Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nada je odmor i istinski užitak za srce koji čovjeku omogućava da očekuje lijepu budućnost i sretan završetak dunjalučkog života. I to je ono što ga podstiče da izvršava sve ono što vodi ka tom cilju. Nada je zapravo gonič koji srca tjera da se kreću prema vječnom prebivalištu koje bi voljeli nastaniti, a to je Džennet. Uzvišeni je objavio: Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv.” (Ez-Zumer, 53.) O veličini i vrijednosti nade kao ibadeta, postoje mnogi hadisi, a mi ćemo spomenuti samo neke. U hadisu koji prenosi Ibn Abbas, spominje se da su idolopoklonici koji su u predislamskom dobu činili nasilje, nepravedno ubijali ljude i bili ogrezli u zinaluku, rekli Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kada ih je pozivao u islam: “Ono što govoriš i u šta pozivaš, zaista je lijepo, samo kada bi nas obavijestio da li će nam primanjem islama biti oprošteni svi prijašnji grijesi?” Nakon toga objavljen je ajet: I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je. (El-Furkan, 68.-70.), a također i gore citirani ajet iz sure Ez-Zumer. (Buharija i Muslim) U drugom hadisu stoji: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Allah, dž.š., kaže: -Čovječe, dok god Me budeš skrušeno molio i nadao se Mom oprostu, Ja ću ti opraštati grijehe koje si počinio. Čovječe, kada bi tvoji grijesi bili do neba, a zatim zatražio da ti oprostim, Ja bih to učinio. Čovječe, kada bi Mi došao sa grijesima koji bi cijelu Zemlju mogli ispuniti, a zatim Me na Sudnjem danu sreo, a nisi Mi nikog ravnim smatrao, Ja bih ti došao sa isto toliko oprosta.’” (Tirmizi)
Allah vjernicima na dunjaluku pokriva grijehe, a na Ahiretu će ih oprostiti
Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, putovao zajedno sa Muazom ibn Džebelom i nakon što ga je tri puta prozivao po imenu, a on mu se svaki put ponizno odazivao, rekao mu je: “Nema ni jednog čovjeka koji iskreno, iz srca, svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov Poslanik, a da ga Allah neće zabraniti džehennemskoj vatri.” Onda je Muaz rekao: “Hoću li o tome obavijestiti ljude pa da se raduju?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ne, jer će ostaviti djela i oslonut će se samo na to.” Međutim, pred svoju smrt Muaz, r.a., je ipak prenio ovaj hadis ashabima. (Buharija i Muslim) Prenosi se od Omera, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je vidio jednu zarobljenu ženu koja je bila izgubila svoje dijete, pa kada ga je našla, od silne radosti ga je privila uz svoje grudi i dala mu da doji, upitao ashabe: “Šta mislite, bi li ga bacila u vatru?” Rekli smo: “Ne, nipošto ga nebi bacila u vatru.” A onda je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah milostiviji prema Svojim robovima od ove žene prema svom djetetu.” (Buharija i Muslim) U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada je Allah stvorio sva stvorenja, iznad Njegovog Arša bilo je napisano: ‘Zaista je Moja milost pretekla Moju srdžbu.’” (Buharija i Muslim) Prenosi se od Enesa, r.a., da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod jednog mladića koji je bio na samrti i pitao ga: “Kako se osjećaš?” Odgovorio je: “Allahov Poslaniče, nadam se Allahovoj milosti i bojim se zbog svojih grijeha.” Tada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće se kod muslimana u ovakvoj situaciji naći ove dvije osobine, a da mu Allah neće dati ono čemu se nada, i da ga neće učiniti sigurnim od onoga zbog čega strahuje.” (Tirmizi i Ibn Madže). Jedanput je neko upitao Ibn Tejmijju o riječima Alije, r.a.: ‘Vjernik se ne nada osim Allahovoj milosti, a ne boji se osim grijeha’, pa je rekao: “Hvala Allahu! Ovo je vrlo nadahnut govor vođe pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, nešto najljepše, najmudrije i najsadržajnije što sam čuo, jer zaista je nada usmjerena prema onome što je dobro, a zlo i grijesi su uvijek uzrok straha.” Zato čovjek treba da se pokaje zbog svojih grijeha zbog kojih ga pogađaju mnoga iskušenja i nedaće, kao što stoji u predaji: “Allah, dž.š., je rekao: ‘Ja sam Allah, Vladar svih vladara! Srca i perčini vladara su u Mojoj ruci. Onaj ko se meni pokorava, Ja ću srca vladara učiniti milostivim prema njemu, a ko Mi je nepokoran, njihova srca ću učiniti grubim i osvetničkim prema njemu, zato se ne opterećujte psovkom i grđenjem vladara, već se Meni pokoravajte, a Ja ću njihova srca učiniti samilosnim prema vama.’”
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah, dž.š., je stvorio sto milosti, za Sebe je zadržao devedeset devet, a samo je jednu milost spustio na Zemlju. I kada bi nevjernik uistinu bio svjestan kolika je Allahova milost, ne bi izgubio nadu u ulazak u Džennet, a kada bi vjernik znao kako je Allahova kazna žestoka i bolna, ne bi bio siguran od vatre.” (Buharija i Muslim) Također se prenosi od Ebu Hurejre, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada vi ne biste griješili, Allah bi vas zamijenio ljudima koji će griješiti, zatim tražiti oprost, pa da im On oprosti.” (Muslim) A od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah će se na Sudnjem danu približiti vjerniku i iza zastora, da ne vide drugi ljudi, pitati ga: ‘Moj robe, jesi li tada i tada počinio taj i taj grijeh’, a on će potvrdno odgovorit. I to će se ponavljati toliko da će taj vjernik pomisliti da je potpuno upropašten od silnih grijeha koje je počinio, a onda će mu Allah reći: ‘Znaj da sam ti ih Ja pokrio na dunjaluku, a danas ti ih opraštam.’” A što se tiče nevjernika i munafika, pred svim ljudima će biti obznanjeno: Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome! (Hud, 18.).
Razlika između nade i želje
Treba znati da je nada nezamisliva bez dobrih djela, u suprotnom ona je pusta želja i samoobmana. Ispravno nadanje znači da čovjek čvrsto vjeruje u ono čemu se nada, a to je Džennet, i da iskoristi sve uzroke i sredstva koja su mu dostupna kako bi to ostvario. Kada u čovjekovom srcu proklija klica imana i on je zalijeva vodom pokornosti, zatim srce očisti od korova lošeg ahlaka, i onda se nada da će ga Allah učiniti postojanim na tom putu sve do smrti i da će mu podariti lijep završetak koji podrazumijeva Allahov oprost, takvo iščekivanje zove se istinska nada. Allah, dž.š., je objavio: Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. (El-Bekare, 218.) Tj. oni su zaslužili da se nadaju Allahovoj milosti, i Allah potvrđuje da njihova nada neće biti uzaludna. Jer, svi ljudi se nadaju, ali neće svi dobiti ono čemu se nadaju. Rekao je Hasan Basri: “Ima ljudi koje su puste želje obmanule sve dok nisu otišli sa dunjaluka bez ijednog dobrog djela. Njihov izgovor je bio: ‘Ja imam lijepo mišljenje o Allahu’, a laže, jer da je imao lijepo mišljenje o Allahu, onda bi činio lijepa i dobra djela.” Zatim je citirao ajet: I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali.(Fussilet, 23.) Prenosi se da je Jahja ibn Muaz rekao: “Najviše je obmanut onaj ko ustrajava u grijehu, a nada se oprostu bez tevbe, i očekuje da će biti Allahu blizak bez pokornosti.” Zatim je kazao: “Djela mu poput fatamorgane, srce prazno od bogobojaznosti, grijeha ko’ pijeska, a nada se da će biti u društvu džennetskih ljepotica. Čovječe, daleko je to čemu se nadaš!” Neki islamski učenjaci su kazali: “Dunjaluk je ahiretska njiva, srce je kao zemlja, a iman je poput sjemena u njemu. Pokornost Allahu je sluga koji čisti korov iz te zemlje i prokopava kanale za vodu kako bi sva zemlja bila navodnjavana podjednako, a Sudnji dan je dan žetve. Pa, ko posije dobro i požnjeće dobro, a ko posije trnje, ne može očekivati da će brati grožđe.” Onaj ko posjeduje istinsku nadu, treba da zna da njegova nada mora imati tri osobine: ljubav prema onome čemu se nada, strah da ga možda neće ostvariti i trud da to osigura i dobije. Nada je nužna osobina onih koji idu ka Allahu, i kada bi ih nada napustila samo trenutak, propali bi. Jer vjernikov život se kreće između grijeha za koje se nada da će mu biti oprošteni, mahana za koje se nada da će ih popraviti, dobrih djela za koja se nada da će mu biti primljena i ustrajnosti na Allahovom putu za koju se nada da će ga na ahiret ispratiti. Zbog svega toga kažemo da je nada najjače i najefikasnije sredstvo koje čovjeku pomaže na putu ka Allahu, a posebno u vremenu fitne i smutnje u kojem mi živimo. Nada je suprotna očaju, jer očaj zapravo znači gubljenje nade i uvjerenje da nas neće dostići Allahova milost, a to je uistinu veliki grijeh. U tom smislu su i riječi Jakuba, a.s., koje Kur’an spominje u suri Jusuf: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)
Lijek za dvije vrste ljudi
Nada je neophodna kao lijek dvijema vrstama ljudi: čovjeku kojeg je nadvladao očaj, pa zbog toga ostavi i napusti ibadet, ubijeđen da u ibadetu nema nikakve koristi, i čovjeku kojeg je nadvladao strah koji ga tjera da prelazi šerijatsku granicu. Zbog toga se taj strah mora dovesti na razumnu mjeru, a sredstvo koje nam pomaže u tome je upravo nada u Allahovu milost, i to je prirodna osobina kod vjernika koji su ispravno razumjeli ibadet i svoj odnos prema Allahu. Naravno, treba imati u vidu da svi ljudi nisu na istom stepenu imana, pa tako ima onih kojima sam govor o nadi u Allahovu milost predstavlja lijek, jer su istinski bogobojazni i pokorni Allahu, a ima opet ljudi koji žive u pustim nadama i željama, a djela su im daleko od toga da se mogu u njih pouzdati i nadati se Allahovoj milosti. Takvima lijek nije nada, jer će ih još više upropastiti, već je njihov lijek u strahu od Allahove kazne. To je ono na šta islamski učenjaci, imami, vaizi i daije moraju posebno obratiti pažnju. Islamski učenjaci su kazali: “Vaiz koji savjetuje ljude mora biti empatičan i saosjećajan prema ljudima i mora dobro poznavati njihovo stanje kako bi im ponudio pravi lijek u pravo vrijeme. Ne smije ih previše zastrašivati Allahovom kaznom da potpuno ne padnu u očaj zbog svojih grijeha, niti im smije toliko ulijevati nadu u Allahovu milost, pa da zanemare pokajanje i ustraju u griješenju.” Prenosi se da je Alija, r.a., rekao: “Pravi alim je onaj koji ljude ne baca u očaj u pogledu Allahove milost, niti im svojim savjetima ulijeva potpunu sigurnost od Allahove kazne.”
Postoje tri vrste nade, dvije su pohvalne, a jedna je pokuđena. Prvo, nada čovjeka koji čini dobra djela na osnovu upute od Allaha. Čemu se on nada? Nada se nagradi od Allaha. Zatim, nada čovjeka koji čini grijehe pa se pokaje za svoje grijehe. Čemu se on nada? Nada se oprostu od Allaha i brisanju grijeha. I treće, nada čovjeka koji ustrajava u grijehu i nepokornosti, a nada se Allahovom oprostu bez tevbe i bez dobrih djela. To je zapravo samoobmana i lažna nada u kojoj nema nikakvog dobra.
Koristi nade
Nada je mnogostruko korisna. Između ostalog ona vjerniku pomaže da stalno vodi samoobračun i da ustrajava na putu Istine, bez obzira na stanje i promjenjive okolnosti. Zatim, vjernik osjeća slast u strpljivosti na putu približavanja Allahu i stvarni užitak u munadžatima i razgovoru sa Allahom u toku ibadeta, uvjeren da Allah voli one koji Ga skrušeno mole i koji se nadaju Njegovoj milosti. I na kraju, kada čovjek svoje srce veže za nadu u Allahovu milost i pomoć, pa mu Allah da ono što je tražio u dovi, to mu povećava samopouzdanje i podstiče ga na ustrajnost u dovama, jer dova je srž ibadeta. Na taj način vjernik i vjernica su u stalnom usponu u pogledu njihovog vjerovanja – imana i ubjeđenja. Dakle, da nije nade ibadet bi izgubio smisao, i ne samo to, da nema nade vjernik se ne bi odlučio na pokornost i stalni ibadet niti bi lađa dobrih djela ikada zaplovila morem njegovih misli i njegove volje.
Međutim, onaj ko zna vrijednost traženog i željenog, on ne obraća pažnju na poteškoće koje ga snalaze u dostizanju cilja. Onaj ko se nada dobroj zaradi, on zaboravi na poteškoće i iskušenja putovanja. Također, onaj koji voli iskreno Allaha i koji nastoji steći Njegovo zadovoljstvo, njemu ne predstavlja tegobu ustati rano na sabah, abdestiti i klanjati po hladnoći, po vrućini, postiti i trpiti glad i žeđ u ime Allaha, niti mu je teško voditi džihad, putovati na hadž, tražiti korisno znanje, već se to sve pretvara u zadovoljstvo i istinski užitak. Jedan pobožni musliman je govorio: “Umarao sam se u noćnom namazu dvadeset godina, a onda sam sljedećih dvadeset godina uživao u noćnom namazu.” Nakon toga dolazi najuzvišeniji stepen nade, a to je nada i žudnja za susretom sa Allahom. U tom smislu je kur’anski ajet: Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” (El-Kehf, 110.) To je vrhunac imana i to je ono za čim čeznu duše istinskih vjernika, Allahovih evlija. Oni kojima je Allah odredio eđel – trenutak smrti, da se u tom trenutku njihove duše potpuno smire povratkom Allahu. Jedan od najljepših primjera tog stepena je poznati ashab, Umejr ibn Hamam el-Ensari, koji je nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pred Bitku na Bedru rekao: “Krenite prema Džennetu čija je širina koliko nebesa i Zemlja’’, uzviknuo: “Dugo je živjeti toliko vremena koliko je potrebno da pojedem ove datule u mojoj ruci”, zatim je jurnuo na neprijatelje i borio se dok nije poginuo kao šehid.
Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd
Saff, br. 274