Opet iz iste rane teče svježa krv

Piše: Admira Malagić

Opet iz iste rane, opet teče svježa krv, koju ovog puta ne prati plač, već tužni jecaji… Tuga se ne može riječima opisati, ona se može samo osjetiti! A da li od nje može biti satkan život? U njoj se roditi, sa njom porasti, sa njom živjeti, sa njom ostariti.

Draga drugarica, kao mlaz vode žednom, kao plamen vatre u zimskom danu. Sve je ona meni bila, nekako tražio sam je u svome srcu da je izvadim i odagnam od sebe ali ne ide…Tuga, tuga, tuga, za vidom koji osjećam da sam izgubio, tuga za tugom, za prošlošću, varljivom budućnošću. Žao mi je što ne mogu vidjeti,… Šta? Zastanem, razmišljam,… zalazak sunca, da, to volim gledati sa tugom i nadom, sa tugom zato što zalazi, i sa nadom zato što se nadam da ću ga opet sutra ugledati.

Za šta još? Za munarama, tako volim munare, volim onaj njihov vitki stas, nježni, uspravni, gordi, tako lijepe, izvajane, tako nedostižne sa visine me gledaju, mame. Ja vječiti zaljubljenik u nedostižno, vječiti konjanik u svojoj mašti, oslobodilac , heroj. A one blage, bijele, stalno iste – ne smeta im vjetar, kiša, snijeg, ne plaše se gromova, ljudi, država, vojski. Šta im mogu? Mogu ih srušiti i tako će se osjećati jadno ko svi jadni uništivači lijepog. A one će opet niknuti još ljepše, vitkije, prkosnije. Bijele, lijepe k’o nevjesta, čiste, skromne, nenametljive. Privlačne ko bistri gutljaj izvorske vode, piješ ga i još si žedan tako i njih gledaš, voliš ih, slušaš ezan (spas) i ideš, vodi te srce ne noge, one, možda, da se pitaju – često bi se umorne izležavale na suncu. Srce te vodi, duša čezne, bodri te, moli se: Pozovi me, pozovi me, lijepi glasu, divne riječi ezana. Allahu ekber, Allahu ekber.

Osluškujem sebe u sobi, ništa ne vidim – nije lijep osjećaj, opet ona moja drugarica tuga. Ne, ne želim nju, želim da čujem ezan, da gledam zalazak sunca i da se nadam da ću opet dočekati da vidim svjetlo mojih očiju, ono zbog čega me ova tuga ne napušta.
Nisam sam puno nas je, mi smo jedan kamen, stisnuta pesnica. Trgnem se opet isto pitanje, da li ću opet vidjeti Kuds? Ne nećeš. Zaboravite Kuds, zaboravite Palestinu to je naša zemlja, mi imamo pravo na nju. Slušam poruku granata koje nisu bile raspoložene za dijalog već su samo donosile poruku možda malo dosadnu i toliko već puta rečenu.

Ali ovog puta napisanu krvlju, sa zadatkom da odnesu oči. Ako ne možete vidjeti onda ćete bolje čuti i shvatiti već jednom. Da ja nemam svog Gospodara možda bih posustao, izgubio nadu, pomislio da je sve uzalud i ova borba i prkos i uvijek sve iz početka – nikad ne prestaje. Dosadilo bi mi, umorio bih se. Ali ne, i učim u sebi tiho ajet “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive”. (El-Bekare, 155)

I hvala Njemu Uzvišenom, koji je dao da budemo od Njegovih miljenika, pokornih i strpljivih robova. Zaista je ovo za mene ispit. Ja, Rabbiii, molim te daj da moje srce svijetli sjajem imana, da moje oci gledaju Tvoje lice, da moje srce ne obaspe sebičnost i žalopojka za blagodatima kojima si me ti nagradio i koje mi Ti, Milostivi, uzimaš. Sada, kad sam tek osjetio veličinu te blagodati, još sam Tvoj pokorniji rob, onaj koji ne može iskazati zahvalnost riječima ni srcem. Učini me u mom iskušenju poniznim, a sa mojim slabostima jakim. Tek sad vidim koliko čovjek može biti zauzet sobom i svojim slabostima i svojim sitnim grijesima i iskušenjima, bježim od lavine koja prijeti da me stigne. Vulkan ličnih prohtjeva, stalno nezasit, stalno žedan i gladan. Sad sam konačno uspio, barem na tren, zastati i spoznati šta su te slabosti naspram Allahovih blagodati prema meni. Sve bih to dao za vid, za sluh, za noge, za ruke, za bubrege, za srce, za stomak, za usta, za zube…. za svaki djelić svoga tijela.
Čuju se zvukovi granata, osjećam da nisam jedini. Dovoze mladiće, djecu, starce povrijeđene, zbunjene, pomalo zatečene.

Mada se ponekad pitam da li nas može bilo šta zateći, toliko toga nam rade, oduzimaju, ruše, otimaju – ali sve je to posle Kudsa ništa. Sruše nam kuću, stisnemo zube, inšallah opet ćemo je napraviti, ubiju djecu… Šta mislite, možemo li na ovome saburati? Moramo, možemo, stisnemo zube i opet dalje, Allah će nas, ako Bog da, obradovati novom. Unište naše maslinjake, pretvore ih u smetljišta. Nismo odustali, ne damo, ali biće hajr. Mi vjerujemo čvrsto da ima neko ko će svima suditi.

Grade, nižu bijele kuće sa crvenim krovovima, inat kuće, inat zidove neka ih, niko ne zna budućnost osim Njega samo On kaže budi i ono bude. Izliju se mora iz svojih korita, zemlja se zaljulja, vjetrovi nemilosrdni nose, a sve to po naredbi Njega Uzvišenog. Pravednog Suca, Vladara koji je sve već odredio. Opet me budi onaj šaptaj, Allahu Ekber. Hasbijallahu ve niamel vekil, Dovoljan mi je moj Gospodar divan li je on zaštitnik. Divan, Divan, Onaj koji mi daje snagu kad sam njen muhtač, Onaj koji mene i moj narod i sve muslimane iskušava za naše dobro. Ako nas svi zaborave, ako nas niko ne voli, Voli nas Onaj koji upravlja ljudskim srcima i svim što je na nebesima i na zemlji.

”Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (El-Bekare, 222)
”Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Ali Imran, 159)
”Samo onoga ko obavezu svoju ispuni i bude bogobojazan Allah voli.” (Ali Imran, 76.)

I na kraju, i na početku, zdrav ili slijep, ranjen, bez doma, bez svoje države, bez prava kažem sa kamenom u ruci: Ne damo Kuds, ne damo i nedamo. Zaista je Allahova pobjeda blizu.