Stav šiija prema sunnijama (2 dio)

Preveo: Harmin Suljić
Nakon iznesenih mišljenja, može postaviti pitanje: Ako pretpostavimo da je po nekom pitanju istina na strani sunnija, je li naša obaveza da postupimo suprotno od toga? Sejid Muhammed Bakir es-Sadr kaže: ”Da, obaveza je postupiti suprotno, jer takvo postupanje, makar bilo neispravno, manje je štetno nego da se složimo sa njima.”
Mržnja šiija prema sunnijama nije novitet, niti se odnosi na sunnije novog doba, nego je to činjenica čiji se korijeni protežu daleko u historiju sve do prve generacije muslimana – sunija i ashaba, izuzev trojice među njima: Ebu Zerra, Mikdada i Selmana. Kulejni prenosi od Ebu Džafera da je rekao: ”Nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, svi ljudi su otpali iz islama osim trojice: Mikdada b. Esveda, Selmana Farisija i Ebu Zerra el-Gifarija.” (Ravdatul-kafi, 8/246)
Kada bismo pitali jevreje: ”Ko su najbolji ljudi u vašoj vjeri?”, oni bi rekli da su to Musaovi ashabi, a ako bismo pitali kršćane: ”Ko su najbolji ljudi u vašoj vjeri?”, oni bi rekli da su to bili Isaovi pomagači.
Kada bismo pitali šiije: ”Ko su, po vašem mišljenju i vašem vjerovanju, najgori ljudi?”, oni bi rekli: ”To su ashabi Muhammeda, s.a.v.s.”
Ashabi su najviše vrijeđani od strane šiija. Oni ih proklinju i potvaraju, posebno Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aišu i Hafsu, supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Zato se u dovi o dvojici idola Kurejšija kaže: ”Allahu, prokuni dva idola Kurejšija, Ebu Bekra i Omera, njihova dva nepravednika i taguta i njihove kćeri, Aišu i Hafsu.”
Ova dova navedena je u mnogim priznatim šiitskim knjigama, a Homeini ju je učio na svakom sabah-namazu.
Od Hamze b. Muhammeda et-Tajara prenosi se da je rekao: ”Jednom prilikom je Muhammed b. Ebu Bekr bio spomenut kod Ebu Abdullaha, a.s., a on reče: ‘Allah da mu se smiluje. Muhammed b. Ebu Bekr je rekao vođi pravovjernih: ‘Pruži ruku da ti dadnem prisegu’, a on ga upita: ‘Zar već nisi?’ Muhammed b. Ebu Bekr reče: ‘Naprotiv’, pa je pružio ruku i rekao: ‘Ja svjedočim da si ti imam i da ti se mora pokoravati, a da je moj otac, misleći na Ebu Bekra, u Vatri.”’  (Ridžalu El-Kešši, 61)
Sejid Niametullah Džezairi kaže: ”Omer b. Hattab obolio je od nekakve bolesti, na stražnjici, koja se mogla liječiti osim spremom muškaraca.” (Enavar-niamanije, 1/63)
U gradu Kašan u Iranu nalazi se kvart po imenu Bagi Fin u kojemu je izgrađeno turbe, izmišljeno i nestvarno bez tijela, velikom junaku Ebu Fejruzu Lu’luu Farisiji, vatropokloniku koji je ubio drugog halifu Omera b. Hattaba. Dali su mu arapsko ime ”Vrata hrabrog junaka vjere”. Na zidovima ovog turbeta piše: ”Smrt Ebu Bekru, smrt Omeru, smrt Osmanu”.
Iranci svakodnevno posjećuju ovo turbe dajući svoje prihode i poklone, u što sam se lično uvjerio, a iransko ministarstvo za uputu otpočelo je njegovo renoviranje i proširivanje. Slika turbeta štampala se na markicama i plakatama za poštu i urede.
Kulejni prenosi od Ebu Džafera da je rekao: ”Oba šejha, Ebu Bekr i Omer, napustili su ovaj svijet a nisu se pokajali od onoga što su učinili prema vođi pravovjernih, neka je Allahovo prokletstvo, svih meleka i ljudi, na njih.” (Rawdatul-kafi, 8/246)
Ali b. Junus El Bejad kaže: ”Osman je bio osoba sa kojom su se drugi poigravali, više je nalikovao na ženu nego na muškarca.” (Siratul-mustekim, 2/30)
Ibn Redžeb el-Bersi kaže: ”Aiša je sakupila 40 zlatnika bludničenjem.” (Mešarif envar el-jekin, 86)
Nakon svega pitam se: ”Ako su ova trojica halifa bili ovakvi kako su opisani, zašto im je Alija, r.a., dao prisegu i zašto im je bio pomagač cijelo vrijeme? Da li ih se bojao? Allahu se utječem od toga.”
Ako je Omer b. Hattab bolovao od takve bolesti na stražnjici, kao što kaže Sejid Džezairi, kako je onda Alija udao svoju kćerku Ummu Kulsum za njega? Da li je tada bolovao od ove bolesti za koju Alija nije znao dok je Sejid Džezairi znao?! Za razrješenje ove problematike potrebno je razmisliti samo nekoliko trenutaka.
Kulejni prenosi: ”Sva djeca su kopilad ili sinovi rospija osim naših šiija.” (Er-Ravda, 8/135)
Ovo mišljenje dovelo je šiije do toga da su ohalali krv, živote i imetke sunnija, kao što se prenosi od Davuda b. Farkada da je rekao: ”Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s.: ‘Šta ti misliš o ubijanju nasibije (sunnije)?’, a on odgovori: ‘Halal mu je krv proliti, ali se bojim za tebe. Pa ako možeš da srušiš na njega zid ili da ga ugušiš u vodi da te niko ne vidi, onda tako i postupi.”’ (Wesailu-šia, 18/463, i Biharul-envar, 27/231)
Imam Homeini na ovo je dodao: ”Ako možeš da mu ukradeš imetak, uradi to i nama daj petinu.”
Sejid Niametullah Džezairi kaže: ”Ali b. Jektin bio je ministar kod Rešida. Jednom prilikom kod njega u zatvoru našla se skupina sunnija pa je svojim vojnicima naredio da sruše na njih krov zatvora, što su oni i učinili. Svi su izginuli, a bilo ih je oko pet stotina.” (Envarul-nuamanije, 3/308)
Historijski izvori govore nam o Holakovom ulasku u Bagdad gdje je napravio najveći masakr kojeg pamti historija. Eufrat je poprimio crvenu boju od krvi ubijenih sunnija, a drugi put je poplavio od tinte knjiga koje su bačene u njega. Sve ovo uzrokovala su dvojica ministara abasijskog halife, Nesir Tusi i Muhammed b. Alkami koji su bili šiije. Između njih i Holakoa odaslana su tajna pisma u kojima su poručivali Holakou da uđe u Bagdad kako bi srušili abasijsku dinastiju halifa. Uprkos tome što su uživali visok položaj i ingerencije u vlasti, nisu bili zadovoljni zato što je hilafet bio u rukama sunnija. Nakon toga su postali ministri Holakoa iako je on bio idolopoklonik.
Homeini pokazuje svoje zadovoljstvo Ibn Jektinom, Tusijem i Alkamijem smatrajući njihove postupke velikom uslugom islamu.
Ovo poglavlje ću završiti sa riječima Sejida Niametullaha Džezairija o stavu prema nasibijama (čitaj ehli-sunnetu) gdje kaže: ”Oni su nevjernici i nečisti, po konsenzusu šiija imamija, i gori su od jevreja i kršćana. Nasibije se ističu u davanju prednosti u hilafetu nekome prije Alije.” (Envaru-nuamanije, 2/ 206 – 207)
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je stav šiija prema sunnijama sljedeći:
Da su nevjernici, nečisti, gori od jevreja i kršćana, da su kopilad, da je obaveza ubijati ih i otimati imovinu. Sa njima se ne mogu naći zajedničke tačke, ni u pogledu Boga, niti vjerovjesnika, niti imama. Nije dozvoljeno sa njima se slagati u riječima ili djelima. Obaveza ih je proklinjati i vrijeđati, posebno prve generacije, one koje je Allah pohvalio u Kur’anu, one koji su stali sa Poslanikom, s.a.v.s., i njegovom porodicom u da’vi i džihadu. Ako nije tako, onda, tako ti Allaha, reci mi ko je taj ko je bio sa Poslanikom, s.a.v.s., u svim bitkama koje je poveo protiv nevjernika? Njihovo učešće u tim bitkama je najbolji dokaz njihove iskrenosti i imana, tako da se ne treba osvrtati na ono što kažu šiitski učenjaci.
Kada je prestala vladavina El-Behlevija u Iranu, vrhuncem Islamske revolucije, i kada je vlast predana u ruke Homeiniju, svim imamima šiijama nametnuta je obaveza da posjete Homeinija i da mu čestitaju uspostavu prve šiitske države kojom vladaju šiitski imami.
Najveća obaveza pala je na mene upravo zato što sam bio veoma blizak sa Homeinijem. Ja sam posjetio Iran mjesec i  po dana poslije, a možda je prošlo i više, otkako je Homeini ušao u Teheran, nakon što je bio prognan u Paris. Ukazao mi je veliku dobrodošlicu. Moja posjeta bila je individualna u odnosu na posjete imama iz Iraka.
Na posebnom sijelu, Homeini mi je rekao: ”Sejid Husejn, došlo je vrijeme da se ispoštuju naredbe imama, salavatullahi alejhim. Prolijevat ćemo krv nasibija, ubijat ćemo im djecu, a žene porobiti. Nikoga od njih nećemo pustiti da izmakne kazni. Njihovi imeci bit će posebno oduzeti u korist šiija ehlu-bejta. Uklonit ćemo Mekku i Medinu sa lica Zemlje, samo zato što su ta dva grada kolijevka vehabizma. Kerbela mora postati Allahova sveta i blagoslovljena zemlja. Ona mora postati kibla. Time ćemo upotpuniti san imama, alejhimus-salam. Uspostavljena je naša zemlja za koju smo se godinama borili, a sada su ostali samo ciljevi koje treba realizirati.”
Napisao: Husejn el-Musevi