Preveo: Sanel Ramić 
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je salavat i selam na Njegovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Akida ehli-sunneta je ispravno islamsko vjerovanje, sredina između vjerovanja zabludjelih sekti, koje se pripisuju islamu. To je srednji put u svim segmentima vjerovanja, između dvije skupine suprotstavljenih neispravnih učenja. Neki od njih pretjeruju u nekim pitanjima, drugi, pak, čine u njima propuste. Vjerovanje ehli-sunneta je sredina između ove dvije neispravne skupine. Spomenut ćemo pet temeljnih stvari u kojima je akida ehli-sunneta središnji put.
Prvi temelj: Poglavlje ibadeta
U ovom poglavlju ehli-sunnet pripadaju središnjoj zajednici u odnosu na rafidije (šiitske sekte) i sektu durūza i nusajrija.
Rafidije obožavaju Allaha Uzvišenog na način koji On nije objavio, upražnjavajući razne zikrove, tevessul, novotarije, izgradnju na kaburima, tavafljenje oko kabura, prinošenje žrtve kod kabura itd. Oni koji su još više pretjerali čine čak ibadet onima koji su u kaburima, prinose im žrtve i traže od njih da im otklone nedaće.
Durūzi i nusajrije (također se nazivaju alevijjūn) ostavili su ibadet u potpunosti, tj. ne klanjaju, ne poste, ne daju zekat, ne obavljaju hadždž itd.
Sljedbenici ehli-sunneta obožavaju Allaha, subhanehu ve te’ala, na način kako im je naređeno u Kur’anu i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne ostavljaju ništa od ibadeta koje je naredio, niti uvode novotarije u ibadetima, slijedeći govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uvede u našu vjeru ono što nije od nje, to se odbija.“ (Buhari i Muslim) U drugom rivajetu stoji: “Ko bude uradio djelo koje nije od naše vjere, ono se odbija.“ Također, ovo potvrđuje govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hutbi: “…Najbolji govor je Allahova Knjiga, najbolja uputa je uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najgore stvari su novine u vjeri, a svaka novotarija je zabluda.“ (Muslim)
Drugi temelj: Poglavlje Allahovih lijepih imena i savršenih svojstava
Sredina ehli-sunneta u ovom poglavlju je između onih koji negiraju Allahova imena i svojstva, i onih koji ih porede sa svojstvima stvorenja.
Primjer onih koji negiraju Allahova imena i njihova značenja i svojstva su džehmije. Oni koji negiraju Allahova svojstva su mu’tezili. U ovu skupinu ubrajaju se i oni koji negiraju većinu Allahovih svojstava i objašnjavaju ih na svojstven način, poput ešarija, oslanjajući se pritom na ljudski razum, dajući mu prednost nad Allahovom Knjigom i sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tekstovima Kur’ana i sunneta prilaze razumski, pa ono što razum prihvati –prime, a što ne prihvati – tumače na sasvim drugi način. Učinili su razum jedan od temelja znanja, dok Kur’an i sunnet dolazi tek nakon toga. Vjeruju da je to istina, a ustvari, to je velika greška kojom odbacuju kur’anske i sunnetske tekstove.
Drugi, pak, upoređuju Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, govoreći: “Allahova ruka je poput moje ruke. Allahov sluh je poput mog sluha.“ Uzvišen neka je Allah od onog što Mu pripisuju! Allah, tebareke ve te’ala, uputio je ehli-sunnet na srednji stav i u ovom poglavlju. Na to upućuje Allahova Knjiga i praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima stoji da vjeruju u sva Allahova imena i savršena svojstva, koja su potvrđena u tekstovima šerijata. Allaha opisuju onako kako je On, Uzvišeni, sam Sebe opisao u Kur’anu, i kako Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez negiranja, krivog tumačenja, upoređivanja i opisivanja, vjeruju da su to istinska svojstva, kakva dolikuju Allahu, azze ve dželle, bez poređenja sa stvorenjima, slijedeći Allahov govor: ”Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 11)
Ehli-sunnet se oslanja na šerijatske tekstove, dajući im prednost nad ljudskim razumom. Ljudski razum je učinio sredstvom razumijevanja šerijatskih tekstova i uvjetom za spoznaju nauke i upotpunjavanje djela. Ehli-sunnet je po pitanju razuma opet sredina, ne daje mu prednost nad Kur’anom i sunnetom, kao što to rade skolastičari (polemičari), mu’tezili i ešarije, a ne ide ni u drugu krajnost, poput ekstremnih sufija, koje vjeruju i potvrđuju stvari koje se kose sa zdravim razumom.
Treći temelj: Poglavlje o određenju (kada’ i kader)
Po ovom pitanju ehli-sunnet predstavlja srednji put između kaderija i džeberijja. Kaderije negiraju određenje (kadr), pa kažu: “Djela robova i njihova pokornost, kao i nepokornost, ne ulaze u Allahovu odredbu.“ Njihovo mišljenje je da Allah nije stvorio djela robova, niti je to tražio od njih, naprotiv, oni su neovisni od djela. Tako je rob, po njihovom mišljenju, sam tvorac svojih djela. Time su Allahu pripisali još jednog Stvoritelja, a taj postupak je širk u rububijjetu, pa su tako postali slični medžusijama (obožavateljima vatre), koji smatraju da svemir ima dva Gospodara. Džeberijje su pretjerali u potvrđivanju Allahovog kadera tvrdeći da je rob primoran na svoje djelo, poput perke u zraku, koja nema ni udjela, niti snage, niti svoje volje. Allah, subhanehu ve te’ala, uputio je ehli-sunnet na istinit govor i sredinu u ovom poglavlju. Pripadnici ehli-sunneta potvrđuju da su robovi ti koji, uistinu, izvršavaju djela i da se ta djela pripisuju njima, ali da je postupak roba stvarnost koju je odredio Allah, tebareke ve te’ala, Svojom voljom i Svojim stvaranjem. Allah, azze ve dželle, je Stvoritelj robova i Stvoritelj njihovih djela, kao što kaže u Kur’anu: ”A Allah vas stvara i ono što radite.“ (Prijevod značenja Es-Saffat, 96.) Isto tako, rob ima svoju volju, koja je pod Allahovom voljom, kako kaže Allah, subhanehu: ”A vi ne možete ništa htjeti, ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!“ (Prijevod značenja Et-Takvir, 29) Allah, subhanehu ve te’ala, naredio je robu da bude pokoran Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zabranio je nepokornost. Allah, subhanehu ve te’ala, voli bogobojazne i nije zadovoljan onima koji čini grijehe. Allah, subhanehu ve te’ala, uspostavio je dokaz nad ljudima, šaljući im poslanike i objavljujući knjige, pa ko se pokori, pokorio se zbog jasnog dokaza i po izboru, i zaslužuje najljepšu nagradu. Onaj koji postane nepokoran, sam je to izabrao i zaslužuje kaznu. ”A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.“ (Prijevod značenja Fussilet, 46.)
Pripadnici ehli-sunneta vjeruju u četiri stepena određenja (kada’ i kadera), koja su potvrđena u Kur’anu i sunnetu:
1) Znanje: Allahovo znanje obuhvata sve stvari, Allah zna šta je bilo, šta će biti, i šta će raditi stvorenje, prije njegovog stvaranja.
2) Zapisivanje: Allah je zapisao sve što će se dešavati, u Levhil-Mahfuzu, 50.000 godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju.
3) Allahova volja: Ono što Allah hoće, to biva, a što ne želi, to ne biva, i sve što se desi, Allah je htio da se desi prije nego što se desilo.
4) Allah je Tvorac svega: On je Stvoritelj svakog djela i onoga ko ga radi, Stvoritelj svakog pokreta i onoga što se kreće, Stvoritelj mirovanja i onoga što miruje.
Četvrti temelj: Obećanje i prijetnja
Sredina ehli-sunneta u ovom poglavlju nalazi se između onih koji su prihvatili samo ajete prijetnje (haridžije), i onih koji ajete nade i milosti stavljaju iznad ajeta kazne i prijetnje (murdžije). Haridžije) smatraju da je počinilac velikog grijeha poput onoga koji počini zinaluk, ili pije alkohol, kafir (nevjernik) i da će biti u vječnoj Vatri. Murdžije smatraju da je iman potvrda srca i da djela nisu od imana, tako da griješenje ne može nanijeti štetu imanu. Tako tvrde da je iman bludnika ili onoga koji pije alkohol poput imana Ebu Bekra, radijallahu anhu, i da ne zaslužuje ulazak u Vatru. Približno vjerovanje danas imaju neki koji tvrde za sebe da su muslimani, a čine mnoge grijehe, izostavljaju vadžibe, a onda govore: “Ko kaže la ilahe illallah, ući će u Džennet!“
Njima ćemo odgovoriti na dva načina:
1) Kod koga se nađe istinski iman u srcu, taj će ga iman tjerati da čini dobra djela, a da se kloni loših. Činjenica da čovjek radi loša djela, i to javno, a ne radi dobra, ukazuje koliko je to srce prazno i bez istinskog imana.
2) Potrebno je da čovjek prihvati tekstove prijetnje kao i tekstove obećanja i nade. Onaj koji se bude vezao samo za tekstove obećanja, a ostavi tekstove prijetnje, već je zalutao, kao što su murdžije zalutale. Isto tako onaj ko se bude vezao samo za tekstove prijetnje, zapostavljajući tekstove obećanja, nade, i on je zalutao.
Ovom grješniku koji se samo vezao za tekstove nade, kazat ćemo da mora napraviti spoj između nade i prijetnje. Da spoji hadis, koji uzima za dokaz: “Ko kaže la ilahe illallah, ući će u Džennet“ i ajet: “Onome koji hotimično ubije vjernika, kazna će biti Džehennem, u kome će vječno ostati” (prijevod značenja En-Nisa, 93). Ako odgovori, da onaj koji je ubio muslimana, a izgovara šehadet, neće ući u Džennet, onda sam sebi proturječi. Zato neznalica ne smije govoriti o Allahovoj vjeri ono što ne zna, jer se to ubraja u velike grijehe. Musliman je obavezan da vjeruje u ono na što ukazuju svi šerijatski tekstovi, u vezi počinioca velikog grijeha, kao što je vjerovanje ehli-sunneta. Ehli-sunnet vjeruje da musliman, počinilac velikog grijeha, ne izlazi iz okvira islama, dakle ostaje musliman, nepotpunog imana, sve dok ne počini djelo koje ga izvodi iz vjere. On je vjernik zbog svog imana, a fasik (grješnik) zbog grijeha koji čini. A što se tiče ahireta, spada pod Allahovu volju, ako bude htio, oprostit će mu, a ako bude htio, kaznit će ga, kako bi ga očistio od grijeha, a zatim će ga uvesti u Džennet. U Vatri će ostati vječno samo onaj koji je kafir – nevjernik ili onaj koji učini širk.
Iman kod ehli-sunneta je govor jezika, vjerovanje srca, rad djelima, povećava se pokornošću, a smanjuje se nepokornošću.
Peti temelj: Poglavlje o drugovima (ashabima) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Sredina ehli-sunneta u ovom poglavlju je između haridžija i šiija.
Šiije, u koje se ubrajaju rafidije, pretjeruju u veličanju porodice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, i njegova djeca, Hasan i Husein, radijallahu anhum. Pozivaju i tvrde da je Alija, radijallahu anhu, nepogrješiv, da zna gajb (nevidljivo), da je bolji od Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhum, čak ima i onih koji tvrde da je bog, neuzubillah!
Haridžije, na drugoj strani, proglašavaju nevjernicima Aliju, radijallahu anhu, i Muaviju ibn Ebi Sufjana, radijallahu anhu, a proglasili su nevjernicima i sve one koji nisu na njihovom putu.
Rafidije psuju mnoge ashabe i za njih tvrde da su nevjernici, da su postali otpadnici poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čak neki to isto tvrde za Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhum, ne izuzimaju od ashaba nikoga, osim porodice Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i mali broj drugih ashaba. Također, psuju majke pravovjernih, radijallahu anhune, i najuglednije ashabe, ali javno govore suprotno, kako bi se približili ehli-sunnetu. To rade iz svog ubjeđenja, akidetu-tekijjeh (pretvaranje), po kome je pretvaranje sastavni dio vjerovanja, pa pokazuju jedno, a kriju drugo.
Ehli-sunnet voli sve ashabe, radijallahu anhum, i zadovoljni su sa svima njima, kao što vjeruju da su najbolja skupina ovog ummeta, nakon Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem, odabrana da bude u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Suzdržani su po pitanju njihovog razilaženja, smatraju ih mudžtehidima koji će biti nagrađeni za svoj idžtihad: onaj koji je pogodio od njih, imat će dvije nagrade, a onaj koji je pogriješio, imat će jednu nagradu. Vjeruju da je najbolji od njih Ebu Bekr, zatim Omer, pa Osman, pa Alija, radijallahu anhum.
Vole porodicu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatraju da oni kod njih imaju dvostruko pravo: pravo kao muslimani i pravo kao Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, porodica, pa ih vole i zadovoljni su njima.
Preuzeto iz knjige Tehzību teshīli-l-‘akīdeti-l-islāmijje, doc. Abdullaha ibn Abdul-Aziza el-Džibrina, profesora na fakultetu u Rijadu