Nakon govora Uzvišenog Allaha i govora Njegovih poslanika na čelu s Muhammedom, s.a.v.s., sigurno je da niko nikada nije govorio mudrije, pametnije i pronicljivije od ashaba, r.a. Njihove mudre izreke koje bi izgovorili u trenu, prvo bi bile upamćene, a zatim i zabilježene i prenesene, da bi nadolazeće generacije vjernika o njima razmišljale i iz njih pouke uzimale. Jedan iz plejade naših svijetlih uzora koje svim srcem volimo i nastojimo koračati njihovim stopama, a koji su svojim mudrostima i veličanstvenim mislima ispunili tradicionalnu islamsku literaturu, svakako je i Alija, r.a. O vrlinama i vrijednostima ovog plemenitog ashaba može se govoriti mnogo. Jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., obratio mu se riječima: ”O Alija, zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio Musau, a.s., osim što nakon mene nema poslanika?” (Buhari, 3706., Muslim, 2404.), a u drugom hadisu Vjerovjesnik, s.a.v.s., javno je posvjedočio da Alija, r.a., voli Allaha i Njegovog Poslanika, a i da Allah i Njegov Poslanik vole njega. (Buhari, 3701., Muslim, 2406) Samo ova dva hadisa i više su nego dovoljna da potvrde visoko mjesto koje je ovaj ashab zauzeo kod Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Pored toga, u vjerodostojnom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je njemu i još deveterici ashaba zagarantirao Džennet. Jedna od mnogobrojnih mudrosti koje je izgovorio ovaj velikan i heroj ummeta, a koja nosi velike pouke i poruke, jesu i njegove sljedeće riječi: ”Ovaj svijet putuje odlazeći, a ahiret se kreće dolazeći, a i jedan i drugi imaju svoje sinove. Vi budite sinovi ahireta i nemojte biti sinovi svijeta ovoga, jer danas su samo djela za koja se račun ne polaže, a sutra je obračun bez mogućnosti da se čine djela.” (Sahihul-Buhari me’al-Feth, 11/239)
Dunjaluk odlazi, a ahiret dolazi
Svako od nas na različite načine može razmišljati o prolaznosti vlastitog života pa i o prolaznosti svega čime je okružen. Između ostalog, svoj život možemo posmatrati i kao pješčani sat. Zrnca pijeska u gornjem dijelu sata predstavljaju sate, dane, mjesece i godine koje polahko ali sigurno nepovratno istječu u donji dio sata koji možemo nazvati i grobljem naše prošlosti na kojem su zauvijek pokopani dani i godine naših prohujalih života. Kao što svaki pješčani sat radi na isti način, prelaskom pijeska s gornjeg u donji dio, isto tako i životni vijek svakog čovjeka po istom principu nezaustavljivo prolazi i zauvijek nestaje. Tehnički gledano, razlika je samo u količini pijeska koja je stavljena u pješčani sat, odnosno u dužini života koju nam je podario Uzvišeni Stvoritelj, a koja je svakome od nas apsolutna nepoznanica. Svako zrnce pijeska predstavlja dio nas, odnosno našeg tijela i duše koja se osipa i gubi. Onog trenutka kada i zadnje zrnce istekne, naš život se gasi i duša napušta tijelo.
Sinovi dunjaluka i ahireta
Neki muslimani su kroz historiju islama pogrešno razumijevali preporuku da budu sinovi ahireta, a da ne budu sinovi dunjaluka. Smatrali su da to podrazumijeva odricanje od svih ovosvjetskih ukrasa i uživanja, te su se zbog svoje pogrešne interpretacije šerijatskih tekstova koji govore o skromnosti i asketizmu odricali svega što je na ovom svijetu ugodno i lijepo, namjerno se izlažući siromaštvu ili vrlo oskudnom životu, što ih je često dovodilo u jako nezahvalne, pa čak i ponižavajuće situacije. Recimo, nisu željeli imati nikakav imetak pa su prosili od ljudi, oblačili vrlo mizernu i grubu odjeću itd., sve s ciljem da pokažu kako im dunjaluk ne znači ništa, te da su njihove ambicije i težnje usmjerene ka ahiretu. Ovakvo razmišljanje svakako je pogrešno. U kontekstu nošenja lijepe i ugodne odjeće, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Uistinu Allah voli da se tragovi Njegove blagodati vide na Njegovom robu.” (Tirmizi, br. 2819, od Amra b. Šuajba, on od svoga oca, a ovaj od svoga djeda, r.a.) Isto tako, imam Šafija je o lijepoj odjeći u stihovima rekao:
Ponos, čast i ukras, svakog čovjeka
Jer Allah dobro zna, sve što kriješ u sebi
Ako se Allaha bojiš, i kloniš se zabrana
Ugled kod Allaha, grješnik vel’ki budeš li.
A ko su onda ”sinovi dunjaluka”? Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Uistinu Allah mrzi svakog umišljenog i oholog čovjeka, koji se hvališe, šepuri i koji mnogo galami na pijaci. Preko noći je lešina, a preko dana magarac. Vrlo dobro poznaje sve što je vezano za ovaj svijet – dunjaluk, a potpuni je neznalica kada se radi o nečemu što je vezano za budući svijet – ahiret.” (Ibn Hibban, 72.) Ovaj hadis možda bolje od svih drugih demistificira notorne dunjalučare, odnosno vrstu ljudi za koje se može reći da su istinski sinovi dunjaluka. Vodeći se parametrima spomenutim u ovom hadisu, s lahkoćom ćemo među našim poznanicima, komšijama, kolegama, ili čak pripadnicima naše uže ili šire rodbine, a nažalost ponekad i u sebi samima, locirati i prepoznati one koji u potpunosti zaslužuju da se nazovu sinovima dunjaluka. Te osobe su ohole i uobražene, sklone su samohvali i bezgraničnom egoizmu, a galama im je glavno oružje u situacijama kada ostanu bez argumenata prilikom opravdavanja svoga spornog ponašanja ili pogrešnog vjerovanja. Za ostvarivanje ovosvjetskih koristi ne žale ni truda ni vremena, niti mnogo vode brigu o tome da li je imetak koji stječu halal ili haram porijekla. U bjesomučnoj utrci za materijalnim dobrima spremni su i na maksimalno samoizrabljivanje, koje je često potpuno bespotrebno i suvišno. Iako mnogi od njih imaju uredna mjesečna primanja i dovoljno imetka da ostatak života žive i više nego solidno, to ih ne sprečava da preko dana rade ”k’o magarci”, a nakon silnog umora navečer spavaju ”k’o zaklani”. Magarci – jer po danu stalno vuku, tegle i bespoštedno rade, a lešina – jer preko noći od silnoga umora, uz hropac i hrkanje, spavaju tako čvrsto da izgledaju poput mrtvaca. Novi dan za njih znači i novu potragu za bogatstvom i imetkom, i tako sve do kraja života. Ovakav životni tempo ih udaljava i od Allaha i od vlastite porodice, te gube i obitelj i prijatelje. O stvarima dunjaluka znaju gotovo sve, a o vjeri gotovo ništa. O njima je Uzvišeni Allah u prijevodu značenja rekao: ‘‘Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni” (Er-Rum, 7).
Danas djela bez obračuna, a sutra obračun bez djela
U kontekstu trećeg dijela mudrosti koju nam je ostavio Alija, r.a., navodimo dva hadisa. Prvi se odnosi na činjenicu da ljudi na ovom svijetu mogu činiti šta im je volja, i da na dunjaluku ne mogu istinski biti niti nagrađeni niti kažnjeni zbog (ne)djela koja su učinili, već je konačni obračun uz nagradu ili kaznu za učinjeno rezerviran za ahiret. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Došao je Džibril i rekao mi: Muhammede…, i radi šta hoćeš a prema onome što si radio bit ćeš nagrađen ili kažnjen…” (Taberani u El-Evsat, br. 4278, od Alije, r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Es-Sahiha, br. 831)
A što se tiče činjenice da nakon smrti čovjeka očekuje samo obračun bez mogućnosti da učini ijedno dobro djelo, korisno je spomenuti sljedeći hadis: Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike prošao pored jednog kabura i upitao ko je u njemu pokopan. Kada su mu odgovorili o kome se radi, Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Dva rekata namaza bila bi mu draža od ostatka dunjaluka na kojem živite.” (Taberani u El-Evsat, br. 920) Saff br. 267