Piše: Abdulvaris Ribo
Hvaljen i Slavljen neka je Onaj Kome pripada sva vlast, i ona na Zemlji i ona na nebesima, a Koji će na Sudnjem danu kazati: Ja sam Vladar, gdje su oni koji su na Zemlji vlast imali? Neka je salavat i selam na Allahova miljenika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je vjernicima-muslimanima bio i ostao najbolji uzor i primjer iskrenosti, pravde i morala.
Allahu pripada sva vlast
Čovjek je oduvijek žudio za vlašću, jer vlast donosi visoku poziciju u društvu, moć, privilegije i bogaćenje, a to je ono za čim većina ljudi na ovome svijetu žudi. Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (Ali Imran, 14.). Tako je i danas. Oni koji se kandidiraju za vlast, bili politička stranka ili pojedinci, svi oni prije svega imaju iste ciljeve i namjere: domoći se pozicije koja donosi moć, dobre plate, privilegije i otvara mnoga vrata za lahko bogaćenje i stvaranje karijere. Kada bih znao jednog političara koji ulazi u vlast radi dobrobiti naroda i države, odmah bih mu ukazao svoje povjerenje i dao svoj glas. U ovim danima svi mi u BiH smo, po ko zna koji put, svjedoci predizborne kampanje ili bolje kazati svjedoci bespoštedne borbe za vlast. Mnogobrojne političke stranke i nezavisni kandidati započeli su svoju borbu za vlast.
Vlast je odgovornost i emanet
Uspostavljanje reda i zakona na Zemlji je kolektivna odgovornost i obaveza svih pripadnika društvene zajednice. Islam ne gleda na vlast kao na čast i privilegiju. Po islamskom učenju vlast je velika odgovornost i emanet (povjerena stvar) za koju će se na onome svijetu polagati račun. Zbog ove činjenice muslimani prvih generacija bježali su od vlasti kao od zvijeri i kuge, jer znali su da im vlast može samo povećati probleme i odvesti ih u propast. Dok je faraon govorio svome narodu: “Ja sam gospodar vaš najveći.”, i dok je Luj XIV Francuzima govorio: “Ja sam država.”, Ebu Bekr, radijallahu anhu, kada je izabran za halifu, rekao je: “Izabran sam da vam budem vođa, ali nisam najbolji među vama.” U islamu svi ljudi su jednaki, bili oni nadređeni ili podređeni. Onaj ko je na vlasti nije vredniji od običnog svijeta, on samo ima veće breme na svojim leđima i veću odgovornost pred Allahom. Prema tome, pozicija vlasti je pozicija onoga ko zastupa narod i radi za njegove interese, a ne onoga ko će tu poziciju iskoristiti za svoje lično bogaćenje i karijeru. Osnovno pravilo i propis po islamskom učenju je da pojedinac nema pravo da se sam kandidira za vlast, jer u vjerodostojnom hadisu koji prenosi Abdurahman ibn Semure, r.a., stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “O Abdurahmane ibn Semure, ne traži vlast (upravu), jer ako je dobiješ što si je sam tražio bit ćeš u njoj prepušten sam sebi, a ako je dobiješ bez svog traženja bit ćeš u njoj od Allaha pomognut.” (Buharija, 9/114.). U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ne traži vlast, jer ona će na Sudnjem danu biti poniženje i kajanje.”
Dozvoljeno je da čovjek za kandidata u vlasti predloži drugu osobu jer u tom slučaju ne traži za sebe vlast. Samokandidiranje za pozicije u vlasti je dozvoljeno samo ako za to postoji nužda ili opća korist, kao naprimjer ako postoji opasnost da će na vlast doći oni koji su nesposobni, koji to ne zaslužuju i koji neće vjerno zastupati interese naroda i države. U ovakvoj situaciji samokandidiranje se smatra ukazivanjem narodu na dobro, odnosno da izaberu onog ko je najbolji i najkorisniji na određenoj poziciji u vlasti. Samokandidiranje naročito ima smisla u ovim kompliciranim vremenima kada narodu nije lahko da među mnoštvom političkih prevaranata prepozna poštenog i sposobnog, pa se ukazuje potreba da se za vlast kandidiraju oni koji su pošteni, sposobni i povjerljivi. Kao dokaz da je u spomenutoj situaciji dozvoljeno samokandidiranje, navest ću riječi Jusufa, a.s., kada je tražio od egipatskog vladara da ga postavi na utjecajno mjesto: “Postavi me”, reče, “da vodim brigu o stovarištima u zemlji, a ja sam zaista čuvaran i znan.” (Jusuf, 55.)
Kad govore – lažu, kad obećaju – ne ispune
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tri su znaka da je neko licemjer: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni i kada mu se šta povjeri – iznevjeri.” (Buhari) Laž i laganje je veliki grijeh koji se može naći samo kod pravih pokvarenjaka i onih čija su srca ogrezla u različitim vrstama grijeha. U predaji Sulejma b. Safvana se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., bio upitan: “O Allahov Poslaniče, da li vjernik može biti kukavica?” “Da”, rekao je. Pa je opet upitan: “Da li vjernik može biti škrtac?” “Da”, odgovorio je. Pa je opet upitan: “Da li vjernik može biti lažljivac?” “Ne”, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Muvveta, Malik, 1832.)
Spomenuti hadisi se odnose na većinu onih koji se kandidiraju na izborima na različite političke pozicije. Sve političke stranke i većina političara u proteklim godinama su dokazali da je ovo istina, jer koliko su puta narodu obećali brda i dolove, napredak i blagostanje, a nikada nisu ispunili svoja obećanja. U to smo se svi uvjerili. Na ovaj način okitili su se osobinama licemjera, kojima više niko ne vjeruje, te s pravom za njih možemo reći: Kada govore – lažu, kada obećaju – ne ispune. I pred ove izbore obećavaju mnogo, ali sigurno znajte da im narod ne vjeruje. Jedni govore da prave državu za čovjeka, drugi opet, obećavaju da će srušiti beznađe, dok treći izjavljuju da narod zna. Jeste, tačno je da narod sve zna. Narod zna da je gladan i na rubu siromaštva, a da su se političari i vlastodršci u proteklih nekoliko godina obogatili i obezbjedili materijalno, i sebe i svoje bližnje. Danas od političkih stranaka i političara možemo čuti razna obećanja i izjave, od kojih su neke čak i smiješne. Tako danas prolazeći ulicom, čujem od promotora jedne stranke kako su oni jedina stranka kojoj je interes narod. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Vjernik kada nešto obeća, on to i ispuni.Vjernikovo obećanje je dug i emanet kojeg treba ispuniti u cijelosti. Allah Uzvišeni na to upozorava pa kaže: O vjernici, ispunjavajte svoje obaveze! Ta osobina je krasila, pored ostalih, Isma’ila, a.s., kojeg Allah Plemeniti u Svojoj Knjizi ističe i hvali: I spomeni u Knjizi Isma’ila! On je ispunjavao dato obećanje!
Imam Kurtubi, rhm., u svom tefsiru, navodeći predaje u vezi sa spomenutim ajetom, kaže da je to zbog toga što je Isma’il, a.s., obećao jednom čovjeku da se u određeno vrijeme sretnu. Čovjek je zaboravio na dogovoreni sastanak, pa ga je Isma’il, a.s., čekao na dogovorenom mjestu čitav dan i noć, a po jednoj predaji tri dana i tri noći! Jezid er-Rekaši tvrdi da ga je Isma’il, a.s., čekao čak 22 dana!!! Ispunjavanje datog obećanja bila je prepoznatljiva crta svih Allahovih poslanika. Ebu Davud bilježi da je posljednji Allahov vjerovjesnik, Muhammed, s.a.v.s., čak i prije nego što je postao poslanik, čekao jednog čovjeka tri dana i tri noći, jer je on zaboravio na obećani sastanak. ‘Abdullah b. ebi el-Hamsa’ (u nekim predajama: el-Hansa’), čovjek koji je zaboravio na taj sastanak, sjetio se nakon tri dana i pohitao ka tom mjestu i, gle, čuda: zatekao mladog Muhammeda, a.s., kako ga čeka! Muhammed, a.s., mu je tada rekao: “Momče, doveo si me u neugodnu situaciju, čekam te evo već tri (dana)!”
Koga birati za vlast
Na pozicije u vlasti treba izabrati one koji su prije svega osvjedočeni vjernici, jer osvjedočeni vjernik bi trebao biti okićen osobinama kao što su: bogobojaznost, pravičnost, poštenje, nesebičnost i čestitost, a te osobine samo dobro mogu donijeti, kako njemu samom, tako i narodu kojeg zastupa. Vlast i upravljanje treba povjeriti onima koji su pošteni i sposobni i koji ne žude za vlašću, a ne onima koji traže vlast i žude za njom. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija, radijallahu anhu, da je rekao: “Ja i moja dva rođaka jedne prilike došli smo kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je jedan od njih dvojice rekao: ‘Allahov Poslaniče, postavi nas za upravnike u onome što ti je Allah dao od vlasti.’ Drugi reče isto to, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Tako mi Allaha ovaj posao nećemo dati onome ko ga traži i ko za njim žudi.’” Omer, radijallahu anhu, je rekao: “Kome bude dato da upravlja nečim što pripada muslimanima, pa u tome postavi čovjeka pored kojeg ima bolji za muslimane, iznevjerio je Allaha i Njegova Poslanika.” Postavljanje rođaka, poznanika i istomišljenika na pozicije vlasti, bez obzira da li su za njih sposobni ili ne, smatra se pronevjerom emaneta, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada se izgubi emanet očekuj Kijametski dan.” Upitali su: “A kako se gubi emanet?” “Kada se uprava (vlast) dadne onima koji je ne zaslužuju i koji je nisu dostojni.” (Buhari).
Saff br. 276