi su napravili plan i program pokrštavanja, kako bi im to olakšalo njihov ostanak u Indiji u narednih hiljadu godina. Radili su na tome da nasele što veći broj kršćanskih misionara, kojima su ciljana grupa bili muslimani, a spomenuta knjiga, koja je nastala u tom periodu kao odgovor bezuspješnim pokušajima zalutalih da za sobom povuku upućene, bila je jedan od razloga da se šejhu Didatu otvore horizonti i povećaju sposobnosti u odgovoru na kršćanske nejasnoće i napade. Knjiga “Trijumf istine” bila je početak njegove izgradnje metodologije dijaloga sa sljedbenicima Knjige. Ta metodologija zasnovana je na šerijatskim osnovama i kur’anskim principima u pozivu sljedbenika Knjige, kao i potrazi za jasnim dokazom i argumentom protiv njih iz njihovih iskrivljenih knjiga.
Uzimajući upute iz navedene knjige, organizirao je sedmična sijela sa kršćanima u njihovim kućama i to svake nedjelje poslije njihova povratka iz crkve. U vrijeme kada je napuštao grad Dirban već je bio poznat kao najveća ličnost koja se suprotstavila velikom broju kršćanskih misionara vodeći rasprave sa njima.
Godine 1949. otputovao je u Pakistan radi obezbjeđivanja materijalnih sredstava za svoje životne potrebe koje su ga odvraćale od misionarstva. U tom periodu radio je u fabrici, ali se nakon tri godine morao vratiti u Afriku kako ne bi ostao bez boravišne dozvole. Po povratku u Dirban nastavlja sa radom u istoj fabrici u kojoj je ranije radio, ali ovaj put kao direktor, i tu ostaje sve do 1956. godine kada se ponovo vraća misionarskom angažmanu.
Pedesetih godina u gradu Dirban, Allahovom odredbom i pomoći, desile su se novine koje su mu olakšale misionarski rad. Počeo je sa redovnim predavanjem svake nedjelje u jutarnjim satima, na kojem je prisustvovalo od 200 do 300 slušalaca sa konstantnim povećavanjem.
Nekoliko mjeseci od početka ovih događanja, Englez Firfaks koji je primio islam, predložio je šejhu da počnu sa projektom “Uporedba između različitih vjerovanja.” Zamisao je bila da izdvoje 15 – 20 ljudi od onih koji redovno prisustvuju spomenutom predavanju nedjeljom i da ih poduče kako da koriste Bibliju za poziv u islam. Nekoliko sedmica predavanja su se održavala konstantno, skoro dva mjeseca, poslije čega su stala zbog odsustva Firfaksa koji je bio predavač. Ovo odsustvo predavača izazvalo je kod slušalaca razočarenje i na njihovim licima se primijetilo gubljenje nade i motivacije.
U nedjelju, treće sedmice od odsustva gospodina Firfaksa, šejh Didat predložio je da on popuni slobodan prostor koji je ostao i da nastavi ondje gdje je Firfaks stao. Šejh Didat već tada je bio enciklopedija u toj oblasti, ali je i sam prisustvovao predavanjima Firfaksa radi duhovnog uzdizanja. Tada je šejh proveo tri godine držeći redovna predavanja svake nedjelje. Stvarne koristi ovih predavanja isplivale su tek kasnije, a šejh Didat je ovaj period i ovaj način smatrao najboljim sredstvom za širenje znanja, a to ga je istovremeno tjeralo da se, zbog obaveze prenošenja informacija, stalno nadograđuje i nadopunjuje.
Šejh Ahmed Didat postao je poznat po svojoj hrabrosti i odvažnosti u odbrani islama i odgovoru na zablude i sumnje koje su širili neprijatelji islama, a posebno vezano za poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a taj njegov rad prouzrokovao je da islam primi na hiljade kršćana iz različitih dijelova svijeta, neki od njih su sada i sami pozivači u islam.
Godine 1959. šejh Didat stao je sa svojim redovnim aktivnostima kako bi iskoristio slobodno vrijeme radi pripreme za ono u čemu će provesti ostatak života, a to je organiziranje javnih debata i rasprava. Radi ovih aktivnosti posjetio je značajan broj zemalja, a pročuo se po raspravama koje je organizirao sa vodećim misliocima kršćanstva, poput: Klarka, Džimija Svagarta, Enisa Šruša… Osnovao je Institut ”Selam” za osposobljavanje daija i Državni centar za da’vu u gradu Dirban u Južnoj Africi.
Šejh Ahmed Didat napisao je više od dvadeset knjiga, od kojih su neke štampane i dijeljene u milionskom tiražu, a organizirao je na stotine tribina u različitim dijelovima svijeta
Zbog svog značajnog truda i doprinosa dobitnik je prestižne nagrade ”Kralj Fejsal” za doprinos islamu. Nagrada mu je dodijeljena 1986. god. i tada dobija zvanje profesora.
Godine 1996., poslije povratka sa puta iz Australije, obolio je od paralize i u tom stanju proveo narednih devet godina. Inače, šejh Didat mnogo prije toga obolio je od dijabetesa, tako da mu nisu savjetovali putovanje i izlaganje naporu, na šta se nije osvrtao. Otputovao je u Australiju radi organiziranja debata i tribina što je izazvalo veliku pažnju tamošnjih medija. Šejh je organizirao debate samo sa onima koji javno ispoljavaju neprijateljstvo i netrpeljivost prema islamu, a po povratku sa ovog putovanja obolio je od tumora na mozgu.
U ponedjeljak ujutro, 3. redžeba 1426. h. / 5. avgusta 2005., muslimani su ostali bez velikog islamskog daije i mudžahida, provjerenog borca i intelektualca, šejha Ahmeda Didata.
Preuzeto sa:
http://www.ahmed-deedat.net/wps/modules.php?name=News&file=article&sid=3