Srebrenica: lijepo ime, i još ljepši grad, a tek narod… Samo Allah zna zašto je odabrao baš ovo živopisno mjesto da nam bude pouka, da se objelodani ko nam je neprijatelj i do kojeg stepena naivnosti smo se spustili. Mnogo pisanog i video materijala o Srebrenici kroz sve ove godine je došlo do mene. Mnogo brojki je spominjano, velike količine arhiviranih dokaza i mezarja. Strašno je to. Ali kako se izdignuti iz ovih statističkih podataka? Kako doživjeti to stradanje kao svoje?
Još kao djevojčica voljela sam da se zabavljam posmatrajući lica prolaznika ili prodavača na pijacama, ponekad čak i onih hladnih zaposlenika u gradskoj biblioteci. Bilo koje lice za mene je bilo i priča za sebe. Zamišljala bih njihove živote, pokušavala da odgonetnem njihove najmilije hobije ili pak da pronađem kakva im je to tuga ostavila trag na čelu. To mi je pomoglo da svaku osobu osjećam pomalo svojom.
Sličnu osobinu primjetila sam i kod svoje kćerkice kada me je jedne prilike iznenadila svojim zapažanjem. Bile smo u granapu i upravo birale za ostale ukućane po jedno osvježenje iz hladnjaka sa osvježavajućim napitcima. Mala me je povukla za rukav i okrenula prema vratima. Ugledala sam prljavog čovjeka kako marljivo prebira po ostacima istruhlog voća u kontejneru do prodavnice. Malo bolje očuvane primjerke je stavljao u kesu.
– Zamisli, mama, njegovu porodicu kada im babo pozvoni na vrata. U stvari možda i nemaju zvonce. Obradovat će se ovome truhlom voću kao i mi kada se obradujemo zdravom. Žao mi ih je. A i njima je sigurno žalosno kada vide kako dobru hranu ostali bacaju. Ja ionako nisam žedna, pa… Mogu li mu dati svoj novac od soka? – upita me moja mala princeza.
– Naravno, mila – odgovorih joj.
Mogla sam joj opet kupiti sok, ali sam željela da nauči nešto mnogo bitnije. Ako je željela da krene putem suosjećanja i potpomaganja, morala je da shvati da takvo opredjeljenje sa sobom povlači i mnogo odricanja. U svakom slučaju bila sam ponosna njenom rano izraženom sposobnošću da dočarava sebi neviđene, ali vrlo moguće situacije i da iz toga izvlači pozitivne reakcije.
Da se vratim na temu Srebrenice. Naime, posmatrajući lica žena u muhadžirskim kolonama, njihovu uplakanu dječurliju kako im se hvataju za skute ili pak poglede muškaraca u redovima smrti, shvatila sam koliko životnih priča su tamnošnji Srbi prekinuli. Evo vam jedna, ne baš toliko izmišljena, ali svakako ublažena i ni blizu tragična kao prava. Brojke nam neće biti potrebne da shvatimo obim zločina koji je tamo načinjen.
* * *
Zlokoban dan osvanu tog 11-tog jula 1995. godine u “obećanoj” zemlji Srebrenici. Zašto obećanoj? Pa bila je to zaštićena zona kada druge to nisu bile. Evropljani su razoružali bosanske muslimane uz obećanje da će ih štititi od upada srpske vojske. Rat je divljao svuda oko njih. Međutim, tog sudbonosnog dana, srpske horde zla osvanuše i u Srebrenici. Kako? Zašto? Nije bilo vremena za pitanja. Odgovori će se tražiti mnogo godina poslije.
Sve se dešavalo brzo. Organizovano. Izdvojili su muškarce od žena i djece. Prema svima su se ponašali grubo. Naoružani vojnici kao da su namjerno zarobljene držali u neizvjesnosti. Nisu im željeli otkriti šta im predstoji, kako ih ne bi uhvatila samoodbrambena panika. I uspjelo je. Svi su se prepustili neminovnom.
Jedini koji je pokazivao znakove života bio je Tarik, ostali kao da su bili mumije. Taj smjeli učitelj nije im dao da ga ignorišu. Zapitkivao je, kritikovao. Pokušao je da im objasni da to tako ne ide. Zatim je krenuo da se zauzme, kako bi makar žene pustili da idu. Neki vojnk izgubi strpljenje pa ga kundakom puške udari u glavu. Tarik se sruši na zemlju, a Zehra vrisnu. Vojniku je to bilo dovoljno da shvati u kakvoj je vezi ova mlada žena sa onim “buntovnikom”.
Dok su zarobljenike ukrcavali u kamion, Tarik ugleda u daljini Zehru kako pokušava da se otrgne iz čvrstog vojnikovog stiska. A ovaj, kao da ga je taj njen beznadežni otpor zabavljao, samo još brže potrča vukući je sa sobom. Posljednje što je Tarik vidio bio je kraj njene plave marame kako zamiče iza kuće. Njena omiljena plava boja koja ga je uvijek podsjećala na njihov prvi slučajni susret, kada je pomislio koliko je ta mlada djevojka samo posebna…
* * *
Ljetnji dan je već bio poodmakao, te davne 1990. godine, kada Tarik primjeti kako se tamne sjenke kišnih oblaka nadvijaju nad gradom. Ako bi požurio mogao bi stići prije ljetnjeg pljuska. Zamislivši kako mu hladni mlazevi teku niz lice, vrat i leđa on prikupi snagu te ubrza ka gradu. Nije bio kukavica niti slabić kojeg bi malo vjetra i prosutih kapljica sa neba otjeralo u postelju, naprotiv, bio je dobrog tjelesnog zdravlja, ali nije volio kišu. Činila bi ga razdražljivim, pomutila bi mu sve planove, pokvarila izlete i jednostavno mu je išla na živce sva ta užasna monotonija. Grad bi postao siv, lica ljudi hladna i stegnuta poput klesanih statua.
Put je imao blagu strminu koja mu je bila dodatni pomagač u postizanju željene brzine. Pojaviše se prvi bljesci, a sa njima i prve kapi kiše. Iako mu je vjetar zviždao u ušima nije uspio da nadjača podmukli zvuk grmljavine. Kada se spustio nadomak grada nebo je već lilo kišu ne štedeći je niti jednog trenutka. Već je počeo nailaziti na namrgođene likove mještana predgrađa.
Čak ni ratari, kojima kiša nije uvijek nepoželjna, ovaj puta nisu bili sretni, uhvatila ih je u skupljanju sijena i sada su, kao golubovi, pokislog perja, sjedili pod krošnjama drveća nemoćni da bilo šta urade. Čuo bi se pokoji ljutiti povik od strane onih neiskusnih koje zemlja još nije naučila svojoj mudrosti, da ravnodušno primaju te nenadane promjene životnog toka.
Prolazio je pokraj razdražljive skupine koja se vraćala sa pijace i kojima se točak konjskih kola upravo zaglavio u blatu kraj ceste. Zatim kraj nekog dvorišta u kojem je žena hitrim pokretima kupila napola suh veš, kako ga kiša ne bi potpuno skvasila. Onda naiđe na grupu dječaka u dresovima. Trčeći su napuštali igralište, dok su im nekada bijele patike sada bile dvije blatne grudve. To im je u mnogome otežavalo trk.
Ušavši u grad primjetio je kako konobari unose stoljnake u restorane i podižu stolice na stolove. Zatim one utegnute gospođe koje se srde same na sebe jer ne ponesoše male, ušušne kišobrane u svojim torbicama. Crna boja razlivenog kreona im se slivala niz lice i tako ih činila još beznadežnijim.
Strašno, kao da se kakva kob razlila gradom. Nigdje tračka sunca, nigdje osmjeha niti bezbrižnosti.
– Plaćam dukat za jedan osmijeh – razmišljao je – ali čak ni oni najpohlepniji ne bi bili u stanju da ga zasluže.
– Ma da ugledam i jedno nasmijano lice, zaustavio bih se, sišao sa bicikla i poljubio ga posred čela – zadirkivao je u sebi svoje sugrađane, ali i sam sebe. Baš ih je ovaj pljusak dobro udesio. Razmišljao je tako, ubrzavajući da pređe ono malo razdaljine što mu je ostalo do kuće.
– Još samo taj most da pređem i stigao sam – sa olakšanjem primjeti.
Kada se približio ugledao je kako se neka prilika naginje preko ograde. Zbog velikog plavog kišobrana nije mogao da vidi o kome se radi, ali mu sinu misao da možda nekome nešto nije palo u nabujalu rijeku, pa ovaj to bespomoćno gleda. Nije bio željan da vidi još jedno namrgođeno lice, ali ga radoznalost, želja da pomogne ili ko zna šta, približi ka ogradi mosta.
Zehra, što na arapskom znači cvijet, bila je ta koja se zabavljala gledajući bezbrižnu igru pačića u vodi. Činilo joj se da su oni jedina živa stvorenja u ovom gradu koja, pored nje, istinski uživaju u kiši.
Kada bi iz kuće primjetila crnilo oblaka, ona bi se odmah pripremala za svoju najomiljeniju šetnju. Grad bi u takvim prilikama opustio i njoj se upravo to i dopadalo.
Nije voljela ljetnje žege, vrevu ljudi na ulicama, sirene nervoznih vozača i usijana polugola tijela, koja su, izložena tako otvoreno na suncu, puštala vonj, jer preko njih nije bilo nikakve tkanine da zaustavi to isparavanje. Tako su ti, vrućinom zavarani ljudi, bili ubjeđeni da je puno lakše ako skinu sa sebe što više odjeće. Nisu se poslužili iskustvom drevnih Arapa, koji su izvojevali pobjedu nad vrelim pustinjskim suncem, ogrćući se širokom odjećom od glave do pete. Nisu, jer im je šejtan omilio ovu golotinju u kojoj su jedni druge zagledali ne mareći na strašnu vulgarnost same situacije. Takvog je mišljenja bila Zehra koja bi ponekad pomislila kako je rođena u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu.
Ovi kišni dani su joj bili pravo okrepljenje. I tako, stojeći tu na mostu, divila se urođenoj nevinosti ovih životinja, koje su se brćkale u nabujaloj rijeci, i koje kao da ne primjećuju ovaj veliki pljusak. Lice joj je bilo ozareno vedrim osmijehom.
Zbog zvuka udaranja krupnih kapi od kišobran i huktanja rijeke, nije čula korake kako joj se približavaju, pljuskajući po baricama iza njenih leđa.
– Treba li vam pomoć? – najednom začu glas.
Okrenu se i ugleda dva iznenađena smeđa oka. Bio je to mladić, dosta viši od nje. Izgledao je kao da je tek izašao ispod tuša. Niz glavu mu se sljevalo desetine tankih mlazeva kiše. Izgledao je pomalo smiješno tako pokisao i začuđenog izraza lica.
– Šta mu je? – pomisli Zehra – Zašto tako zuri u mene?
Tarik je tog trenutka pomislio isto.
Nenaviknuta na susrete sa nepoznatim muškarcima, Zehra se osjeti neugodno. Njeno dotada nasmijano lice se uozbilji, postiđeno spusti glavu kada postade svjesna da stoje sami njih dvoje na pustoj cesti,
– Maloprije sam bio spreman platiti dukat onome koga vidim nasmijanog. Ovoj djevojci je to za dlaku izmaklo, jer se odjedanput promijenila. Jesam li ja to nešto pokvario? – pomisli Tarik i gotovo mu bi stvarno krivo što je od njega sakrila tako iskren blistav osmijeh.
– Da niste nešto izgubili u rijeci? – zamuca on.
– Ne, sve je u redu. Samo… U žurbi sam. Odoh – brzo izusti Zehra, okrenu se i krenu dalje.
Gledao je za tim plavim kišobranom i učinu mu se od njega kao da se komadić vedrog sunčanog neba upravo odlomio i prošetao njegovim gradom…
Saznao je kasnije da je to kćerka imama, i nije zaboravio gdje može da je potraži. Kada je rat krenuo on je već bio završio studij. Zaputio se u lijepo uređeno dvorište imamove kuće i u hladovini jorgovana zaprosio Zehru od njenog babe. Starom hodži je bilo čudno da neko u ovim ratnim danima uopšte i razmišlja o ženidbi:
– Pa, sine, vrijeme je nesigurno, gine se svaki dan – reče.
– Upravo zato, dragi efendija. Želim da upotpunim svoj život pored vaše Zehre – iskreno mu objasni svoju nakanu.
Imam je dao svoj pristanak i za dvoje mladih je počeo novi život.
* * *
Ali to je bilo davno. Sada je njena marama, obojena najomiljenijom joj nebesko-plavom bojom, ležala na zemlji. Vrisnula je i instiktivno se uhvatila za glavu. Bila je gnjevna, ali to nije bilo ono što je obojilo crvenilom njene obraze. Bilo je to osjećanje svojstveno muslimanskim ženama. Stid joj je udario u lice.
Pokušala je i da promijeni taktiku, pa zamoli vojnika da se vrati u grupu, jer ga je njen hrabri otpor samo činio nestrpljivijim. Nakezio se, zbog čega je njegovo, ionako, ružno lice sada dobilo izgled nakaze. Ili se njoj barem tako učinilo. Čula je glasove drugih vojnika kako prilaze. Slutila je najgore i najgore se i desilo.
Vrisci ženske bespomoćnosti sablasno su parali vazduh. U voćnjaku njihove porodične kuće, na poblijedjeloj mjesečini, desio se srpski zločin koji nije bio ni prvi niti posljednji u ovom ratnom vremenu.
Jednoj od toliko hiljada silovanih žena u Bosni, te noći, dok je poražena ležala na vlažnoj zemlji, učini se kako zvijezde gube sjaj i nestaju sa tog, njoj dragog, komadića neba. Kada zvijezde popadaju u nečijem životu teško, nakon toga, mogu da se vrate. Ni sama nije bila sigurna da li je izgubila svijest, i šta se u međuvremenu dešavalo. Sada se najednom našla u dugačkoj koloni nesretnih žena.
Rijetki dječaci, kojima je dopušteno da ostanu uz svoje majke, nisu veselo trčkarali zbog toga. Oni su sada najedanput odrasli. Ozbiljnih lica pokušavali su da budu desne ruke svojim klonulim majkama. Očeva im nije bilo tu, a ni starije braće. Bili su tamo negdje u šumama, sasvim blizu, ali kao da ih je dijelilo stotine nepremostivih puteva.
Kolona je odmicala polahko, čovjek bi iz daljine pomislio da je u pitanju dženaza, ali većinu povorke sačinjavale su žene. Ne, nije to bila dženaza. Ne samo zbog tih žena nego i zbog tabuta kojeg nije ni bilo. Istina ne računajući na one u srcima ovih ljudi.
Svaki pojedinac ovdje imao je po jednu tugu, ugašenu sreću ili slomljenu iluziju, i svi su oni sada zakopavali svoje prošlosti prepuštajući se daljem toku sudbine koja je za njih bila neizvjesna. Njihove pognute glave i muk koji ih je okruživao činili su situaciju još tegobnijom. Ruke su im stiskale zavežljaje, sve što im je ostalo od prošlih života. Nije u njima bilo ništa posebno, samo par dragocjenih uspomena, pokoja nada i lični dokumenti kojim su dokazivali identitet i svoje porijeklo ukazujući time da oni, ipak, uprkos svim optužbama, nisu narod bez korijena.
Zadnja stanica im je bio grad u blizini. Tu je Zehra nastavila sa životom. Kako je živjela, to ni sama ne zna. Život je tekao kao neko nepisano pravilo. Snagu je crpila iz svoje vjere u Allaha Svemogućeg, klanjajući mu se i pokoravajući.
Jedno jutro probudi je strašna glavobolja. Istina, još nikada se nije mogla pohvaliti mirnim i neistrganim snom. Svako jutro bi ustajala umornija no što bi legla, ali ovo od jutros je bilo drugačije. Osjećala je i mučninu sve dok se nije ispovraćala. Tako je bilo i narednog jutra, i onog nakon njega i nakon njega… Sumnjala je, ali je potvrda liječnice ipak dočekala nespremnu. Ostala je u drugom stanju.
– Gospodaru, šta da radim? Taman kada pomislim da je dosta iskušenja, da ne mogu više, da sam dno dotakla, saleti me drugo. Obruši se na mene kao jastreb. Zarije mi svoje kandže u još žive i neiscijeljene rane. Gospodaru, ubiti dijete ne želim, ali, kada bih znala da će mu pogled biti avetinjski kao u u one srpske spodobe, kada bih znala da će mu obrve biti spojene, a srce iz grudi iščupano, ja bih ga, Bože, sopstvenim noktima iz utrobe izvukla. Jer takav život ne bih mogla živjeti. U sopstvenom djetetu dželata da prepoznam? Nikako! Gospodaru, Ti kada odlučiš da nešto bude, samo kažeš: “Budi!” i ono bude. Reci, Gospodaru, reci da ovo moje čedo ne bude patnja svojoj majci. Neka u njemu ne bude tragova od one noći. Krv mu njegovu očisti i učini da, čudom Tvojim, ono ipak bude Tarikovo. Gospodaru, smiluj mi se – dugo je jecala Zehra te noći i još mnogo noći nakon te.
Ni dani joj nisu bili mnogo lakši jer ih je provodila u groznici iščekivanja. Prijavila je Tarikov nestanak, pa je pratila novosti vezane za dešavanja u Srebrenici. Svašta se pričalo o izdaji evropljana i o zvjerstvu balkanaca, ali nju su samo interesovala imena preživjelih. Iskreno se nadala da će i Tarikovo biti među njima. Često bi se sa svojim prijateljicama sastajala kako bi sa sobom ponijele trunku tereta one druge, jer tuđa muka je lakša od sopstvene.
Porođajni bolovi su joj došli dosta ranije. U salu su je odveli odmah sa prijemnog odjeljenja. Sva muka i silina kojom je popraćeno rađanje jednog živog bića u trenutku su zaboravljene. Zehru su iz naručja gledale blage Tarikove oči boje livadskog meda. Obrve kao da nije ni imao, a zlatna kosica je bila razbarušena baš kao i mehko paperje tek izleženog pileta. Radost je ponovo pokucala na vrata Zehrinog pustog srca. Čak i po koju zvijezdu je mogala, u tami noćnog neba, da primjeti. Ali tek pokoju. One najsjajnije nije bilo.
* * *
Godine su preskakale jedna drugu, tako da je i rat prešao iz surove stvarnosti u fazu tužne prošlosti. Mali Faris je već išao u školu kada je ovu krnju porodicu pogodilo još jedno nemilo iznenađenje.
Godine su uspjele nakapati malo lažnog olakšanja u dušu ove usamljene žene. Vrijeme je samo naučilo kako da se nosi sa gubicima, ali nikako joj nije donijelo zaborav, jer zaboravit nezaboravnog i prežaliti neprežalnog nemoguća je misija. Ustalom, mislim da gubitnici i ne žele svoje gubitke da prepuste tami. Sa njima su, pa makar oni bili tek blijeda sjena, bogatiji i plemenitiji. A bez njih su svi gubitnici samo tužna olupina nekadašnjeg života. To odricanje sopstvenog je možda ono što im se svo vrijeme i nameće.
Blaga ljetna noć. Violina noćnog svirača, skakavca, čula se kroz prozor. Sjedila je Zehra ispred televizora prateći jednu od brojnih emisija koje su se emitovale povodom godišnjice genocida izvršenog u Srebrenici. Ovaj puta prikazivali su se neki arhivski snimci čiji su kadrovi slavohlepno snimljeni od strane onih maloumnika koji su genocid izvršili.
U trenutku se skamenila. Poznato lice i oči boje meda. Željela je da zaustavi trenutak, da vrati snimak, da ga ponovo gleda kao nekad, ali naredne scene su joj oduzele sposobnost pokreta. Prepoznala je Tarika među šestoricom zavezanih. Svi su bili iznenađujuće mirni. Hodali su kao hipnotisani. Glave su im bile pognute jer im srpski vojnici nisu dopuštali da ih isprave.
Da li je to bila želja da ponize ove jadnike koji su svakako bili u nezavidnoj situaciji? Ili ih je to pak pogled nevine žrtve smetao? Ako ih je taj nijemi, optužavajući pogled tada toliko uznemiravao, kako li im je sada kada je rat postao prošlost pod lupom historičara? Kako kada su se nevine žrtve preobrazile u mučitelje? Kako se osjećaju kada im njihovo sigurno odstojanje od ovozemaljskog suda nije u stanju pribaviti ni dozu mirnog sna, a da ne spominjemo nešto više? Koliko li su se samo puta zbog tih mrtvih zjenica, za koje su mislili da ih ni upamtili nisu, probudili u sopstvenom znoju? Koliko puta su zoru dočekali sa, ovaj puta, njihovim ukočenim pogledima? Šta su odgovorili svojim porodicama kada ih zapitaše o strahoti koja ih tako često sačekuje sa one strane sna? Pa sami su sebe u propast bacili. Ali tada još toga nisu bili svjesni.
Ponašali su se objesno. Položili su zarobljenike na zemlju. Dugo su tako leželi licem okrenutim prema dolje. Bilo je čudno da se niko nije ni pomakao. Vezane ruke su im poprimile modru boju i niko ih nije micao da krv makar malo prokola! Zašto? Kao da bol nisu osjećali, kao da im je čitavo tijelo utrnulo. I ne samo tijelo nego i psiha i duša i sve…
Čudan je to osjećaj, ne dao Bog nikome da ga osjeti. Ljudi se suočeni sa smrću brane bezosjećajnošću. To je jedino što im može pružiti barem malo dostojanstva. Nisu im dopustili da se na mejdanu sa njima ogledaju kao muškarci, niti su im dozvolili da se argumentima odbrane od lažnih optužbi. Nisu ih, čak, ni sa najmilijim da se oproste pustili, pa kao onda od njih očekivati ikakav nagovještaj ljudskog?! Kako, kada su najveću svetinju nagrdili? Ljudski život su uzeli. Znaju li oni uopšte ša je to život? Šta je to istinski živ čovjek? Jedinka. Unikat. Božije djelo koje se više nikada u takvom spoju neće pojaviti. Ubiti jednog čovjeka je kao da si čitav svijet poubijao. Koliko li su oni onda svjetova opustjeli? Da li je iko u stanju ponijeti toliku odgovornost?
Hladnokrvno su ih pobili, a poslije svinju na ražnju okrenuli i sve to uredno na video kaseti zapisali… To su srpski “junaci” koji misle da je pucati u leđa zavezanom civilu, čast i služba kralju i srpskoj otadžbini koju su u tuđoj avliji tražili. I šta je mogla Zehra tada da uradi? Šta je mogla? Bila je bespomoćna tada, ali ne i sada. Nevolja zulumaćra je u tome što im se gotovo uvijek jučerašnje “pobjede” pretvore u sutrašnje poraze.
Zehra Tarika ne može vratiti, nije u stanju da mu makar prišapne radosnu vijest o Farisu, ali može srpskog vojnika koji ju je silovao svojim svjedočenjem na odgovornost privesti. Neka ga njena zatomljena tuga u vihoru kletvi odnese, porodica njegova neka ga se postidi, svu sramotu silovanih pred kamerama svijeta neka ponese i gen njegov u zločince neka se uvrsti.
Zehra je odlučila da progovori. Čega da se stidi? Svoje čednosti ili pak Tarikovog poštenja? Toliko je bježala od svoje prošlosti, ali sada će da obnovi svoja sjećanja, da svako lice ponovo osvijetli i svakog imena nanovo da se sjeti. To će joj svakako pomoći u svjedočenju protiv ovih zlikovaca.
* * *
Historija nas obavještava o onome šta su Mongoli učinili sa muslimanima. Primjetno je ponavljanje povjesnih događaja.
Ibn-Esir je rekao: “Primjetio sam da godinama izbjegavamo spominjanje ovog nemilog događaja zbog tegobe koju osjećamo dok pričamo o tome. Razmišljao sam o onom ko je u stanju da piše o stradanjima i plaču muslimana, a da mu pri tome ne bude teško u duši. Volio bih da me majka nije porodila ili pak da umrijeh prije tog događaja, zaboravljen i van vidokruga. Pisanje o tome uključuje spominjanje velikih posljedica i teških nesreća zbog kojih dani i noći postaju nesnošljivi i bolni, jer slična se katastrofa nije desila čovječanstvu, a naročito muslimanima.
Jednom prilikom je jedan mongolski osvajač prošao ulicom u kojoj su bili postrojeni muškarci. Njih stotinu. Ubijao ih je redom, sve jednog po jednog, a da se ni jedan od ovih stotinu nije našao da digne ruku na njega i da mu naudi. Poniženje je palo na ovakve muškarce koji nisu u stanju da se odbrane ili barem to pokušaju. A naša zaštita od poraza je kod Uzvišenog Allaha.
Drugom prilikom mongolski vojnik je uhvatio muslimana u nakani da ga ubije. Međutim pri sebi nije imao oružje, te se obrati čovjeku: “Stavi svoju glavu na ovaj kamen i ne miči se!” On mu se pokori i u toj pozi ga je čekao sve dok se onaj isti vojnik ne vrati sa mačem u ruci te ga posječe.”
Ovi Ibn-Esirovi navodi se odnose na mongolske nepismene i surove horde bez vjere. Ali Srbi su “obrazovani”, “civilizovani” i “vjerujući hrišćani”. Prije ulaska u Srebrenicu su imali misu u kojoj ih je njihov poznati sveštenik blagoslovio i u Hristovo ime poslao da čine genocid, siluju i pucaju zarobljenicima u leđa.
Ondašnji Mongoli nisu imali vatreno oružje, ni evropske saučesnike koji su razoružali muslimane, a zatim ih mirno predali braći po krstu, niti bezbrojne srpske “civilne” sudionike koji su prikrivali tragove tog sramnog čina i koji do dana današnjeg kriju dželate, kao i mjesta stratišta i masovnih grobnica.
Velikani naše vjere, učenjaci, pjesnici, pa i obični ljudi… svi oni su se potrudili da tragdija mongolskog upada u islamsko carstvo ostane živa do dana današnjeg. Šta mi uradismo da ne prepustimo zaboravu podli srebrenički zločin na koncu dvadesetog stoljeća? Neka priča o Zehri, cvijetu iz Srebrenice, bude pokušaj da se srebrenička tragedija doživi kao lična bol svakog od nas.