Preveo: Amir Durmić
Pozivanje ka Allahu je poziv u Njegov šerijat, a njegova primjena vodi ka Allahovom zadovoljstvu, Njegovoj počasti i visokom mjestu kod Njega. Poziv svih Allahovih poslanika bio je baziran na tri temelja:
1- Spoznaja Allaha preko Njegovih lijepih imena i svojstava,
2- Spoznaja Allahovog šerijata koji vodi ka Allahovoj ljubavi i zadovoljstvu,
3- Spoznaja nagrade koja očekuje pokorne – vjernike, i kazne koja očekuje nepokorne – nevjernike i grješnike.
Poziv u Allahovu vjeru – da’va, ubraja se u osnovne komponente institucije činjenja dobrih djela, tako da se istinski uspjeh i opća dobrobit ne može ostvariti osim sa da’vom. Rekao je Uzvišeni: ”Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-Asr,1-3)
Preporučivanje istine, koje je spomenuto u ajetu, podrazumijeva i da’vu, odnosno pozivanje ljudi u tu istinu. Isto tako, preporučivanje strpljenja podrazumijeva pozivanje ljudi da budu strpljivi prilikom ispovijedanja i prakticiranja Allahove vjere, bez obzira radilo se o njenim temeljima ili ograncima.
U vremenu u kojem živimo, pozivanje u Allahovu vjeru egzistira između dvije krajnosti, koje su pokuđene i pogrešne, i sredine koja je pohvalna i poželjna.
Prva krajnost: Pretjerivanje i ekstremizam
Ovdje mislimo na daiju koji je grub i osoran dok druge poziva u Allahovu vjeru. Ovakav želi da ljudi vjeru razumijevaju i prakticiraju shodno njegovoj percepciji i razumijevanju, i nije tolerantan čak ni prema onome što tolerira sama vjera. Ponekad će vidjeti da su ljudi prema nekom propisu nemarni, pa će ga to jako pogoditi bez obzira što je ta stvar u islamu možda samo poželjna, a ne obavezna, te će prići tim ljudima i na izuzetno grub i neprimjeren način opomenuti ih zbog onoga što čine, kao da su izostavili jedan od vadžiba, tj. strogo naređenih djela.
Dosta je primjera koji pojašnjavaju ovu krajnost:
Prvi primjer: Čovjek je naprimjer primijetio skupinu ljudi koji dok klanjaju ne prave kratku stanku nakon prvog rekata prije nego što ustanu na drugi, niti nakon trećeg rekata prije nego što ustanu na četvrti. Učenjaci ovo kratko sjedenje između prvog i drugog i trećeg i četvrtog rekata nazivaju ”sjedenje radi odmora”. Spomenuti čovjek ovu stanku smatra sunnetom, tj. djelom koje je prakticirao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa kada ugleda nekoga ko je ne prakticira, smuči mu se i mrak mu padne na oči, te ga odmah upita zbog čega ne pravi spomenutu stanku. Obraća mu se na način kao da zastupa mišljenje da je ovo kratko sjedenje obavezno i strogo propisano u namazu, pored toga što određeni broj islamskih učenjaka prenosi konsenzus da ova stanka nije obavezna. U stvarnosti, po pitanju propisa ove stanke postoje tri mišljenja:
Prvo: da je ona u svim prilikama mustehab, tj. nešto poželjno,
Drugo: da ona nikada nije mustehab i da je nikada ne treba prakticirati,
Treće: da je ona mustehab – poželjna onome ko za njom iz nekog razloga ima potrebu, kako bi sebi olakšao, poput stare osobe, bolesnika koji ima problema sa koljenima ili tome slično.
Pored toga, ima ljudi koji se prema ovom propisu odnose kao da je strogo naređen i obavezan.
Drugi primjer: Neki ljudi ukoliko vide čovjeka da, nakon što se podigne sa ruku’a, stavi svoju desnu ruku po lijevoj i zadrži ih na prsima, prilaze mu i govore da je takav postupak novotarija te da je ruke nakon ruku’a obavezno spustiti niz tijelo, kao što mu i govore da takav postupak nije utemeljen niti validan, pored toga što se ovo pitanje vraća na idžtihad. Moguće je čak da je dokaz na strani onih koji kažu da se ruke vežu na prsima nakon ruku’a, kao što se vežu i prije ruku’a, jer se to može razumjeti iz hadisa koji bilježi Buhari od Sehla b. Sa’da, r.a., u kojem stoji sljedeće: ”Ljudima je bilo naređeno da u namazu svoju desnu ruku stavljaju na podlakticu lijeve”. (Buhari, br. 740, Knjiga o ezanu, Poglavlje o stavljanju desne ruke po lijevoj u namazu.)
Treći primjer: Neki opet žestoko prigovaraju onima koji u namazu naprave i najmanji pokret bez obzira što su ti pokreti u osnovi dozvoljeni i što vjerodostojan sunnet svjedoči da je dozvoljeno učiniti i pokrete koji su veći od spomenutih. Ovakve vidiš da žestoko i grubo osuđuju one koji učine neki pokret, bez obzira što su oni dozvoljeni i što ih je šerijat odobrio, kako smo to već kazali. Nema sumnje da se ovakvo ponašanje smatra ekstremizmom i pretjerivanjem.
Jedne prilike je Ebu Džuhajfe, r.a., klanjao namaz a u rukama je pridržavao uzde svoga konja. Konj se pomjerao, a on je polahko koračao za njim i tako je činio sve dok nije završio namaz. Jedan čovjek koji je bio grub i nevaspitan, vidjevši to, iznenađeno povika: ”Pogledajte ovog čovjeka!”, pa je to ponovio tri puta. Ebu Džuhajfe, r.a., ovaj plemeniti ashab, nakon što je predao selam i završio namaz, prišao je ovom čovjeku te mu na lijep način objasnio da je ovaj postupak dozvoljen, jer da je pustio svoga konja, on bi vjerovatno odlutao i možda ga ne bi pronašao sve do sumraka.
Razmislimo i o sljedećim primjerima blagosti i olakšica s kojima je došao šerijat:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je ashabima predvodio namaz a u rukama je držao Umamu, kćerku svoje kćerke Zejnebe, r.a., dakle svoju unuku. Kada bi ustao, podigao bi je, a kada bi otišao na sedždu, spustio bi je. (Buhari, br. 516, Knjiga o namazu, Poglavlje o držanju djevojčice u namazu. Buhari ga bilježi i na drugom mjestu, br. 5996, od Ebu Katade el-Ensarija, r.a.
) U ovom postupku ogleda se koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio milostiv i blag prema ovoj djevojčici. Isto tako, iz ovog hadisa je jasno i to da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne samo da je pridržavao dijete u namazu, što zahtijeva mnogo pokreta, već je ljude i predvodio u namazu, a i oni su se komešali i na određen način pomjerali kako bi vidjeli šta on to čini u namazu sa svojom unukom. Sve ovo je najbolji dokaz da je ovakvo nešto dozvoljeno jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najbogobojazniji čovjek i najbolje je poznavao Allahovu vjeru, i da je to bilo zabranjeno, on to sigurno ne bi činio.
Četvrti primjer: Jedna skupina ashaba raspitivala se o Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, djelima koja čini u tajnosti, pa kada su saznali nešto od toga, razočarali su se u sebe i rekli: ”Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oprošteni su svi propusti koje je učinio i koje će učiniti, a opet tako postupa i toliko Allahu ibadeti! Prema tome, mi smo obavezni činiti mnogo više dobrih djela kako bi nam Allah oprostio naše grijehe.” Jedan od njih reče: ”Ja ću postiti svaki dan i post nikada neću prekidati”, drugi reče: ”Ja ću klanjati po čitavu noć i nikada po noći neću spavati”, a treći reče: ”Ja se nikada neću oženiti.” Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten o onome što su kazali, on reče: ”Ja neke dane postim, a neke ne postim, u nekim noćima klanjam, a u nekima spavam, i oženio sam se. Onaj ko odbaci moj sunnet, takav meni i ne pripada.” (Buhari, br. 5063, Knjiga o braku, Poglavlje o podsticanju na brak. Bilježi ga i Muslim, br. 1401, Knjiga o braku, Poglavlje o poželjnosti braka, od Enesa b. Malika, r.a.)
Sve navedeno jasno ukazuje da nam ne priliči, niti da nam je dozvoljeno pretjerivati u Allahovoj vjeri, bilo prilikom pozivanja drugih u islam ili prilikom našeg prakticiranja vjerskih propisa. Obaveza nam je da se držimo umjerenosti i sredine, upravo onako kako su nam to naredili Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni Allah: ”I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.” (El-En’am, 153)
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne pretjerujte u pogledu mene onako kako su kršćani pretjerali u pogledu Isaa, a.s.” (Buhari, br. 3445, od Abdullaha b. Abbasa, r.a., Knjiga o poslanicima, Poglavlje o riječima Uzvišenog: ”I spomeni u Knjizi Merjemu…” (Merjem, 16))
Dok je putovao od Muzdelife ka Mini, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je u šaku kamenčiće te rekao: ”O ljudi, uzimajte kamenčiće ove veličine pa njih na džemretima bacajte, i dobro se pripazite pretjerivanja u vjeri…” (Dio hadisa koji su zabilježili Nesai, 5/267, br. 3057, Ibn Madže, br. 3029, i Ahmed u Musnedu, 1/215, 347, od Abdullaha b. Abbasa, r.a.)
Druga krajnost: Nemarnost i bezrazložna popustljivost
S druge strane nailazimo na one koji su vrlo nemarni prema obavezi pozivanja u Allahovu vjeru, te olahko propuštaju vrlo zgodne i povoljne situacije i prilike za da’vu, ne čineći ništa kako bi djelovali na ovom polju. Ponekad je razlog nemarnosti ovakvih osoba šejtansko došaptavanje kako još uvijek nije vrijeme da određene osobe poziva u vjeru, ili kako mu se te osobe, ukoliko ih pozove, neće odazvati, ili tome slične razne vesvese i došaptavanja koja šejtan ubacuje u njihova srca kako bi propustili te zlatne prilike.
Drugi, opet, ukoliko vide čovjeka kako griješi na način da radi nešto što je zabranjeno ili izostavlja nešto što je naređeno, odmah se nakostriješe od srdžbe, od njega se udalje i izgube nadu da će se dotična osoba ikada popraviti, a ovo je uistinu veliki problem. Uzvišeni Allah pojasnio nam je da moramo biti strpljivi i uporni, te se nadati Njegovoj nagradi. Rekao je Uzvišeni: ”Ti se strpi kao što su strpljivi bili odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe!” (Ahkaf, 35). Zato je čovjeku obaveza da bude strpljiv i da očekuje nagradu od Allaha Uzvišenog pa makar ponekad doživio i različite vrste poniženja. Nakon što je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u borbi povrijeđen prst pa je iz njega tekla krv, on je u stihu, obraćajući se svome prstu, rekao:
”Ti nisi ništa drugo osim prst okrvavljeni,
na Allahovom putu, to te zadesi.”
(Ovu predaju bilježi Buhari, br. 2802, Knjiga o džihadu i izvidnicama, Poglavlje o onome ko bude povrijeđen na Allahovom putu. Bilježi ga i Muslim, br. 1796, Knjiga o džihadu, Poglavlje u kojem se govori o neprijatnostima koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doživljavao od idolopoklonika. Hadis prenosi Džundub b. Sufjan, r.a.)
Dakle, ova skupina je sušta suprotnost onoj prvoj o kojoj smo govorili. Ovakvi bivaju svjedoci kako se krši Allahov šerijat i čine razni grijesi, međutim i pored toga ljudima ne upućuju savjet da se poprave niti ih pozivaju da se klone griješenja.
Neke čak čujemo kako govore da je obaveza sve ljude koji se načelno deklariraju kao muslimani i koji se u svome namazu okreću ka Kibli, smatrati jednom jedinstvenom skupinom, te kako ih nije dozvoljeno dijeliti ni po kakvom osnovu. Kažu da nije dozvoljeno muslimane klasificirati na novotare i sljedbenike sunneta, što je očita greška i opasna stvar, jer je obaveza istinu rastaviti od laži, kao što je i obaveza napraviti razlika između sljedbenika istine i sljedbenika laži. Ukoliko bi se sve frakcije koje se pripisuju islamu izmiješale, ujedinile te zaključile kako će zajednički živjeti u okrilju islama, i pored toga što među njima možda ima i onih koji prakticiraju novotarije koje izvode iz islama, desilo bi se nešto s čime se ne može složiti niti prihvatiti niko ko iskreno usmjerava i savjetuje radi Allaha, njegove Knjige, Njegovog Poslanika, muslimanskih predvodnika i običnog muslimanskog puka.
Postoje ljudi koji imaju i znanja i umijeća da pozivaju u Allahovu vjeru, ali i pored toga što vide ljude u različitim vrstama grijeha i propusta, oni ih ne opominju jer se plaše da će biti vrijeđani i omalovažavani, te iz tog razloga zapostavljaju obavezu pozivanja ka Allahu.
Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz
Nastaviti će se…