Piše: Alma Taletović
”Ljudi pate onoliko koliko su vezani za dunjaluk”, riječi su alima koji je spoznao pogubnost vezivanja za nešto što je samo po sebi prolazno i varljivo. Veži se za dunjaluk i postat ćeš marioneta u njegovim rukama, zavisit ćeš od ljudi, njihovih reakcija, činit će te nekad sretnim, nekad tužnim a životne situacije, poput valova bacat će te na hridi sudbine, a ti ćeš, čovječe, trpjeti bol, plakati i vječito pitati: Zašto ja? Zašto meni? Dokad tako?A ne valja tako. Saznat ćemo sigurno. I sve nedaće, sva stanja potrebno je zauzdati čvrstim vezama koje su spuštene u vidu Riječi Svemoćnog koje nam osvjetljavaju put u tami. ‘’Onaj ko ne vjeruje šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekare, 256) Čovjekov duh vezan je za Stvoritelja, vezati ga za nešto drugo, svjesno ili nesvjesno, znači izabrati nesreću umjesto sreće, ropstvo umjesto slobode. Zamislite da ste vezani za nešto na ovom svijetu, bilo što. I zamislite da, koliko god napravite koraka , to vas vraća na početak. Zarobljeni ste dunjalukom i iznova se vraćate mjestu zatočeništva, od kojeg zavisi vaše tijelo, i vaša egzistencija, a vaša duša, koja vam govori: “Hoću dalje“, vapi za beskrajem, vapi za slobodom i uporno vam šalje poruku da to nije ono što nju čini sretnom. Nikakva veza ni vezica ovodunjalučka duši ne godi. Ona teži visinama, teži da se jednog dana vrati Izvoru. A to vraćanje počinje upravo sada i ovdje. Svakim trenom i dahom, svakim djelom ili mišlju, riječju, bliži smo ili dalje od sebe, samim time i od iskonske sreće, smiraja. Upitan je Hasan Basri:
”Šta je tajna tvoje neovisnosti od dunjaluka i njegovih izazovnih ukrasa?” Odgovorio je: ”Tajna mog odricanja od ovog svijeta krije se u četvero: shvatio sam da moju nafaku neće uzeti drugi, pa mi se srce smirilo na tome; shvatio sam da moj posao neće uraditi niko drugi, pa sam mu se maksimalno posvetio; shvatio sam da me Allah uvijek vidi, pa sam se stidio da me vidi dok činim grijeh; shvatio sam da me smrt čeka, pa sam se pripremio za susret sa Allahom.”
Snaga jekina
Iskrena duša svjesna je da onaj ko vjeruje u Allaha, a ne vjeruje u šejtana, uhvatio se za najčvršću vezu. Samo uvjeren čovjek je slobodan čovjek. Sretan čovjek je čovjek koji koristi snagu riječi da osnaži sebe ili druge, da otkloni tamu iz života. A da bi se dočekalo jutro, potrebno je imati vjeru, povjerenje, ubjeđenje da će i to proći. Potrebno je obnavljati jekin svakodnevno – to je radio i Poslanik, a.s. Bez vjere, teško da ćeš se pokrenuti, a bez uvjerenja dobiti i izboriti se za ono što želiš. Pa ako već radiš nešto, poveži svoje djelo sa ahiretom… smjesti ga u neku bašču… i neka bude Njega radi. Ne radi tebe ili nekoga drugog. I ono loše što misliš – ne ostavljaj traga u zemlji – loše će niknuti. Posmatranje života je samo posmatranje, tvoje misli nisu ti, ali ti jesi tvoje misli… vjerovanje traži akciju i djelovanje. Čovjek je i duhovno i materijalno biće. Pobjeći od vremena i trenutka u kojem smo sad, znači pobjeći od samoga sebe. A nesvjesno bježimo od sebe onda kada svoje misli projektujemo u prošlost ili budućnost. Zamišljamo kakvi smo bili pa nas to opterećuje, zamišljamo kakvi bismo trebali biti pa u tome doživljavamo poraz duha shvatajući da ništa nije onako kako želimo. Zamišljamo šta je bilo i zamišljamo šta bi moglo biti. A zaboravljamo da nam „otvoreni neprijatelj“ često podmeće i plasira lažne nade, lažne osjećaje, lažne misli, neosnovane strahove. Pa se zavaravamo i živimo u lažima. Istina je previše bolna. Ali istina je oslobađajuća. Jesu me pokušali uništiti, jesu… ali, jesu li uspjeli? Nisam poražena dokle god tako razmišljam. Nisam slaba dokle god vjerujem da imam Najboljeg Pomagača i Prijatelja. A prošla sam vrijeme i vjere i sumnje ne u vjeru, to je duboko u meni, nego jedne vjere u pravednost, u sumnju da ono što želim nikada mi neće doći, a zaboravila sam, zaboravila da sve ono što trebam već imam i da ono što ću trebati, da ću to dobiti. Čudni su putevi sudbine, nije na nama da odgonetamo… nisam ja ni riječ, ni pero, ni ono što pokreće, ja sam samo instrument kroz čije se biće pretaču riječi moje duše.
Budi zahvalan!
Ponekad, kada nas breme života sa svih strana pritisne i navali na naša pleća skloni smo, više nego ikad, razmišljati o onome što nam se dešava i zašto nam se dešava, i više nego ikad razmišljamo o onome šta nemamo, a zaboravljamo na sve blagodati kojima smo opskrbljeni: ”A čovjek je uistinu nezahvalan“. Kada bi nam oduzeli moć govora, shvatili bismo, očito, tek tada svu snagu i ljepotu govora i tražili bismo i mastilo i pero i hartiju da napišemo sve ono što smo propustili reći. Shvatili bismo da smo darovani neizmjernim darom, stalno bi nad njim bdjeli, a riječi nam poput oštrica mača ne bi ubadale ljudska srca, niti bismo kasapili ljudska tijela i pohotno jeli sirovo meso brata ili sestre. Bili bismo izdignuti iznad onoga ”kad bi bilo” i ”ako bi bilo” ili ”tako treba da bude”. Zastali bismo pred ljepotom dara Stvoritelja i Njega radi, slaveći dar, iskazujući hvalu, govorili bismo samo lijepe riječi: ”I reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi”…
I te iste riječi ne bismo bojili nedostojnim mislima ili osjećanjima… i shvatili bismo da sve što činimo, dobro ili loše – činimo sebi! Ne mogu da ne primijetim da u ovom vremenu nekako olahko uzimamo riječi ne razmišljajući o tome da će nam te iste riječi praviti društvo u dimenzijama naše duše i našeg kosmosa.
A riječi, dar govora, često zloupotrebljavamo , čak i protiv sebe. A ne bi trebalo. Trebali bismo ispuniti stranice svoga života najljepšim riječima i povjerenjem u Jedinoga.
Upotrebljavamo riječi protiv sebe i nesvjesno vežući se za slabost, a zaboravljamo da onaj ko je Allaha uzeo za Pomagača nikad nije slab. Onaj ko je Allaha uzeo za prijatelja, prijatelj nastoji biti sa svima. Onaj ko se uzda u Blagog, blag je prema svima. Onaj ko se povjerava Moćnom zna da je On veći od svega. Zaboravljamo da su riječi obojene bojama duše. I da dušu sputavamo ili okivamo riječima ili joj dajemo poleta. Nije li nas Poslanik , a.s., učio bodrenju: ”Reci : Vjerujem u Allaha, potom ustraj.“
Riječi su onakve kakve je boje duša, život je onakav kakve su šare na jedrima tvoje lađe i nije bitno kakvi su talasi, znaj da nijedan neće biti jači nego što ga možeš podnijeti. Ono što je bitno jeste dohvatiti užad na palubi i kormilo i jedra usmjeriti tamo gdje želimo i trebamo otploviti. Doploviti. I koliko nas je iskoristilo te prilike i valove, a koliko je dozvolilo valovima da ih prekriju. Vanjske okolnosti nikada ne bi trebale biti jače od nas. Ustvari, ono što ih čini jakima jeste snaga koju im damo u našim mislima –učinimo li ih malima – bit će male. Pa koja to nevolja i koja to tegoba može biti veća… Allah je najveći. To nije samo rečenica, to nek bude naš znak raspoznavanja , nešto pred čim se svi ovodunjalučki problemi i iskušenja pretvaraju u malo i neznatno jer, Allah je najveći. To je uklesano na tvom i mom srcu. Uklesano u sam život. Pokret. Dah. Djelo. Osmijeh. Vjeru. Allah je najveći… i veći od mene, tebe, problema, nedaće… Allah je najveći, a ti, čovječe, slab si onoliko koliko si daleko od Njega…i ne zaboravi sva snaga i sva Moć je u Allaha.
Nekada Allah, dž.š., želi Svoga roba staviti na određeni stepen koji on ne može postići svojim dobrim djelima, pa ga Allah, dž.š., stavlja na iskušenje i musibet kako bi svojim podnošenjem i sabrom dostigao te visoke deredže. Od Ebu Hurejre, r.a., bilježi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘’Neki čovjek će imati kod Allaha, dž.š., određeni stepen, kojeg ne može postići putem svojih dobrih djela, pa će ga Allah, dž.š., iskušavati sa onim što mu je mrsko kako bi ga izveo na taj stepen!“
Tvoje bismillah neka ide od srca
“Sjećajte se vi Mene pa ću se i Ja vas sjetiti…” je sjećanje koje je uzajamno, jer ako je Allah uz nas-ko nas može poraziti? Za koga se čovječe vežeš? Koga se sjećaš? Svog problema za koji vjeruješ da ne postoji veći? Koliko često sebi kažeš da si putnik? Koliko često kažeš : Allah je sa mnom. I vjeruješ li to kada kažeš? Kada kažeš bismillah-ide li to iz tvog srca? Jer, sa bismillah ništa nije nemoguće!
Ako poželiš nešto uraditi: Bismillah… ako nešto pomisliš, neka bude sa bismillah… neka bude ono sa čime je On zadovoljan, ne tvoj nefs. Nefs ne voli da se njime zapovijeda, on želi biti onaj koji zapovijeda. Što ga više slušamo, udovoljavamo, nesretniji smo. Naređuje šta treba da činimo, tumači, dovodeći te u ravan nepokornosti Njemu. I nefsu nikad nije dosta. Daš mu više – traži više! A duša jeca. Tamo gdje je nefs pokoren, tamo gdje sluša… čovjek je slobodan, čovjek je blizak Bogu, a duša-duša je smirena!
Zato, ne sažalijevaj se…ne jadikuj, ne tuguj… onoliko koliko je u tvojoj mogućnosti. Nego za svaku potrebu, reci : Allah je najveći! Za svako stanje : elhamdulillah! Ali, neka ide od srca elhamdulillah… I tvoje bismillah neka ide od srca! Neka bude dio tebe – svaki dio tvoga života neka bude sa bismillah. I ima li toga što ti može nauditi? Što te može uplašiti? Rastužiti? Ako ti je Allah dovoljan, težit ćeš pomirenosti sa svime… Dok ne daš najbolje od sebe – ne možeš očekivati i da ćeš dobiti najbolje.
Ono čime se ispunite – to će rasti. Ako kažete : Allah je najveći ! ispunjeni ste povjerenjem, ljubavlju,predanošću, mudrošću, snagom koja dolazi kao pomoć svakome koji kaže da je snaga jedino sa Njim.A ni snaga ni ljubav Allaha radi, niti voljenje Allaha ne poznaju granice. Dunjaluk je ograničen. Jedna zemlja koji valja preći, a na kojoj nikome nema ostanka. Jer, samo je Allah vječan. Ne veži se zato čovječe za prolazno, tvoje mjesto čeka te u vječnosti.