Preveo: Harmin Suljić
Mnoge palestinske svadbe prožete su mirisima ljubavi, radosti, posebno u trenutku odlaska po mladu. Žene udaraju u defove, muškarci upućuju čestitke, djeca se raduju i radosno skakuću okolo stolova i gostiju. Međutim, iako ima sva obilježja klasične svadbe, palestinska svadba ipak se umnogome razlikuje od svadbi koje se prave u ostalim dijelovima zemaljske kugle. Na mnogim palestinskim svadbama osjeti se miris miska, ali ne dunjalučkog, nego ahiretskog miska. Mnogi ashabi, radijallahu anhum, osjetili su džennetski miris na dunjaluku. U tim trenucima od Dženneta ih je odvajalo samo nekoliko zalogaja – hurmi koje su bacili, krenuli odvažno na poprište bitke i došli do džennetskih užitaka.
Naš mladoženja, visok i tamnoput mladić, svečano odjeven i namirisan, čekao je trenutak da ove noći zaplovi u bračne vode. Mladić kojem osmijeh nije silazio sa usana, mladić koji je svaku priliku koristio da se poselami i rukuje sa prijateljima, mladić poznat po klanjanju noćnog namaza, postu nafila, povučen i oborena pogleda…
Kada bi ga neko, začuđen njegovim uzoritim ponašanjem, upitao zašto se tako ponaša, on bi rekao: ”Stid je dio imana.”
U trenucima osame učio bi Kur’an naglas, a u društvu se moglo primijetiti samo pomjeranje njegovih usana, tako da bi neko pomislio da mu usne podrhtavaju. Kada bi ga upitali za to, on bi se nasmiješio i rekao: ”Normalna stvar.” Neki prijatelji prigovarali bi mu zbog njegovog smjernog ponašanja, govoreći da život sačinjavaju određeni trenuci. Na ovakve primjedbe ovaj smjerni mladić davao je sljedeće odgovore: ”Ono što prođe neće se vratiti. Na nama je da iskoristimo vrijeme za koje ćemo sutra biti pitani. Ja se zahvaljujem Allahu na tome što nije prošao nijedan trenutak a da se nisam družio sa Allahovom Knjigom ili u veličanju Allaha i zikru. Ne dopuštam šejtanu da mi se uvuče u misli. Kada se osamim, podižem glas učeći Allahovu Knjigu. To je moj život u kojem nema praznine ni dosade, na koju se mnogi drugi žale. Moje misli nisu odlutale, kao što je slučaj sa većinom ljudi danas.”
U svadbenoj noći, u trenutku kada je trebao otići u sobu kod svoje mlade, u kuću su uletjeli cionistički okupatori tražeći, na osnovu lažne dojave, osobu opasnu po sigurnost. Dojava je došla od nekog mrzovoljnog zavidnika koji je mladoženjinoj porodici htio da nanese bol, da im veselje okrene u tugu.
Okupatori su otvorili paljbu iz vatrenog oružja želeći da prestraše prisutne i da ih zadrže u kući. Niko nije smio izaći dok se ne pronađe osumnjičeni. Na početku svadbene noći mladoženja je plesao, a na kraju…. jedan metak u srce, drugi u vrat, treći u glavu. Mladoženja je pao na pod…. oko njega se prosula lokva tamnocrvenog miska čiji miris nije bio ovozemaljski.
Mladoženjina majka, znajući da je sabur kod prvog udarca, treperavim glasom izusti: ”Ja pjevam i veselim se. Moj sin je počašćen u jednoj noći sa dvije svadbe i dvije mlade.” Zatim se nadvi nad njegovim tijelom i poljubi ga. Ljudi nisu mogli povjerovati da se ona raduje, jednostavno su mislili da je doživjela nervni slom i ne razlikuje radost i tugu. Međutim, držeći u naručju svoga mrtvog sina, poput otkinute ruže, obrati se zvanicama: ”Čujte, Allah ga je odabrao za huriju krupnih očiju prije nego što je prišao ovoj ženi. Nemojte misliti da sam luda. Ovo govorim pri punoj svijesti. Čestitajte mi. Čestitajte mi Allahov odabir za mog sina. Ovo je velika blagodat. Ja sam htjela da bude mladoženja na ovom svijetu, ali je Allah htio da on bude mladoženja na ahiretu. Čestitam ti, sine! Čestitam ti, sine, mladoženjo dvije svadbe! Ti si moj sin, a ja sam ti mati. Čestitam ti, čestitam ti, sine!” Izgovarajući ove ponosne riječi, poljubi svoga sina, a suze obliše njene obraze. Na to prisutni povikaše: ”Dosta je, ne govori više.” Ona odgovori: ”Zar majka nema pravo da se oprosti sa sinom? Majka se raduje njegovoj radosti. Pustite me da ga izljubim prije nego što ga budu ljubile one koje ga čekaju. Ova ovdje je u bijelom čekala da joj dođe, a ona druga ga isto čeka, ali mi je ne vidimo.”
Plač prisutnih ispuni kuću. Svadba se pretvori u tugu. Mlada izađe iz svoje sobe, pogleda mladoženju i reče: ”Danas si trebao biti moj, ali si mi uskraćen. Osvanut ćeš u naručju druge. Oženi se njome, a mene ostavi. Allahu, spoji me sa njim sutra. Gospodaru, nemoj nas rastaviti.”
Nakon pretresa kuće, vojnici se povukoše ostavljajući šehida u krvi. Te noći svi su zanoćili u tuzi i panici. Roditelji izraziše želju da njihov sin ne provede tu noć bez mlade i narediše da se požuri sa dženazom prije svanuća. Njihovoj želji se udovoljilo i šehida mladoženju odmah ukopaše.
Šta je sa tobom, mlada? Zašto ne trepćeš. Ona reče: ”Pustite me da se presvučem, da odjenem drugu odjeću, da se vratim svojoj porodici. Nadam se da će mi Allah podariti da se udam na ovaj način kao što se moj muž noćas oženio.”
Mlada se tog jutra vratila svojoj porodici. Veselje se nastavilo… izražavanjem saučešća u obje kuće…. Na kraju, i mlada i mladoženja postali su šehidi.
Napisao: Ismail Muhammed Rub’i
Izvor: www.islamway.com