Zahvala pripada Allahu, samo Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprosta tražimo. Njemu se utječemo od zla naših duša i zla naših djela. Onaj koga Allah uputi, taj neće zalutati, a onaj koga On na stranputicu, odvede, niko mu na Pravi put neće ukazati. Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha, koji je Jedan i Jedini i koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Allah ga je poslao sa jasnom uputom i vjerom Istine, pa je on poslanicu dostavio, povjereni emanet ispunio, svoj ummet je savjetovao i radi Allaha se istinski borio. Neka je Allahov salavat i spas na njega, njegovu časnu porodicu i njegove ashabe, kao i na sve one koji ih slijede u dobročinstvu do Sudnjeg dana.
Sretan sam što imam priliku reći nešto o ovoj vrlo bitnoj i značajnoj temi: ”Uloga žene u popravljanju i reformi društva”, a što osjećam u sebi i želim podijeliti sa vama.
Stoga, moleći Uzvišenog Allaha da mi pomogne i tražeći od Njega da me uputi na ono što je ispravno i korisno, kažem sljedeće: Ženina uloga u popravljanju stanja jednog društva izuzetno je velika i značajna, jer popravljanje opće situacije i stanja u kojem se nalazi jedno društvo biva na dva načina:
Prvi: Na vidljiv način, tj. kroz javno i transparentno djelovanje na ulici ili recimo u džamiji. Na ovom polju, uloga muškaraca je daleko izraženija i upečatljivija od uloge žene jer su oni po svojoj prirodi i ulozi koju im je dodijelio šerijat više pogodni za ovu vrstu djelovanja.
Važnost ženine uloge u popravljanju stanja jednog društva
Nećemo pogriješiti ako zaključimo da popravljanje stanja najmanje jedne polovine nekog društva zavisi od ženine uloge i njenog zalaganja. To zaključujemo na osnovu dvije činjenice:
Prva: Broj žena u svijetu je u najmanju ruku jednak broju muškaraca, a možda su čak žene i mnogobrojnije od njih. Naravno, ovo se razlikuje od podneblja do podneblja i od jednog vremenskog perioda do drugog, pa je tako moguće da je i broj žena u nekom podneblju ili regiji veći od broja muškaraca, dok je situacija u nekom drugom regionu sasvim suprotna pa su u njemu muškarci mnogobrojniji od žena. Isto tako, ponekad će broj muškaraca i žena varirati u zavisnosti od vremenskog razdoblja u kojem žive. Bilo kako bilo, broj žena je uvijek velik, pa samim tim, one mogu odigrati veliku ulogu u reformi i popravljanju stanja jednog društva.
Druga: Sve generacije i pokoljenja uglavnom stasavaju u krilima žena, tj. svojih majki, a to dovoljno ukazuje na važnost ženine uloge u kreiranju jednog društva i njegovog popravljanja.
Faktori koji pomažu u osposobljavanju žene za preuzimanje ove uloge
Kako bi žena preuzela tu važnu ulogu u popravljanju društva i na tom polju postigla pozitivne rezultate, ona mora biti osposobljena za tu ulogu i pri sebi imati određene kvalitete. Između ostalog, treba obratiti pažnju na sljedeće faktore:
Prvi faktor: Čestitost i dobrota, tj. da je dotična žena sama po sebi dobra, čestita, kreposna i pobožna, te da bude najljepši primjer i uzor na koga će se ugledati ostale žene. Međutim, postavlja se pitanje na koji način će žena postići ovaj kvalitet i dostići ovaj stepen?
Svakoj ženi treba da bude jasno da nikada neće postići spomenuti kvalitet osim kroz učenje ispravnog šerijatskog znanja koje će steći ili učenjem iz knjiga, ili učenjem pred islamskim učenjacima, bez obzira bili ti učenjaci muškarci ili žene.
U našem vremenu itekako je olakšano učenje i stjecanje znanja direktnim slušanjem islamskih učenjaka i to podsredstvom audio kaseta koje su, hvala Allahu, postale vrlo značajan faktor u usmjeravanju društva ka onom što je dobro i pozitivno. Stoga potcrtavamo, kako bi žena postala dobra i stekla lijepe osobine, ona se mora šerijatski educirati i stjecati islamsko znanje. Nije moguće postati dobar osim posredstvom ispravnog znanja.
Drugi faktor: Rječitost i sposobnost da kvalitetno prenosi i prezentira ono što zna. Ovo je Allahov dar, a podrazumijeva da je žena elokventna, da se lijepo izražava i da je sposobna drugima iskreno prenijeti ono što osjeća u sebi i prezentirati im misli i poruke koje kriju njena duša i njeno srce, a koje želi podijeliti sa drugima. Veliki broj ljudi u sebi ima jako suptilne i nježne osjećaje, ali nisu sposobni da ih iznesu i prenesu drugima. Ponekad to pokušaju, ali se izražavaju nejasno i nespretno tako da ne postignu željeni cilj. Govornik ne bude u stanju da ljudima kaže ono što misli i tako na njih ne izvrši pozitivan utjecaj niti popravi njihovo stanje.
Kada smo već kod ovoga, postavlja se pitanje na koji način se postiže rječitost i elokventnost, tj. na koji način iskrenim i emotivnim frazama i suptilnim riječima, drugima prenijeti ono što čovjek osjeća u sebi?
Ovo se donekle postiže učenjem i proučavanjem arapskog ili bilo kojeg drugog jezika, njegove gramatike, stilistike i svih ostalih jezičkih disciplina. Nakon toga, ovu vještinu mora razvijati tako što će barem povremeno ženama držati predavanja, kroz koja će nastojati da im na ispravan i lijep način prenese ono što osjeća u sebi i što želi podijeliti sa onima kojima se obraća.
Treći faktor: Mudrost, tj. da je žena sposobna da na lijep i mudar način vjeru predstavi i prezentira onima kojima se obraća. Učenjaci mudrost definiraju kao ”stavljanje neke stvari na njeno odgovarajuće mjesto”, i ona je velika Allahova blagodat koju On daruje onome kome hoće od Svojih robova. Rekao je Uzvišeni: ”On daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim…”. (El-Bekare, 269) Koliko se samo puta zbog nedostatka mudrosti desi propust koji uzrokuje nepostizanje cilja. U mudrost prilikom pozivanja u Allahovu vjeru spada i to da se prema osobi koju pozivaš odnosiš na način koji joj je i primjeren, tj. da uzmeš u obzir njeno stanje i situaciju. Tako naprimjer, ukoliko se bude radilo o teškoj neznalici, primijenit ćeš metode koje odgovaraju njegovom stanju, a ako se radi o učenoj osobi koja posjeduje određenu količinu znanja, ali je pomalo nemarna, nehajna i nepažljiva, i njoj ćeš se obratiti na način koji odgovara njenom stanju i okolnostima. Isto tako, ako se radi o učenjaku koji je donekle ohol i na neki način odbija istinu, i prema njemu ćeš zauzeti stav koji je primjeren njegovom ponašanju.
Ljudi se, dakle, shodno rečenom, dijele na tri skupine: prva, neznalica; druga, učen ali nemaran čovjek; treća, oholi učenjak. Sve trojicu ne možemo staviti na isti stepen, već ćemo prema svakom od njih postupiti na način koji je njemu primjeren i koji odgovara njegovom stanju. Stoga, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Muaza b. Džebela poslao u Jemen, rekao mu je: ”Ti ćeš zaista doći narodu koji su sljedbenici Knjige…”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je ovo da ga upozna sa njihovim stanjem, kako bi se on mogao pripremiti za susret s njima, i kako bi shvatio šta je bitno i korisno da im govori na osnovu njihove situacije i stanja u kojem se nalaze.
Primjeri Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, mudrosti u pozivanju drugih u Allahovu vjeru
Da je upotreba mudrosti prilikom pozivanja drugih u Allahovu vjeru poželjna stvar, svjedoče događaji iz vremena onoga koji je bio najmudriji, i od svih ljudi najpronicljiviji, a to je niko drugi do Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Na to, između ostalog, ukazuju i sljedeći primjeri:
Prvi primjer: Beduin koji je u džamiji izvršio malu nuždu
Bilježe Buhari, Muslim i drugi, a prenosi Enes b. Malik, r.a., da je jedne prilike neki beduin ušao u (Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem) džamiju i počeo vršiti malu nuždu unutar džamije. Kada su ashabi ovo vidjeli, obuzeo ih je polet i ljubomora, pa su na njega počeli vikati i prijeteći galamiti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kome je Uzvišeni Allah darovao mudrost u pozivanju drugih u Njegovu vjeru, reče: ”Ne prekidajte ga dok vrši nuždu, pustite ga neka završi…”, pa kada je beduin obavio svoju potrebu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se na mjesto na koje je beduin izvršio nuždu prolije kanta vode, a zatim je pozvao ovog beduina i rekao mu: ”Uistinu, nije primjereno u ovim džamijama nanositi nikakvu neprijatnost u vidu nečistoća i prljavštine, već su džamije sagrađene da se u njima obavlja namaz, uči Kur’an i spominje Uzvišeni Allah…”.
Imam Ahmed, r.h., bilježi da je ovaj beduin nakon ovoga rekao: ”Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i nemoj se smilovati nikome osim nas dvojice.” (Ahmed u Musnedu, 2/239. Ovaj dodatak bilježi i Buhari, br. 6010.)
Iz ovog događaja možemo uzeti sljedeće pouke:
Prva: Drugove Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je obuzeo polet i ljubomora, te su počeli galamiti na ovog čovjeka zbog onoga što je učinio. Iz postupka ashaba, r.a., možemo zaključiti i kao pouku uzeti da nije dozvoljeno prešutno odobravati činjenje nekog zabranjenog i lošeg djela, već je obaveza što prije osuditi i spriječiti onoga koji čini to zlo. Međutim, ukoliko će brzopleta osuda dotičnog zlodjela dovesti do još veće štete od samog lošeg djela, onda je obaveza malo sačekati i strpjeti se dok ne prođe opasnost da osuda tog zla odvede u još veće zlo i napravi veću štetu. Zbog ovoga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spriječio ashabe da kore i grde ovog beduina, pa ih je čak zbog njihovog postupka i izgrdio.
Druga: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u startu odgodio negiranje lošeg djela kako bi spriječio da se desi ono što je gore i veće od njega. Prešutio je i dozvolio da ovaj beduin obavi svoju potrebu do kraja, ali je tako spriječio jedan od dva sljedeća scenarija koji bi se neminovno dogodili da ga je prekinuo i naredio mu da odmah prestane sa mokrenjem:
2. da je ostao u položaju u kojem je i bio i prekinuo mokrenje, u tom slučaju bi mu stidno mjesto ostalo pokriveno, ali bi mu se odjeća uprljala mokraćom.
Zbog ove dvije štete od kojih bi se jedna neminovno desila da ga je prekinuo u njegovom mokrenju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prešutno je odobrio da dovrši svoju potrebu. Pored toga, i da ga je prekinuo, u tom trenutku nije mogao otkloniti štetu koja se već desila onečišćenjem džamije od strane ovog beduina jer je već počeo vršiti malu nuždu.
Iz ovog dijela priče uzimamo veoma bitnu pouku, a ona glasi: ukoliko uklanjanje ili sprečavanje nekog zla direktno vodi u zlo koje je veće od njega, u tom slučaju to prvo zlo ne treba ni negirati niti treba išta poduzimati, jer je to način da se od dvije štete izabere ona koja je manja. U prilog ovom pravilu ide i zabrana psovanja i vrijeđanja lažnih idolopokloničkih božanstava. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.” (El-En’am, 108)
Svi mi znamo da je omalovažavanje i ponižavanje idolopokloničkih lažnih božanstava i kipova poželjna i Allahu draga stvar, međutim, kada se tim postupkom izazivaju nevjernici pa to dovodi do toga da oni iz osvete i odmazde psuju Onoga koji se ne smije vrijeđati niti omalovažavati, a to je Uzvišeni Allah, onda nam je Allah to i zabranio, kako je to vidljivo iz prethodno citiranog ajeta.
Treća: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, požurio je da što prije ukloni štetu koja se već desila, jer odgađanje uklanjanja neke štete ili njenih tragova može donijeti neželjene posljedice. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mogao je odgoditi čišćenje mjesta na koje se beduin pomokrio do vremena klanjanja namaza, pa tek onda, pred sami namaz, narediti da se na to mjesto prolije voda i tako očisti, međutim, on je naredio da se to učini odmah jer je postojala mogućnost da će to kasnije zaboraviti ili da će na neki način biti spriječeni da to učine. Ovo je također vrlo bitan momenat na koji posebno treba obratiti pažnju. Dakle, obaveza je što prije otkloniti nastalu štetu iz bojazni da za to kasnije neće biti mogućnosti ili da će se na to zaboraviti. Tako naprimjer, ukoliko čovjek na neki način nečistoćom isprlja svoju odjeću, bez obzira bila to odjeća u kojoj po običaju klanja ili ne, najbolje mu je da što prije očisti i opere tu nečistoću i da čišćenje ne odgađa za kasnije, jer postoji mogućnost da će na to kasnije zaboraviti, ili da će na neki način biti spriječen da to učini, kao naprimjer da mu ponestane vode ili nešto tome slično.
Zato kada se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, malo dijete pomokrilo u krilo, odmah je naredio da mu se donese voda pa ju je poprskao po mjestu na koje je dijete izvršilo nuždu. Dakle, nije odgodio čišćenje svoje odjeće do vremena nastupanja namaskog vremena iz razloga koji smo maloprije spomenuli.
Četvrta: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je ovog beduina o suštini i svrsi džamija, i objasnio mu da su one u osnovi izgrađene kako bi se u njima klanjalo, učio Kur’an i kako bi se u njima veličao i spominjao Uzvišeni Allah, te da u njima nije primjereno činiti ništa što je odvratno i nepristojno. Dakle, džamije se trebaju poštivati i čistiti, i u njima se smije činiti samo ono čime je zadovoljan Uzvišeni Allah, kao što je naprimjer učenje Kur’ana, obavljanje namaza i tome slično.
Peta: Ukoliko čovjek nekoga bude pozivao u Allahovu vjeru i to bude činio mudro, blago i na najljepši način, postići će daleko veće i bolje rezultate nego da ga poziva na grub i surov način. Ovaj beduin se itekako okoristio ovim Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, blagim riječima, i u potpunosti ih je prihvatio. Otišao je do te mjere da je rekao svoje poznate riječi: ”Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i nemoj se smilovati nikome osim nas dvojice”.
Iz ovog događaja vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ophođenju prema ovom čovjeku, upotrijebio blagost i nježnost jer je on bez sumnje bio velika neznalica. Inače, nikada se ne bi moglo desiti da čovjek koji poznaje svetost i nepovredivost džamije ustane između ljudi i počne mokriti u jednom džamijskom ćošku.
Bilježi Buhari, a prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao čovjek i rekao: ”Upropašten sam, o Allahov Poslaniče!” On ga upita: ”A šta te upropastilo?” Čovjek reče: ‘Spolno sam općio sa svojom suprugom u toku ramazanskog posta.”
Svakako da je ovo veliki prekršaj i ogroman propust, međutim, pogledajmo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio s ovim čovjekom. Da li ga je prekorio? Da li ga je izgrdio? Da li je na njega glas podigao? Nikako. Ovaj čovjek došao je potišten, žudeći za pokajanjem, a ne oholo i bezobzirno, ne interesirajući se za stanje u koje je upao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je da li može pronaći roba koga bi oslobodio, kako bi mu to bio iskup za ono što je počinio, a on je odgovorio da ne može. Upitao ga je može li postiti dva mjeseca uzastopno, a on opet odgovori da to nije u stanju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet ga upita da li je u mogućnosti da nahrani šezdeset siromaha, ali njegov odgovor opet je bio isti. Ni to nije mogao. Ovaj čovjek je sjeo, a u tom trenutku neko je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donio datule. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče ovom čovjeku: ”Uzmi ove datule i podijeli ih kao sadaku”, kako bi mu to bio iskup za propust koji je učinio. Čovjek tada reče: ”Zar postoji neko siromašniji od mene, Allahov Poslaniče?! Tako mi Allaha, nema nikoga u Medini da je siromašniji od mene i mojih ukućana!” Tada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmijao tako da su mu se ukazali kutnjaci, a potom mu je rekao: ”Tim datulama onda nahrani svoju porodicu.”
Ova priča nosi mnoge pouke. Između ostalog i tu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije grubo postupio prema ovom čovjeku, niti ga je prekorio, niti ga izgrdio, a sve iz razloga što je on došao kao pokajnik želeći oprost i rješenje za svoj problem. Velika je razlika između ovakvog čovjeka i čovjeka koji je inadžija i oholnik. Ovaj je došao tražeći pomoć i želeći se riješiti problema u koji je upao, stoga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prema njemu i postupio na opisan način, pa se isti vratio svojoj porodici noseći plijen koji mu je darovao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. datule koje je u osnovi on trebao podijeliti kao iskup za ono što je učinio, da nije bio siromašan koliko jeste.
Treći primjer: Čovjek koji je kihnuo u namazu
Ovaj primjer uzimamo iz događaja čiji je sudionik Muavija b. Hakem, r.a., koji je klanjao namaz za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je neki čovjek u toku namaza kihnuo, a zatim se zahvalio Allahu riječima: ”Elhamdulillahi”. Čuvši njegove riječi, Muavija b. Hakem, r.a., nazdravi mu riječima: ”Jerhamukellah – Allah ti se smilovao”. Zbog toga što je progovorio, ljudi koji su klanjali počeše ga ”šamarati” svojim pogledima, a on, primijetivši to, reče: ”Šta je, majka vas ne izgubila!” Nakon što je i ovo rekao, ljudi počeše rukama udarati po svojim natkoljenicama kako bi prestao pričati, pa on tada i zašuti. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, pozva ovog ashaba pa mu reče: ”U namazu nije primjereno govoriti obični ljudski govor. U namazu se veliča Allah i uči se Kur’an.”
Muavija b. Hakem, r.a., je u kontekstu ovog događaja o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Draži mi je i od oca i od majke, nikada nisam vidio boljeg i ljepšeg učitelja od njega. Nije me prezreo niti me je izgrdio.”
Četvrti primjer: Čovjek koji je nosio zlatni prsten
Ovaj primjer uzimamo iz priče o čovjeku koji je nosio zlatni prsten, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je prethodno pojasnio da je nošenje zlata zabranjeno muškarcima njegovog ummeta. Kada je vidio prsten na ruci ovog čovjeka, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Neko od vas uzima vatrenu žeravicu i stavlja je na svoju ruku.” Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lično skinuo prsten s ruke ovog čovjeka i onda ga bacio. Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao od ovog čovjeka, neko mu reče: ”Uzmi ga i okoristi se njegovom vrijednošću!”, a on reče: ”Tako mi Allaha, nikada neću uzeti prsten koji je bacio Allahov Poslanik!”
U Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, odnosu spram ovog čovjeka primjećujemo dozu žestine i grubosti, jer se može razumjeti da je ovaj čovjek prethodno bio upoznat sa propisom zabrane nošenja zlata za muškarce. Zbog toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prema njemu ovako i postupio, za razliku od njegovih postupaka u primjerima koje smo već naveli.
Stoga, obaveza je da onaj ko poziva u Allahovu vjeru prema svakom čovjeku postupi na odgovarajući način, shodno njegovoj situaciji i njegovom nivou. Postoje oni koji ne znaju, postoje oni koji znaju, ali su pored svoga znanja pomalo nemarni i lijeni, i postoje oni koji znaju ali su ohole inadžije. Prema svakoj od ovih skupina treba postupiti na različite načine, shodno onome što smo već pojasnili.
Četvrti faktor: Da žena bude dobar pedagog i najbolji odgajatelj, te da svoju djecu odgaja na najljepši mogući način. Ta djeca su muškarci i žene budućnosti, a prvo s kim se susreću na ovom svijetu i od koga uče jesu njihove majke. Ukoliko majka bude dobrog morala i lijepog ponašanja, te se djeca budu odgajala u njenom naručju, ta djeca će isto tako imati lijepo ponašanje i odigrat će bitnu ulogu u popravljanju stanja jednog društva.
Stoga su majke dužne i obavezne da vode brigu o svojoj djeci i da posvete veliku pažnju njihovom odgoju. Ukoliko pri tome naiđu na probleme i teškoće, pomoć trebaju potražiti od očeva ili od onih koji se brinu o djeci ako nemaju očeve, poput njihove braće, amidža, bratića i ostalih.
Žena ne smije pokleknuti pred izazovima današnjice, predati se, i reći: ”Ljudi su postali takvi i takvi, ja tu ništa ne mogu promijeniti”. Ukoliko bismo svi mi popustili pred svim onim što nam je donijela današnjica, od ružnih i negativnih pojava, i zaključili kako ne možemo promijeniti ništa, tada nikada ne bi došlo da reforme društva niti bi se ono ikada popravilo. Svrha reforme jednog društva i jeste popravljanje stanja nabolje kada se proširi zlo, pa kada se zlo popravi nabolje, to bolje opet treba mijenjati na nešto još bolje, sve dok se stanje u potpunosti ne popravi.
Isto tako, pokleknuti pred izazovima novog vremena i predati se svemu onome što ono nosi sa sobom, od negativnih i ružnih pojava, je stvar koju šerijat ne tolerira niti je uopće priznaje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je mušričkom, idolopokloničkom narodu koji su obožavali kipove, kidali rodbinske veze, nasilje jedni drugima činili i nepravedno jedni prema drugima postupali, ali on nije pred time pokleknuo niti se predao. To mu Uzvišeni Allah nikako nije dopustio, već mu se sljedećim riječima obratio: ”Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani” (El-Hidžr, 94).
Uzvišeni Allah naredio mu je da ispovijeda istinu i da ne mari mnogo za mušrike, te da privremeno zaboravi na njihov širk i mnogoboštvo koje ispovijedaju, kao i neprijateljstvo koje pokazuju, sve dok Allah ne učvrsti njegov položaj i dok ono s čim je on došao ne bude preovladavajuće, što se na kraju i desilo. Dakako, neko će reći kako je mudrost mijenjati situaciju i stanje u kojem se nalazimo i to je svakako tačno, međutim to se neće desiti onom brzinom i tempom kojim želimo da se to desi jer se društvo nalazi u situaciji kakva i jeste, tj. loša i daleko od pozitivne. Stoga smo dužni među ljudima djelovati polahko i postepeno, pojašnjavajući im prvo ono što je najbitnije i najvažnije, a nakon toga se fokusirati i na stvari koje su manje bitne. Ovako smo dužni postupati sve dok ne ostvarimo zacrtane ciljeve i ne dođemo do konačnog cilja.
Peti faktor: Aktivnost i praktično djelovanje na polju širenja Allahove vjere
Žena je obavezna da preuzme aktivnu ulogu o prosvjećivanju, edukaciji i poučavanju pripadnica istog spola kroz razne društvene aktivnosti, naprimjer kao profesorica ili nastavnica djelujući kroz prosvjetno-obrazovni sistem, bilo da se radi o osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju. U društveno korisne aktivnosti kojima se žene trebaju posvetiti spadaju i razne vrste druženja i posjeta koje žene mogu upriličiti, kroz koje se razmjenjuju lijepe riječi i savjeti.
Čuli smo, hvala Allahu, da su neke žene izrazito aktivne na ovom polju, te da su organizirale ženska druženja edukativno-odgojnog karaktera, na kojima se izučavaju šerijatske nauke i arapski jezik, što je bez sumnje izrazito lijepa stvar i zaslužuje svaku pohvalu. Žene koje su učestvovale u ovom velikom hajru imat će nagradu i nakon smrti, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada čovjek umre, njegova djela se prekidaju osim u tri situacije: ako iza sebe ostavi trajnu sadaku, ili znanje kojim će se neko koristiti ili dobro dijete koje će za njega moliti.”
Ukoliko se žena na ovakav način aktivira u svome društvu pozivajući u Allahovu vjeru, bilo kroz organiziranje spomenutih sijela i druženja ili kroz rad u odgojno-obrazovnim institucijama, poput škola ili fakulteta, nema nikakve sumnje da će svojim djelovanjem ostaviti veliki trag i uveliko utjecati na poboljšanje stanja cjelokupnog društva i zajednice.
Ovo je ono što sam htio reći o ulozi žene u reformi i popravljanju stanja jednog društva, i o faktorima koji bitno utječu na osposobljavanje žene za preuzimanje ove uloge.
Prvotno sam ovo predavanje odštampao u zasebnoj brošurici, a nakon toga, imajući u vidu veliku korist koju sadrži, odlučio sam da ga uvrstim i u ovu knjigu nadajući se da će Uzvišeni Allah u tome dati korist koju je dao i u originalnom predavanju. (Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz)
Iz knjige Sahvetul-islamijje, autor uvaženi šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, r.h.
Preveo: Amir Durmić