Piše: Begić Gazija Mirsada
Evo petnaest godina prođe, godina bola, tuge i traganja za onim najmilijim što otrgnuše ih iz naručja onih čija sjećanja i ispovijesti danas razaraju dušu slušalaca. Petnaest godina majke, sestre, supruge i kćerke traže kosti svoje djece, braće, muževa i očeva razbacanih po bosanskim vrletima. Mole Uzvišenog Allaha da ih pronađu, pa da ih dostojanstveno pokopaju u njihovoj prelijepoj Srebrenici. Samo one znaju šta znači čekati, nadati se, tumarati utabanim stazama, osvrćući se na sve strane, ne bi li vidjele koju koščicu svojih najmilijih. Samo one znaju, najbolje jedna drugu razumiju, kako je bolno stajati nad otvorenom jamom, jamom bez dna i čekati kostur da ga izljube, da ga suzama operu, znajući da ga oživjeti ne mogu, iako to majčinska srca priželjkuju. I opet ih uzimaju od njih i pakuju u crne vreće smještajući ih u hladne hale. A poslije u tabute i konačno na vječno odredište, ne bi li našli svoj smiraj. Ispraćaju kolonu za kolonom, brišući suze koje odavno ne presušuju. Krajevi šamija su natopljeni, pa kapa sa njih, kao kišnica sa pustih kuća. I tako godina za godinom, punih petnaest.
O Bože, pa zar je toliko vremena prošlo otkako prvi put čuh parolu ”Nož, žica, Srebrenica”? O Bože, ponekad se pitam, zar se dobro srce muslimanskog insana moralo vaditi valjevskim, užičkim i drugim kamama?! Zar je muslimansko grlo, što je za sevdah samo znalo, moralo biti zaklano?!
Evo petnaest godina prođe, godina bola, tuge i traganja za onim najmilijim što otrgnuše ih iz naručja onih čija sjećanja i ispovijesti danas razaraju dušu slušalaca. Petnaest godina majke, sestre, supruge i kćerke traže kosti svoje djece, braće, muževa i očeva razbacanih po bosanskim vrletima. Mole Uzvišenog Allaha da ih pronađu, pa da ih dostojanstveno pokopaju u njihovoj prelijepoj Srebrenici. Samo one znaju šta znači čekati, nadati se, tumarati utabanim stazama, osvrćući se na sve strane, ne bi li vidjele koju koščicu svojih najmilijih. Samo one znaju, najbolje jedna drugu razumiju, kako je bolno stajati nad otvorenom jamom, jamom bez dna i čekati kostur da ga izljube, da ga suzama operu, znajući da ga oživjeti ne mogu, iako to majčinska srca priželjkuju. I opet ih uzimaju od njih i pakuju u crne vreće smještajući ih u hladne hale. A poslije u tabute i konačno na vječno odredište, ne bi li našli svoj smiraj. Ispraćaju kolonu za kolonom, brišući suze koje odavno ne presušuju. Krajevi šamija su natopljeni, pa kapa sa njih, kao kišnica sa pustih kuća. I tako godina za godinom, punih petnaest.
O Bože, pa zar je toliko vremena prošlo otkako prvi put čuh parolu ”Nož, žica, Srebrenica”? O Bože, ponekad se pitam, zar se dobro srce muslimanskog insana moralo vaditi valjevskim, užičkim i drugim kamama?! Zar je muslimansko grlo, što je za sevdah samo znalo, moralo biti zaklano?!
Bojim se, strah mi razara dušu, bojim se, kao majka, supruga, kćerka i sestra, da se ne ponovi Srebrenica – krvava epizoda moje domovine. Zato pišem iz straha i želje da tebe, moja voljena sestro i moj dragi brate, upozorim i da te prenem iz zaborava da ne dozvolimo da nam puste reprizu te epizode. Nemojmo dozvoliti da se zaboravi Akumulatorka i na hiljade ljudi, žena, staraca i izgladnjele djece.
O muslimanski ponose, sjeti se generala Mladića i njegovih pasa, kad bacaše čokoladice i bombone izgladnjeloj muslimanskoj djeci, željnoj hljeba. Sjeti se slike dječaka sa bijelim zecom u ruci, čiju nevinu glavicu miluje Mladićeva krvnička ruka. Zar da zaboravimo tog malog plavokosog dječaka, koji bijaše više zabrinut za život svog zeca nego za lični. Te slike obiđoše svijet koji osta gluh, nijem i slijep. Taj svijet bio je zauzet spašavanjem života i koža pandi, iguana i drugih životinjskih vrsta, a nije ih bilo briga za život i kožu bošnjačkog dječaka i njegovog zeca.
Zar da zaboravimo, ispovijest mlade majke, koja tog 11. jula rodi malu džennetsku ptičicu, kojoj četnička kama presiječe pupčanu vrpcu, a zatim odrubi glavu, ne dozvolivši joj da udiše zrak bosanski, i miris srebreničkih lipa.
Zar da zaboravimo majke kojima ubiše dva, tri, pet sinova i koje umjesto da svadbe spremaju, svake godine dženaze ispraćaju i nišane umjesto unučića broje.
Zar da zaboravimo majke kojima ubiše dva, tri, pet sinova i koje umjesto da svadbe spremaju, svake godine dženaze ispraćaju i nišane umjesto unučića broje.
Zar da zaboravimo, kolone iz kojih biraše najljepše djevojke, mlade, kao kapi rose, pa čak i djevojčice. Trgaše ih iz ruku njihovih majki i nana radi svojih najnižih životinjskih poriva.
Zar da zaboravimo da je u XX vijeku u srcu Evrope učinjen genocid, koji odnese 12.000 nevinih žrtava, a da zločinci, koje li sramote, još su na slobodi, šetkaju se srebreničkim avlijama berući naše ruže i sjede ispod vinove loze, gdje smo mi, samo mi, Bajrame dočekivali. I neka ih, neka se šepure i akšamluče jer Allahova kazna je blizu i žestoka, a mi smo u svemu bili i bit ćemo moralni pobjednici. Ovako prkosni i ponosni svoje ne damo, a tuđe nećemo.
O narode muslimanski, zar zaboravljati počinješ? Zar potpadaš pod parole licemjernog Zapada da oprostiti trebamo, jer praštanje je ljudski. Ali ne, mi ne smijemo oprostiti, jer ljudskost već odavno ne poznaje granice. Ljudskost prestade onoga dana kad se dogodio genocid, kad se pobilo i protjeralo sve što se micalo i zvalo muslimansko.
O majke srebreničke, sigurna sam da barem vi nećete zaboraviti, jer vi svako jutro poredate dva, tri, pet findžana iz kojih niko ne pije i samo vi razgovarate s nišanima. I samo se vi, same borite za svoja imanja, jer su prepuna sjećanja i uspomena. Samo vi, sadite cvijeće oko starih trešanja, koje već odavno ne rađaju, a posjeći ih ne date. I pogledom svako jutro i večer pomilujete dotrajale ljuljaške, izljubite školske sveske i đačke knjižice pune petica. Samo vi znate, kako je teško izidati zidine spaljenog ognjišta, koje krase slike voljenih umjesto Vilerovih goblena.
Dok se vi s teškom mukom mučite i kraj s krajem jedva sastavljate, vi kćerke bosanskih gazdi i potomci bosanskih begova, njihova fukara po buvljim pijacama prodaje almasli grane i šorvane i Vilerove goblene naših majki i nana vezene još u noćima kada nije bila spaljena iluzija o mirnoj i srećnoj Bosni na brdovitom Balkanu.
O srebrenička djevojko, gdje nestade tvoja sehara puna mirisnoga ruha i da li ona ode u Drinu ili je po buvljacima razvlače snaše i prljaju svojim rukama, kao što ukaljaše i isprljaše tvoju čast i dostojanstvo.
O srebrenički jetimu, što se školuješ po dijasporskim univerzitetima i najbolje diplome i pohvale dobijaš, sjeti se svoje domovine i svoje majke Srebrenice. Nemoj da dođeš samo jednom u godini i proučiš Fatihu na mezaru svoga babe, brata, amidže, komšije… Dođi i živi i sprovedi u djelo ideje za koje dade život tvoj babo, brat, amidža i komšija. Tvoja domovina ti dade toplo ognjište i brižne roditelje, ali četničko divljanje ti uništi ognjište, i djetinjstvo i snove, i ubi ti roditelje i od tebe napravi jetima. Sada te tvoja domovina treba da ponovo ti izgradiš to ognjište i osnuješ pravu bošnjačku muslimansku porodicu. Tvoja Bosna, tvoja Srebrenica, treba tvoju mladost, prkos, intelekt, i prosperitet, i zato ne okreći leđa svojoj majci, nani i njenoj šamiji i dimijama. Ne zamjenjuj bosanske ljepote i avlije prepune behara, džanarika, trešnji i rumenih jabuka, miris jorgovana s asfaltom Njujorka, Amsterdama, Berlina…
O srebrenička djevojko, gdje nestade tvoja sehara puna mirisnoga ruha i da li ona ode u Drinu ili je po buvljacima razvlače snaše i prljaju svojim rukama, kao što ukaljaše i isprljaše tvoju čast i dostojanstvo.
O srebrenički jetimu, što se školuješ po dijasporskim univerzitetima i najbolje diplome i pohvale dobijaš, sjeti se svoje domovine i svoje majke Srebrenice. Nemoj da dođeš samo jednom u godini i proučiš Fatihu na mezaru svoga babe, brata, amidže, komšije… Dođi i živi i sprovedi u djelo ideje za koje dade život tvoj babo, brat, amidža i komšija. Tvoja domovina ti dade toplo ognjište i brižne roditelje, ali četničko divljanje ti uništi ognjište, i djetinjstvo i snove, i ubi ti roditelje i od tebe napravi jetima. Sada te tvoja domovina treba da ponovo ti izgradiš to ognjište i osnuješ pravu bošnjačku muslimansku porodicu. Tvoja Bosna, tvoja Srebrenica, treba tvoju mladost, prkos, intelekt, i prosperitet, i zato ne okreći leđa svojoj majci, nani i njenoj šamiji i dimijama. Ne zamjenjuj bosanske ljepote i avlije prepune behara, džanarika, trešnji i rumenih jabuka, miris jorgovana s asfaltom Njujorka, Amsterdama, Berlina…
O narode bosanski, povrati svoju ljudskost i pokaži da nam je vrijedna svaka suza majke Srebreničanke. Pomozimo im da pronađu kosti svojih voljenih i pomozimo njihov što brži povratak na njihova ognjišta. Ne dozvolimo da se u Srebrenicu vraćaju samo mrtvi i kolone tabuta.
A majke, sestre i jetimi Srebrenice krvave epizode moje domovine nikada neće biti zaboravljene i same, naše će misli, srca, djela i dove biti uvijek za njih.
Begić Gazija Mirsada
Sarajevo