Piše: Karamujić Vejsil
Vjekovima je rijeka Drina predstavljala simbol podrinjskog čovjeka. Taj je simbol često nosio izvor radosti, života i ponosa ovog kraja.Po Božijoj odredbi poput mnogih drugih rijeka ona nosi opskrbu i život svome narodu. Zastanem. Gospodaru moj, često se zamislim i postavim sebi pitanje: Da li je ovo Tvoje stvorenje licemjerno, možda je to još jedna od njegovih funkcija ili uopće ne osjeća svu svoju težinu?
Vjekovima je rijeka Drina predstavljala simbol podrinjskog čovjeka. Taj je simbol često nosio izvor radosti, života i ponosa ovog kraja.Po Božijoj odredbi poput mnogih drugih rijeka ona nosi opskrbu i život svome narodu. Zastanem. Gospodaru moj, često se zamislim i postavim sebi pitanje: Da li je ovo Tvoje stvorenje licemjerno, možda je to još jedna od njegovih funkcija ili uopće ne osjeća svu svoju težinu?
Pored opskrbe koju donosi i života koji daje podrinjskom Bošnjaku, Drina je vjekovima i simbol smrti i stradanja ovog čovjeka.
Razumije li ona šta nosi?
Odakle joj snaga kada može da ponese toliko krvi i ljudskih života?
Kao što je njen tok uvijek isti, po Božijem skladu, iz istog pravca teče ka istom cilju, istim smjerom i tako evo otkako je postala, sve me više podsjeća na smrt koju nosi.
I ova smrt je ista, bošnjačka, muslimanska, sa istim razlogom nastala od istog dušmana nanesena i ponavlja se otkako je davni predak istinsku vjeru prihvatio.
Deset genocida nad njim je izvršeno od trenutka kada se Allahu na odanost zavjetovao.
Kroz genocide i ratove koje je preživio ovaj čovjek, sve mi se više čini da on ne biva ubijen od strane dušmana koji je uvijek isti.
U trenutku kada se od svoga zavjeta datog Bogu odmetne, on postaje neprijatelj samome sebi.
Dušmanin je samo opomena i iskušenje, a pravi razlog stradanja leži u nama samima.
Često pomislim da nismo ni zaslužili ovu lijepu zemlju, njene planine, plodonosna polja, blagodarne rijeke.
Tada mi na um dođe jedan velikan i njegov san.
Usnio je Mehmed Fatih zemlju Bosnu, divnu zemlju sa pregršt ljepota.
Usnio je ljude, njene stanovnike kojih će uvijek biti da se bore za Bosnu i vjeru u njoj.
Možda baš zbog tih ljudi mi i dalje prkosimo vragu.
Ne damo Islam, ne damo Bosnu, ne damo Srebrenicu.
Srebrenica, juli, devedeset peta godina.
Deseti put se vrši genocid nad ovim narodom.
Deseti put teku potoci krvi bosanske, krvi muslimanske.
Zar je naša krv tako jeftina samo zato što smo drugačiji, što svoje ne damo a tuđe nećemo, samo zato što smo se Gospodaru svome na odanost zavjetovali.
Mahrama na glavi čestite srebreničke majke za zlotvora je bila povod da joj čast oduzme.
Sa majčinih grudi trgao je krvnik tek rođene bebe, davio i bacao u jame.
Bebe koje su nosile simbol novog života za njih su predstavljale opasnost.
Oronuli starci u klaonice odvođeni, krivi samo zato što u amanet svojim potomcima ostavljaju istinu.
Imena pogrešnih za silnika, golobradi mladići odvođeni u smrt nisu imali priliku za još
jedan zagrljaj svojih najmilijih.
Tog mračnog jedanaestog jula, 8372 duše vratiše se svome Gospodaru.
Vjerujem da su to duše koje je usnio Mehmed Fatih.
Duše koje su otputovale Allahu sa iskrenom vjerom, jer za njih dunjaluk nije stvoren, a niti su oni za njega stvoreni.
Njihovi snovi su ostvareni.
Njihove nade su vječnost i zadovoljstvo Boga Velikog.
Silniku nikada neće biti jasno odakle osmijeh i svjetlost na licu srebreničkog sina dok smrti gleda u oči.
Njegovi se vidici nisu zaustavljali na vrhu krvničke cijevi prislonjene na glavi.
Pogled mu je sezao daleko, tamo gdje ga čeka obećana nagrada jer je skončao ponosno i hrabro.
Osjetio je miris džennetskih bašči kroz koje rijeke teku i osmjehnuo se prkosno,
spokojno.
Svršetak i okončanje ovog dunjalučkog puta sa šehadetom na usnama nije gubitak i poraz.
Svi mi umiremo za razne ciljeve na putevima sudbine.
Sveti je cilj za koji je skončao i put kojim je koračao ovaj prkosni i ponosni vitez bosanski.
U trenutku smaknuća njegovo ozareno lice nije gledao samo jedan zlobnik.
Rame uz rame sa prekodrinskim neprijateljem staja je cijela Evropa.
Ista ona Evropa koja se nakon Drugog svjetskog rata zaklela na mir i slobodu među svojim žiteljima.
Aušvic je zadnja stanica zla na našem tlu, rekoše.
Mi smo im povjerovali.
Pod izgovorom zaštite muslimanskih života, evropska vojska na čelu sa Holandijom vršila je prepuštanje golorukog srebreničkog čovjeka u krvave ruke četničke.
Mirno je posmatrao Holanđanin kako dželat gazi novorođenče, odvaja sina od majke, muža od supruge.
Gledao je strijeljanja i klanja…
Na hiljade ubijenih muslimana za njega su bile samo brojke.
Ismijavao je taj jadnik naše dimije i šamiju.
Čestitu bosansku majku poredio sa najgorim stvorenjima.
Crtao nakazne likove poredivši ih sa Srebreničankom.
Ali na kraju, zajedno sa smrtnikom gledajući u lice vjerničko, očekujući tugu i prestravljenost, vidio je nešto drugo.
Blagi pogled i spokoj krasili su ovu dušu u iščekivanju sastanak sa svojim Gospodarom.
Oni su željeli naš nestanak.
Patnju i bol da nam nanesu htjedoše.
Pričali o pravima i slobodi.
Lagali nas da smo sigurni i sa njima bezbjedni.
Licemjerstvo lažnih demokrata izašlo je na vidjelo.
Na vidjelo je izašla sva tama koju su zajedno sa četničkim agresorom za nas kreirali.
Kolika je samo milost Božija prema ovom narodu kada toliko neprijatelja nije uspjelo u svojim nakanama.
Ubijali, silovali, rušili i uništavali, ali i nakon svih iskušenja Bošnjak ponovo ponosno hodi zemljom…
Zemljom Bosnom za one koji dolaze sačuvanom.
Jačina šehidskog svjetla jasan je putokaz za nadolazeće generacije.
Sve duše smirene koje živote dadoše moraju biti opomena i garant da zaboraviti ne smijemo.
Novi srebrenički sinovi nastavit će na stopama svojih prethodnika jer žrtva njihovih očeva nije bila uzaludna.
Majke će odgojiti nove gazije sa vjerom u Boga i uputom na kojoj su skončali njihovi najmiliji.
Petnaest godina poslije, Argentaria neće kleknuti.
Na putu istine za sve koji dolaze krvava epizoda moga naroda bit će opomena i smjernica.
Barjak Islama u našim rukama, iman u našim srcima do Sudnjeg dana sa Božijom voljom nosit ćemo.
Za tebe, krvniče, oprosta i zaborava nema.
Ti znaš, oholi silniče, da je Srebrenica tvoj poraz.
Reklo ti je lice moga babe dok si mu život oduzimao.
Ubio si njegovo tijelo, ali je duša njegova živa, samo ti ne znaš za to.
Ja je osjećam svake noći dok na sedždi suzama molim.
Uzalud si moju džamiju srušio.
Pogledaj je danas, još je ljepša negoli prije.
Mi smo njen ukras, njeni klanjači.
Kandilji moje džamije svijetle i obasjavaju nam puteve poput svjetlosti šehidskih duša, jasnih putokaza za svakog podrinjskog sina, svakog Bošnjaka.
Tvoj bezdušni smrtnički um izgubio je svaku nadu.
Sve težnje za mojim nestankom sa ove zemlje koju su moji preci čuvali vjekovima, u bezdan su srušene.
Zavjet mojih prethodnika Gospodaru dan, i moj je zavjet, snaga koju u sebi nosim.
Šest ljiljana u zlatu simbol prkosne Bosne, moja zastava koja ne kleči ni pred kim osim pred Bogom Velikim.
Tamo je i život smrt, reći će, reći će oni što ne osjete, što ne slute.
A odakle ja?
Na crnoj zemlji prkosno stojim, u tišini osjećajući govor duša koje ne umiru, duša čija je unutrašnjost poput bijelih nišana, potočarskim poljem izvezenih.
Tu gdje oni stadoše, za stopama blistavim pratim tragove… putevi moji ka vašim putevima vode, da zavjet i Srebrenicu čuvam dok me bude.
Razumije li ona šta nosi?
Odakle joj snaga kada može da ponese toliko krvi i ljudskih života?
Kao što je njen tok uvijek isti, po Božijem skladu, iz istog pravca teče ka istom cilju, istim smjerom i tako evo otkako je postala, sve me više podsjeća na smrt koju nosi.
I ova smrt je ista, bošnjačka, muslimanska, sa istim razlogom nastala od istog dušmana nanesena i ponavlja se otkako je davni predak istinsku vjeru prihvatio.
Deset genocida nad njim je izvršeno od trenutka kada se Allahu na odanost zavjetovao.
Kroz genocide i ratove koje je preživio ovaj čovjek, sve mi se više čini da on ne biva ubijen od strane dušmana koji je uvijek isti.
U trenutku kada se od svoga zavjeta datog Bogu odmetne, on postaje neprijatelj samome sebi.
Dušmanin je samo opomena i iskušenje, a pravi razlog stradanja leži u nama samima.
Često pomislim da nismo ni zaslužili ovu lijepu zemlju, njene planine, plodonosna polja, blagodarne rijeke.
Tada mi na um dođe jedan velikan i njegov san.
Usnio je Mehmed Fatih zemlju Bosnu, divnu zemlju sa pregršt ljepota.
Usnio je ljude, njene stanovnike kojih će uvijek biti da se bore za Bosnu i vjeru u njoj.
Možda baš zbog tih ljudi mi i dalje prkosimo vragu.
Ne damo Islam, ne damo Bosnu, ne damo Srebrenicu.
Srebrenica, juli, devedeset peta godina.
Deseti put se vrši genocid nad ovim narodom.
Deseti put teku potoci krvi bosanske, krvi muslimanske.
Zar je naša krv tako jeftina samo zato što smo drugačiji, što svoje ne damo a tuđe nećemo, samo zato što smo se Gospodaru svome na odanost zavjetovali.
Mahrama na glavi čestite srebreničke majke za zlotvora je bila povod da joj čast oduzme.
Sa majčinih grudi trgao je krvnik tek rođene bebe, davio i bacao u jame.
Bebe koje su nosile simbol novog života za njih su predstavljale opasnost.
Oronuli starci u klaonice odvođeni, krivi samo zato što u amanet svojim potomcima ostavljaju istinu.
Imena pogrešnih za silnika, golobradi mladići odvođeni u smrt nisu imali priliku za još
jedan zagrljaj svojih najmilijih.
Tog mračnog jedanaestog jula, 8372 duše vratiše se svome Gospodaru.
Vjerujem da su to duše koje je usnio Mehmed Fatih.
Duše koje su otputovale Allahu sa iskrenom vjerom, jer za njih dunjaluk nije stvoren, a niti su oni za njega stvoreni.
Njihovi snovi su ostvareni.
Njihove nade su vječnost i zadovoljstvo Boga Velikog.
Silniku nikada neće biti jasno odakle osmijeh i svjetlost na licu srebreničkog sina dok smrti gleda u oči.
Njegovi se vidici nisu zaustavljali na vrhu krvničke cijevi prislonjene na glavi.
Pogled mu je sezao daleko, tamo gdje ga čeka obećana nagrada jer je skončao ponosno i hrabro.
Osjetio je miris džennetskih bašči kroz koje rijeke teku i osmjehnuo se prkosno,
spokojno.
Svršetak i okončanje ovog dunjalučkog puta sa šehadetom na usnama nije gubitak i poraz.
Svi mi umiremo za razne ciljeve na putevima sudbine.
Sveti je cilj za koji je skončao i put kojim je koračao ovaj prkosni i ponosni vitez bosanski.
U trenutku smaknuća njegovo ozareno lice nije gledao samo jedan zlobnik.
Rame uz rame sa prekodrinskim neprijateljem staja je cijela Evropa.
Ista ona Evropa koja se nakon Drugog svjetskog rata zaklela na mir i slobodu među svojim žiteljima.
Aušvic je zadnja stanica zla na našem tlu, rekoše.
Mi smo im povjerovali.
Pod izgovorom zaštite muslimanskih života, evropska vojska na čelu sa Holandijom vršila je prepuštanje golorukog srebreničkog čovjeka u krvave ruke četničke.
Mirno je posmatrao Holanđanin kako dželat gazi novorođenče, odvaja sina od majke, muža od supruge.
Gledao je strijeljanja i klanja…
Na hiljade ubijenih muslimana za njega su bile samo brojke.
Ismijavao je taj jadnik naše dimije i šamiju.
Čestitu bosansku majku poredio sa najgorim stvorenjima.
Crtao nakazne likove poredivši ih sa Srebreničankom.
Ali na kraju, zajedno sa smrtnikom gledajući u lice vjerničko, očekujući tugu i prestravljenost, vidio je nešto drugo.
Blagi pogled i spokoj krasili su ovu dušu u iščekivanju sastanak sa svojim Gospodarom.
Oni su željeli naš nestanak.
Patnju i bol da nam nanesu htjedoše.
Pričali o pravima i slobodi.
Lagali nas da smo sigurni i sa njima bezbjedni.
Licemjerstvo lažnih demokrata izašlo je na vidjelo.
Na vidjelo je izašla sva tama koju su zajedno sa četničkim agresorom za nas kreirali.
Kolika je samo milost Božija prema ovom narodu kada toliko neprijatelja nije uspjelo u svojim nakanama.
Ubijali, silovali, rušili i uništavali, ali i nakon svih iskušenja Bošnjak ponovo ponosno hodi zemljom…
Zemljom Bosnom za one koji dolaze sačuvanom.
Jačina šehidskog svjetla jasan je putokaz za nadolazeće generacije.
Sve duše smirene koje živote dadoše moraju biti opomena i garant da zaboraviti ne smijemo.
Novi srebrenički sinovi nastavit će na stopama svojih prethodnika jer žrtva njihovih očeva nije bila uzaludna.
Majke će odgojiti nove gazije sa vjerom u Boga i uputom na kojoj su skončali njihovi najmiliji.
Petnaest godina poslije, Argentaria neće kleknuti.
Na putu istine za sve koji dolaze krvava epizoda moga naroda bit će opomena i smjernica.
Barjak Islama u našim rukama, iman u našim srcima do Sudnjeg dana sa Božijom voljom nosit ćemo.
Za tebe, krvniče, oprosta i zaborava nema.
Ti znaš, oholi silniče, da je Srebrenica tvoj poraz.
Reklo ti je lice moga babe dok si mu život oduzimao.
Ubio si njegovo tijelo, ali je duša njegova živa, samo ti ne znaš za to.
Ja je osjećam svake noći dok na sedždi suzama molim.
Uzalud si moju džamiju srušio.
Pogledaj je danas, još je ljepša negoli prije.
Mi smo njen ukras, njeni klanjači.
Kandilji moje džamije svijetle i obasjavaju nam puteve poput svjetlosti šehidskih duša, jasnih putokaza za svakog podrinjskog sina, svakog Bošnjaka.
Tvoj bezdušni smrtnički um izgubio je svaku nadu.
Sve težnje za mojim nestankom sa ove zemlje koju su moji preci čuvali vjekovima, u bezdan su srušene.
Zavjet mojih prethodnika Gospodaru dan, i moj je zavjet, snaga koju u sebi nosim.
Šest ljiljana u zlatu simbol prkosne Bosne, moja zastava koja ne kleči ni pred kim osim pred Bogom Velikim.
Tamo je i život smrt, reći će, reći će oni što ne osjete, što ne slute.
A odakle ja?
Na crnoj zemlji prkosno stojim, u tišini osjećajući govor duša koje ne umiru, duša čija je unutrašnjost poput bijelih nišana, potočarskim poljem izvezenih.
Tu gdje oni stadoše, za stopama blistavim pratim tragove… putevi moji ka vašim putevima vode, da zavjet i Srebrenicu čuvam dok me bude.