Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…Oni će se neprestano boriti protiv, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine iskuse u vlastitim životima i iz toga se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili” – razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije” izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvane JNA jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih te izdajničkih srpskih snaga iz Republike Bosne i Hercegovine. Pošto Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, već su bili disperzirani na većem prostoru Republike Bosne i Hercegovine, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja Bošnjaka.
Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze s islamom i muslimanima. I uživali su u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda – a jadni li su narodi i pojedinci koji na zločinu gradiše vlastitu slavu!?!
Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Za Bošnjakinje je čin silovanja bio i ostao težim od ubistva. Toga su zločinci bili svjesni te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…
U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz oružja – što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.
Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, od 1992. do 1995. godine, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru. Dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva počinili zločin nad onima koji su za njih poturice, balije ili Muslimani – Bošnjaci.
Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da “čuje i vidi” “gluha i ćorava” Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice i slično. Mojim hrabrim Žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč-paketi sa svinjetinom…
Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. U Sarajevu i Bosni i Hercegovini prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom, bila su: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta, biblioteke. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona, i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.
A u toj istoj “civiliziranoj i demokratskoj” Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih biti, jer se, navodno, ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu…
U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika srpska, u čemu međunarodna zajednica ima velike zasluge.
Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo milost koljača!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Uputi našu djecu i potomke, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
Sarajevo: 17. reibu-l-ahir 1431. god. po H. / 02. april 2010. god.
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
Hatib: Nezim Halilović Muderris