Braćo i sestre u islamu! Danas 19. ša’bana 1431.H., 30. jula 2010. godine, hutbu sam naslovio sa Vrijeme hvalisanja i oholosti. Prije nego uđem u zadatu temu, želim da još jednom podijelimo radost zbog oslobađajuće presude Londonskog suda g. Ejupu Ganiću, članu ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, te da mu čestitam na dostojanstvenom držanju, optimizmu i realnom sagledavanju stanja, bez bacnja krivnje na najodgovornije Bošnjake zbog nepružanja adekvatne podrške u pomenutom procesu. Ovo je velika pobjeda dr. Ganića, ali i Bosne i Hercegovine!
Allah, dželle še’nuhu, nas podsjeća da nikako ne mislimo da će oni koji se raduju svojim ružnim postupcima i koji se hvale tuđim djelima biti spašeni od kazne, pa u 188. i 189. ajetu Sure Ali Imran kaže: Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili, kazne biti spašeni; njih čeka teška patnja.(188) Samo Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i jedino je Allah kadar sve!(189)
Gdje smo mi i gdje je naša odgovornost i ozbiljnost, kada se na više frontova vodi odsudna borba za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake? U vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu su se jasno znale linije fronta i tada se znalo ko je hrabar, a ko kukavica, ko smije, a ko ne smije, znalo se ko napada, a ko brani Zemlju. Danas je to ipak drugačije.
Ali, braćo i sestre, oružana agresija na Bosnu i Hercegovinu je stala potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, ali je agresija nastavljena drugim, perfidnijim metodama: političkim, ekonomskim, obrazovnim, kulturnim i drugim! Zato se valja i toj agresiji suprostaviti, ako želimo da sačuvamo ono što smo plaćali životima najhrabrijih od nas.
Među ljudima ima onih koji su dvolični i koji nakon slatkog i privlačnog govora, kada dođu na položaj, požuruju u činjenju nasilja, o čemu govore 204. – 206. ajeti Sure El-Bekare:
Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.(204) Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!(205) A kada mu se kaže: “Boj se Allaha!” – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta džehennem, a on je, doista, ružno boravište.(206)
Braćo i sestre, dobro prostudirajmo ova tri ajeta Sure El-Bekare, pa ćemo vidjeti da i u našem vremenu ima puno onih koji lijepo govore i koji se pozivaju na Allaha, subhanehu ve te’ala, kao svjedoka, ali kada dođu do položaja (obično sjedećih koje obavljaju ležeći ili putujući), onda čine nasilje na Zemlji, ne samo prema ljudima nego i prema usjevima i životinjama. Takvi, kada im se kaže da ne griješe, oni iz inada griješe i govore kako oni na Zemlji red uspostavljaju i kako su za sve krivi njihovi predhodnici. Koliko je onih koji iz inada danas ovdje u krvavoj i opustošenoj Bosni i Hercegovini griješe i izazivaju Allahovu, dželle še’nuhu, srdžbu?
U Bosni i Hercegovini ima pojedinaca koji su najkorisniji za državu i narod onda kada su u dubokom snu, jer jedino tada joj ne čine zlo, osim što i to naplaćuju, kao prekovremeni rad. To šta je Bosna i Hercegovina izdržala ne bi lahko podnijela bilo koja druga zemlja, a ona se pljačka i napada punih trinaest decenija i opet se ima još nešto opljačkati.
Kroz historiju je bio vrlo mali broj čestitih naroda i pojedinaca u tim narodima, koji su se suprostavljali nasilju i koji su spriječavali nered na Zemlji. Takvi narodi i pojedinci su bili spašeni i imaće nagradu kod Onoga koji ispunjava Svoje obećanje, na Danu kada će se gledati samo dobra djela. Za razliku od njih, griješnici su kažnjeni bolnom kaznom, još na dunjaluku, a ahiretska kazna je vječna. O tome, kako su se ponašali narodi prije nas, govori i 116. ajet Sure Hud, gdje Allah, dželle še’nuhu, kaže:
A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali i grješnici su postali.
Nevjernici su uvijek kroz historiju imali potpuno prepuštanje grijehu i činili su nasilje. Griješenje i nered koji su svojstveni njima, su činjeni javno i uz puno ironije. Nasilnici su uvijek kroz historiju uživali u svome nasilju, tlačeći druge i živeći na njihov račun. Tako su sebe smatrali gospodarima, isto kao što danas jedan dio onih koji su na vlasti, misli kako su bez obzira na varljivu funkciju koju obavljaju, oni ključna lica za očuvanje “pravnog poretka” u Bosni i Hercegovini i kako od njih sve počinje. Oni ne vole da ih oslovljavaju sa: ministre, načelniče ili direktore, nego sa “šefe”. Kada bi ne dao Allah njihov mandat bio duži od dvije ili četiri godine, vjerovatno bi pojedini počeli da govore kao što je govorio Faraon Musaova, alejhis-selam, vremena, da je on “gospodar” svega. Teško onima koji izazivaju Allahovu, dželle še’nuhu, srdžbu na način prkošenja u grijehu i koji svoje strasti uzimaju za vodiča!
A u drugoj predaji stoji: Prenosi Ebu Umame da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema niti jednog čovjeka koji je odgovovoran za deset i više osoba, a da na Sudnjem danu neće biti vezanih ruku za vrat, koje će osloboditi dobročinstvo, a pritegnuti grijeh. Prvi period vlasti je prekoravanje, drugi kajanje, a posljednji poniženje na Sudnjem danu!” (Ahmed)
Braćo i sestre, čuvajmo se hvalisanja i oholosti, natječimo se u dobru i tražimo oprosta od Onoga Koji prašta i Koji je milostiv!
Gospodaru, pomozi našoj braći u: Palestini, Iraku, Avganistanu, Čečeniji, Kašmiru i na svakom drugom mjestu gdje su ugrožena prava msulimana, učini nas od onih koji samo Tebi na ruku i sedždu padaju, sačuvaj nas iskušenja koja ne možemo podnijeti, učini našu djecu radostima naših očiju i srca, budi nam milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete u društvu: poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
Sarajevo: 19. ša’ban 1431. H. / 30. juli 2010. god.
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
Nezim Halilović Muderris