Preveo: Mr. Emir Demir
Naša je obaveza da pri afirmaciji islamskog buđenja budemo zbliženi i da se međusobno volimo, jer Uzvišeni Allah kaže: ”Vjernici su samo braća” (El-Hudžurat, 10). Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Budite Allahovi robovi i braća.” (Dio hadisa koji bilježi Buhari od Enesa b. Malika, r.a., br. 6065, Fethul-Bari, 10/496, Knjiga o učtivosti, Poglavlje 57. Bilježi ga i Muslim, također od Enesa b. Malika, br. 2599, Knjiga o dobročinstvu i održavanju rodbinskih odnosa, Poglavlje 7.)
Ovo bratstvo podrazumijeva da jedni druge ne napadamo i da jedni drugima nasilje ne činimo, već da budemo jedna zajednica koja se u pogledu Allahove vjere neće cijepati niti razilaziti na način da svako slijedi svoja mišljenja i svoje strasti.
Shodno tome, potrebno je da pogledamo šta se to dešava među islamskom omladinom, ili tačnije rečeno u jednom njenom dijelu, u vidu raznih trzavica koje su među njima prisutne, a koje su često prouzrokovane nečim što se suštini može staviti u okvir vjere islama. To su najčešće nesuglasice u određenim pitanjima idžtihada, u kojima je razilaženje prihvatljivo, a i šerijatski tekstovi toleriraju takav vid razilaženja. Međutim, neki ljudi žele Allahove robove prisiliti i obavezati onim što oni smatraju istinom, iako mu se drugi suprotstavljaju smatrajući da je istina ono što oni zastupaju.
Danas u jednom dijelu omladine ima onih kojima je Allah dao uputu i koji čvrsto nastoje primijeniti šerijat. Međutim, kod njih je primjetna i doza nesnošljivosti i odbojnosti u pogledu različitih stavova po nekim pitanjima, pored toga što se razilaženje u tim pitanjima može tolerirati jer šerijatski tekstovi možda podržavaju oba stava, tako da se stvar vraća na idžtihad određenog učenjaka. Ali, neki omladinci jednostavno žele da svi ljudi slijede njihovo mišljenje, pa ako ga ne slijede, smatraju ih grješnicima i zabludjelima. Ovakvo razmišljanje u suprotnosti je sa onim na čemu su bili ashabi Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ali i učenjaci – imami poslije njih.
Želim vam reći i ovo: Kada biste precizno proučili djela koja govore o razilaženjima, tj. idžtihadu, vidjeli biste da su ta razilaženja među učenjacima doista mnogobrojna. Međutim, nijedan od njih nije proglašavao drugog zabludjelim samo zbog njegovog mišljenja i idžtihada, već je svaki smatrao da je obaveza čovjeku da slijedi istinu i da nipošto ne bude nekom pristran nauštrb istine. Svakako, obaveza ti je da uvijek govoriš samo istinu, ali ljude u nju pozivaj blago i s lahkoćom, sve dok ne dođeš do pozitivnog rezultata.
Zato je dužnost svakom pojedincu i tragaocu za znanjem, da slijedi onoga za koga smatra da je najbliži istini, a da traži opravdanje za one koji imaju suprotno mišljenje po određenom pitanju. Oponentima će tražiti opravdanje i nastojat će ih razumjeti zbog suprotnog stava sve dok slijede neki prihvatljiv šerijatski argument.
Naglašavam da se svaki čovjek, koji smatra da su ljudi obavezni da ga slijede, ponaša kao da je sam sebe stavio na stepen poslanstva!
Postavlja se pitanje: Da li je pravedno svoje shvatanje učiniti argumentom protiv drugih, a istovremeno shvatanje drugih ne smatrati argumentom protiv sebe? Koliko je samo ljudi na ovom svijetu koji zavide i ispoljavaju mržnju i neprijateljstvo prema islamu, te se uveliko raduju i istinski priželjkuju da ovu omladinu, koja je krenula ispravnim putem, vide razjedinjenu i posvađanu!?
Allah, dž.š., kaže: ”I ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali” (El-Enfal, 46), i kaže: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu, i Musau, i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte”’ (Eš-Šura, 13).
Omladino, ja vas pozivam na zbližavanje i jedinstvo u Allahovoj vjeri, postupnost u širenju vjere, kao i mudrosti u pozivu. Ako budete ovako postupali, ako Bog da, ukazat će vam se pobjeda, jer vrlo dobro znate kako treba djelovati i postupati shodno propisima Allahove vjere.
Šesto pravilo: STRPLJENJE I OČEKIVANJE NAGRADE
Omladina islamskog buđenja, bilo da se radi o muškarcima ili ženama, u nekim okolnostima često osjeća pritiske, bilo na ulici, u školi, fakultetu pa čak i u vlastitim porodicama.
Mnogi se žale na svoje majke i očeve da na njih vrše pritisak vrijeđajući ih i nazivajući ih pogrdnim imenima.
Kakav stav zauzeti prema ovom problemu i ovim neugodnostima?
Naša je obaveza da se strpimo i očekujemo nagradu, te da ne dozvolimo da nas ovo spriječi u pozivanju ka Allahu, dž.š., jer je On poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s uputom i vjerom Istine.
Sjetite se samo, da li je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je krenuo s pozivanjem u Istinu, bio ostavljen na miru ili je bio uznemiravan?
Također, da li su poslanici koji su prije njega poslani, bili ostavljeni da u miru čine što žele ili su i oni uznemiravani zbog slijeđenja puta Istine?
Uzvišeni Allah kaže: ”A poslanike su i prije tebe lažnim smatrali, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili, sve dok im ne bi došla pomoć Naša.” (El-En’am, 34) Također, Uzvišeni kaže: ”Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe.” (El-Ahkaf, 35)
Spomenut ćemo nekoliko primjera Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, strpljivosti, kako bismo njega uzeli za uzor u ponašanju u sličnim situacijama.
Prvi primjer: Na njegov prag bacali su smeće i prljavštinu, ali je on i pored toga bio strpljiv i nadao se nagradi. Govorio bi: ”Kakav je ovo komšijski odnos?”, tj. zašto me ovako uznemiravate, zar ovako komšije postupaju jedni prema drugima? (Predaju bilježi Et-Taberi u svome Tarihu, 2/343.)
Drugi primjer: Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao plemenu Es-Sekif u Taifu radi poziva ka Allahu, sa njim je bio Zejd b. Harise. Šta su pripadnici tog plemena uradili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,?
Naredili su svojim luđacima da se u dva reda poredaju na putu i da ga kamenuju. Kamenovali su ga sve dok mu nisu raskrvarili noge. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je, a potom je rekao: ”Došao sam sebi tek kada sam bio u Karnu Es-Sealibu.” Potom mu je došao Džibril sa Melekom brda. Džibril mu reče: ”Ovo je Melek brda koji ti naziva selam”, pa ga je i on poselamio. Zatim mu reče: ”Ako želiš, srušit ću na njih ova dva velika brijega.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: ”Ne, jer možda će Allah iz njihovog potomstva izvesti one koji će u Njega iskreno vjerovati i koji Mu neće širk činiti.” (Potpunu verziju ove priče bilježi Buhari, br. 3231, od Aiše, r.a., Fethul-Bari, 6/360, Knjiga početak stvaranja, Poglavlje 7. Bilježi ga i Muslim od Aiše, r.a., br. 1795, Knjiga o džihadu i vojnim izvidnicama, Poglavlje 39.)
Treći primjer: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, činio je sedždu kod Kabe, na mjestu koje vrijedi za najsigurnije mjesto na svijetu, pa čak i za pripadnike plemena Kurejš. Toliko su je poštovali da kada bi se čovjek na tom mjestu susreo sa ubicom svoga oca, ne bi ga ubio.
Međutim, kada su neprijatelji islama vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na sedždi kod Kabe, naredili su jednom od njih da donese devinu iznutricu, te su je istresli na Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, leđa. Šta mislite o ovom gnusnom i odvratnom postupku, s kojim teško da se može porediti bilo šta iz cjelokupne paganske historije?!
I pored svega, on je bio strpljiv i nadao se nagradi. Ostao je tako čineći sedždu Uzvišenom sve dok nije došla njegova kćerka Fatima, r.a., koja je očistila njegova leđa i bacila iznutricu. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, podigao je ruke i uputio Allahu dovu protiv Kurejšija. (Predaju bilježi Buhari, br. 240, od Abdullaha b. Mes’uda, r.a.; Fethul-Bari, 1/416, Knjiga o abdestu, Poglavlje 69. Bilježi ga i Muslim, također, od Abdullaha b. Mesu’da, br. 1794, Knjiga o džihadu i vojnim izvidnicama, Poglavlje 39.)
Omladino, uzmite pouku iz ovih primjera, budite strpljivi i jedni drugima preporučujte strpljenje i ustrajte u pokornosti Allahu. Znajte da je Allah sa onima koji su bogobojazni i koji čine dobra djela.
Postavlja se pitanje, da li ćemo biti strpljivi i pozivati članove naših porodica ili ćemo se pak ljutiti zbog onoga što čine i samo šutjeti?
Naša je dužnost pozivati bližnje i pri tome ne smijemo gubiti nadu. Pozivanje treba biti prožeto mudrošću i blagošću, a bez ispoljavanja žestine i grubosti, kako se u procesu pozivanja ne bi napravilo više štete nego koristi. Zbog toga je obaveza biti mudar i pronicljiv, kako bi se dobro procijenila određena situacija i na najljepši način djelovalo u datom momentu.
Trebamo vrlo dobro znati da ljudi neće biti upućeni u vjeru preko noći, osim ako Allah drugačije odredi. Međutim, Allahovo je pravilo na Zemlji da se stvari odvijaju postepeno. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je u Mekki trinaest godina pozivajući ljude, ali i poslije toliko vremena, nije do kraja ostvario svoju misiju. Nakon toga boravio je u Medini, a tek poslije dvadeset i tri godine poslanstva, vjera je bila do kraja upotpunjena.
Ljudi ne ostavljaju lahko svoja prethodna uvjerenja, stoga je u njihovom pozivanju ka Istini neophodno uložiti veliko strpljenje i napor, sve dok Allah ne dozvoli da se desi ono što je već odredio.
Često mi pozivaoci u vjeru postavljaju pitanja kao što su: Hoću li s njima prekinuti svaku vezu? Hoću li razbiti radio i televizor? Hoću li razbiti kasetofon? Hoću li raditi to i to, itd.?, na što ja odgovaram, citirajući riječi Allaha, dž.š.: ”Na putu svoga Gospodara pozivaj s mudrošću”. Ako ni tada ne uspiješ ostvariti cilj, nije ti dozvoljeno ostati sa grješnicima. Pod tim ne mislim da ti nije dozvoljeno živjeti pod jednim krovom zajedno s njima, već ti nije dozvoljeno da ostaneš sa njima dok čine određene grijehe. Obaveza ti je npr. napustiti prostoriju u kojoj oni borave dok čine dotični grijeh.
Čovjek koji ostane sa grješnicima u njihovom grijehu i nepokornosti ustvari je njihov saučesnik. Allah, dž.š., kaže: ”On vam je već u Knjizi objavio: Kada čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni.” (En-Nisa, 140)
Bez obzira na sve, vodeći računa o važnosti pozivanja u vjeru članova svoje porodice, prvi koraci na tom polju moraju biti strpljivi i blagi. Onaj ko nije krenuo Pravim putem danas, možda će krenuti već sutra. Uvijek je mudrije započeti od manjih stvari ka većima, kada želiš promijeniti ponašanje porodice. Uvjeren sam da će čovjek, uz Allahovo određenje, ukoliko bude strpljiv i bude pozivao na strpljenje, u konačnici uspjeti. Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.” (Ali Imran, 200)
Zato podstičem svakog omladinca da bude strpljiv i da poziva na strpljenje i pri tome kažem: Sve dok tvoj ostanak s grješnicima donosi korist, pa makar ona bila malena i postepena, u tome je dobro, jer znamo da je gradnja uveliko sporija od rušenja.
Zamislite da stojimo ispred visokog, čvrstog dvorca i da ga želimo srušiti. Koliko će trajati njegovo rušenje ukoliko upotrijebimo deset buldožera? Srušit ćemo ga u jednom danu, iako je njegova gradnja trajala tri godine ili više. Isto tako, i narodi izgrađuju svoju vjeru i ponašanje u dugom vremenskom periodu, te je za temeljitu promjenu njihovog stanja i ponašanja neophodan duži vremenski period kao i mnogo strpljenja.
Oni članovi porodice koji su nepokorni Allahu, dž.š., ne smiju stajati na putu onim članovima između njih koji pozivaju u Istinu. Iako toga nisu svjesni, trebali bi zahvaliti Uzvišenom na velikoj blagodati, jer je dao da neko od njihovih potomaka upućuje na dobro i odvraća od zla. Tako mi Allaha, ova blagodat je veća od blagodati imetka, raskošnih dvoraca, skupocjenih automobila i ostalih ovosvjetskih ukrasa.
Porodica bi, ustvari, trebala biti ta koja zahvaljuje Allahu i podstiče svoje sinove i kćeri u činjenju dobra i širenju vjere. Isto tako, članovi porodice trebali bi biti prvi koji će im se odazvati bez obzira što je pri njima možda prisutna netaktičnost i određeni oblik grubosti, jer kada djeca vide da im se pri pozivu u Allahovu vjeru odazivaju roditelji i ostali članovi porodice, to će kod njih umanjiti eventualnu grubost i ekstremizam. Ponekad mladić koji poziva Allahu biva ignoriran od strane svoje porodice i niko mu se ne odaziva, pa to i bude razlog njegove ljutnje, žestine i ekstremizma. Zato je obaveza članovima jedne porodice da se odazovu onim članovima koji ih pozivaju u vjeru, te da prema njima postupaju na lijep i uljudan način kako bi se ostvarila obostrana korist i svako od njih došao do svoga cilja.
Omladino, pozivaoci u islam!
Svaki pozivalac ka Allahu dužan je da bude:
– Strpljiv u svome pozivu i strpljiv u onome što poziva,
– Strpljiv u onom što se protivi njegovom pozivu,
– Strpljiv u odnosu na uznemiravanja i provokacije.
Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, (peto i šesto pravilo prilikom pozivanja ljudi u islam: MEĐUSOBNA LJUBAV I ZBLIŽAVANJE I STRPLJENJE I OČEKIVANJE NAGRADE)Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz
Nastaviti će se…