Priredio: Sead ef. Jasavić
Allah dž.š., kaže: „I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i popriječiti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti.“ (el-Mu’umin, 18.)
Oslobođenje Bejtul-Makdisa (Jerusalim)
Jedan od predznaka Sudnjega Dana kojeg nam je Muhammed s.a.w.s., nagovijestio jeste i Oslobođenje Bejtul-Makdisa tj. današnjeg Jerusalima u Palestini. ‘Avf b. Malik r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Računaj da će se desiti šest stvari pred nastup Sudnjega Dana: pa je spomenuo i – oslobođenje Jerusalima (Bejtul-Makdis)… (Sahihul-Buhari, br.3176.)
Nakon smrti Muhammeda s.a.w.s., a za vrijeme hilafeta Omera b. el-Hattaba r.a., muslimani oslobađaju Bejtul-Makdis. Koliko je Oslobođenje Bejtul-Makdisa bilo bitno potvrđuje nam i činjenica da se halifa Omer r.a., lično zaputio ka Jerusalimu kako bi „Oslobođenje Jerusalima“ proteklo pod njegovom pažnjom i kontrolom, utvrđujući i potpisujući sporazume sa stanovnicima tog grada, preuzimajući vlast nad gradom od jevreja i kršćana. Tada je sagrađena i džamija u Bejtul-Makdisu. (Pogledaj: el-Bidaje vel-Nihaje, 7/55-57.)
Imam Ahmed prenosi od Ubejd b. Adema: Čuo sam Omer b. el-Hattaba r.a., kako kaže Ka’abu el-Ahbaru: Šta kažeš, gdje ću klanjati? On mu reče: Ako mene slušaš klanjaj iza stijene, pa će tako čitav Kudus biti pred tobom. Omer r.a., reče: Ne! Tako oponašaš Jevreje! Klanjaću tamo gdje je klanjao Poslanik s.a.w.s., pa priđe u pravcu Kible (mesdžida), i preklanja namaz, potom raširi svoj ogrtač pa potrije i očisti stijenu, što i ljudi oko njega isto učiniše.“ (1/268-269.)
Hafiz Ibnu Kesir rhm., kaže: „Omer r.a., nije htio veličati Jerusalimsku Stijenu na taj način što će klanjati namaz iza nje a da ona bude ispred njega, kao što je to mislio Ka’ab el-Ahbar, koji jeste bio primio islam ali je ipak poticao iz jevrejskog naroda koji su veličali tu stijenu i smatrali je svojom kiblom. Allah dž.š., je počastio islam Omerom r.a., kojeg je uputio istini, pa je Ka’abu el-Ahbaru rekao: Time oponašaš Jevreje! Omer r.a., nije oskrnavio Jevrejsku Stijenu onako kako su to činili kršćani koji su od te stijene napravili deponiju smeća zbog toga što je to bila jevrejska kibla; čak nasuprot tome uklonio je nečistoću i prljavštinu s nje, i počistio je lično svojim ogrtačom!“ (Pogledaj: Tefsir Ibnu Kesir, 3/26.)
Halifa Omer Donosi Mir i Pravdu Palestini
Nakon što su Rimljani protjerali Jevreje iz Palestine, Jerusalim sa okolinom je bio napušten. Medutim, nakon što je rimski imperator Konstantin prihvatio kršcanstvo, (312), Jerusalim još jednom postaje centralni interes. Rimljanski kršcani su sagradili crkve u Jerusalimu i grad pretvorili u kršcanski grad. Palestina je postala rimljanska (bizantinska) teritorija sve do sedamnaestog vijeka, kada je na kratko postala dio perzijske imperije. Najzad Bizantinci su je povratili.
Glavni preokret u palestinskoj historiji predstavlja 637-8 godina kada je Palestina došla pod kontrolu muslimana. Taj dogadaj je donio mir i harmoniju Palestini u kojoj su prije toga vjekovima na sceni bili ratovi, izgnanstva, progonstva i masakri. Šta više, svaki put kada je mijenjana vlast u njoj, što je bilo frekventno, ona je bila svjedok novim brutalnostima. Pod muslimanskom vlašcu njeni stanovnici, bez obzira na vjerovanja, su zajedno živjeli u miru i harmoniji.
Palestina je osvojena od strane drugog halife Omera ibn Al-Hattaba. Kada je on ušao u Jerusalim svim stanovnicima je pokazao značenje tolerancije, zrelosti i blagosti, bez obzira na vjeru koju su ispovijedali. To je bio znak njihove lijepe i nove budućnosti.
Vodeća britanska komentatorka religija, Karen Armstrong u svojoj knjizi Sveti Rat, ovako opisuje osvajanje Jerusalima od strane Omera, r.a.: „Halifa Omer je u Jerusalim ušao na bijeloj kamili uz pratnju mirovnog sudije grada, grckog patrijarha Sofronija. Halifa je odmah zamolio da ga odvedu do Mesdžidu-l-aksa i tamo je na mjestu Muhammedovog nocnog putovanja kleknuo moleci se Allahu. Patrijarh je to sa zebnjom posmatrao. Mislio je da taj covjek mora biti isti onaj na kojeg je nagovijestio poslanik Danijel, rekavši da ce uci u hram. To mora da je anti-krist koji ce navijestiti posljednje Dane. Omer je potom upitao za kršcanske svetinje i dok je bio u crkvi Svetog groba, nastupilo je vrijeme muslimanske molitve. Patrijarh ga je uljudno pozvao da obavi molitvu tu gdje se nalazi, ali Omer je isto tako uljudno to odbio. Ako bih se ja pomolio u crkvi, objašnjava on, muslimani bi to upamtili pa bi na tom mjestu sagradili džamiju što bi znacilo da žele porušiti crkvu Svetog groba. Umjesto toga Omer je otišao da se pomoli nedaleko, ali na dovoljnoj distanci od crkve. Nasuprot Svetog groba još postoji mala džamija koja je podignuta posvecena halifi Omeru. Druga velika Omerova džamija je sagradena na mjestu Uzvišenog hrama kako bi se obilježilo muslimansko osvajanje, zajedno sa Mesdžidu-l-aksa koja se pamti po Muhamedovom nocnom putovanju. Niz godina su kršcani koristili prostor porušenog jevrejskog hrama kao gradsku deponiju smeca. Halifa je vlastitim rukama pomagao muslimane u otklanjanju dubrišta i na tom mjestu su muslimani podigli dva svetilišta kako bi zasadili islam u trecem gradu po važnosti za islamski svijet. (Pogledaj: Karen Armstrong, Holy War, (MacMillan: 1988), pp. 30-31. )
Ukratko receno muslimani su donijeli civilizaciju u Jerusalim i u cijeloj Palestini. Umjesto držanja uvjerenja koje ne bi pokazivalo poštivanje prema svetim vrijednostima drugih ljudi, i umjesto ubijanja ljudi iz prostog razloga što slijede razlicitu vjeru, islamska pravda, tolerancija i moderna kultura je donijela mir i harmoniju u muslimanskom, kršcanskom i Jevrejskom podrucju i zajednici. Muslimani nisu nikada pribjegavali kampanjama nasilnog preobražaja. Nasuprot tome, kada su neki nemuslimani vidjeli da je islam istinita vjera u nju su slobodne volje prešli. Taj mir i harmonija su trajali onoliko dugo koliko su muslimani upravljali tim podrucjem. Medutim, krajem jedanaestog stoljeca vanjske osvajacke vojske iz Evrope su ušle u to podrucje i svirepo i divlje, kako prije nije niko vidio, opljackali civiliziranu zemlju Jerusalim. To su bili svima poznati krstaški ratovi i osvajaci. (Pogledaj: http://www.harunyahya.com/other/bosanski/palestina05.php)
Halifa Omer, r.a., ušao je u Kuds po noći i ušavši u grad naredio je da mu dovedu Ka’bul-Ahbara, židova koji je primio islam, da ga pita gdje se tačno nalaze temelji Mesdžidul-Aksaa, jer je osjetio da namjesnik Kudsa pokušava da ga obmane po pitanju njegovog pravog mjesta.
Prvi ezan u Kudsu
Imam Taberi rhm., spominje predaju o tom događaju u kojoj stoji: ”Kada su muslimani našli mjesto gdje je bio Mesdžidul-Aksa, vidjeli su da su kršćani na tom mjestu bili napravili smetljište, kao što su to židovi uradili sa mjestom El-Kumama, za koje kršćani vjeruju da je tu na krstu razapet Isa, a.s. To mjesto bilo je očišćeno onda kada su kršćani osvojili Kuds, nekih trista godina prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i tu su sagradili veliku crkvu na zahtjev Helene (Jelene), majke cara Konstantina. Naime, Konstantinova majka Helena koja je uživala veliki ugled u carstvu, zahtijevala je od sina da za sve kršćane sagradi crkvu u Bejtul-Lahmu (Betlehem), u mjestu u kojem je rođen Isa, a.s., a za sebe je dala sagraditi drugu crkvu, na spomenutom mjestu El-Kumame u Jerusalemu, koje su kršćani smatrali grobom Isaovim, a.s., dok su, da bi se osvetili židovima, mjesto židovske kible, tj. Bejtul-Makdis, uzeli za smetljište.
Nakon što je Omer, r.a., pronašao mjesto nekadašnjeg mesdžida, on je zajedno sa ashabima očistio to mjesto i tu je u Davudovom, a.s., mihrabu klanjao dva rekata tehijjetul-mesdžida. Kada je nastupilo vrijeme sabah-namaza, naredio je da se prouči sabahski ezan i to je bio prvi ezan u Kudsu. Halifa Omer klanjao je sabah-namaz kao imam i na prvom rekatu učio je suru Sad i učinio je sedždu kod ajeta u kojem se spominje Davudova sedžda, a na drugom rekatu učio je dijelove sure El-Isra, a zatim su nastavili čistiti prostor gdje je nekada bio mesdžid.
Nakon toga, halifa je naredio da se počne sa izgradnjom Mesdžidul-Aksaa, od kojeg su bili ostali samo do temelja porušeni zidovi i ništa više. Prije gradnje, Omer, r.a., ponovo se savjetovaosa Ka’bul-Ahbarom o mjestu gdje će graditi mesdžid, pa mu je on predložio da ga sagrade ispred stijene (Es-sahretu), jer se Kuds nalazio sjeverno od Mekke i ako bi sagradili mesdžid iza stijene, ona bi se ispriječila između klanjača i kible. Omer, r.a., tako je i postupio.
Prva gradnja Mesdžidul-Aksa’a seže u daleku historiju, jer je on sagrađen 40 godina nakon izgradnje Kabe. Naime, u hadisu koji prenosi Ebu Zerr el-Gifari, r.a., stoji: ”Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o prvom mesdžidu koji je sagrađen na Zemlji, pa mi je rekao da je to Kaba u Mekki ili Mesdžidul-Haram. Zatim sam ga upitao koji je drugi po redu mesdžid sagrađen na Zemlji, pa mi je rekao da je to Mesdžidul-Aksa koji je sagrađen 40 godina nakon Kabe. Zatim je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ebu Zerre, meni je cijela zemlja učinjena mesdžidom, pa gdje god te zatekne namaz, tu ga i klanjaj.”’ (Muslim)
Iz hadisa se jasno može zaključiti da je i Mesdžidul-Aksa kao i Mesdžidul-Haram, sagradio Ibrahim, a.s., jer je on živio u Palestini i jer je mesdžid sagrađen u njegovom vremenu. Interesantno je spomenuti da je halifa Omer ušao u Kuds u mjesecu redžebu 16. godine po Hidžri, tako da se Omerovo, r.a., osvajanje Kudsa desilo u istom mjesecu u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doživio Isra i Miradž, što je vrlo znakovito, posebno kada se uzme u obzir da je kasnije i Salahuddin Ejjubi oslobodio Kuds 27. redžeba i vratio ga muslimanima nakon što su ga kršćani bili okupirali i nepravedno vladali njime 91 godinu.
Mesdžid je poznat u povijesti kao Bejtul-Makdis (Sveta kuća), a prvi put je nazvan Mesdžidul-Aksa (Krajnji ili daleki mesdžid) nakon objave ajeta iz sure El-Isra: ”Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (Mesdžidul-Haram) u Hram daleki (Mesdžidul-Aksa), čiju smo dolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali”, što znači da ga je Allah tako nazvao.
Tako je završeno osvajanje svetog grada Kudsa, nakon 4 godine ratovanja i velikih bitaka u Šamu, i Palestina je konačno postala islamska zemlja. Nakon osvajanja Kudsa, Ebu Ubejde se vratio u Homs, halifa Omer u Medinu, Šurahbil u Jordan, Jezid ibn Ebi Sufjan u Damask, a Amr ibn As ostao je u Palestini. (Pogledaj: http://www.saff.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=402:halifa-omer-ra-predvodio-prvi-namaz-u-kudsu&catid=60:islamska-osvajanja&Itemid=82)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha