1. Zapadanje u grijehe i činjenje loših djela – pa imamo griješnika koji neprestano istrajavaju na jednom od grijeha, dok imamo i nekih koji istrajavaju na brojnim grijesima. Često i nekontrolisano griješenje vremenom postaje mio i drag običaj, nakon čega nestaje njegova ogavnost u srcu, nakon čega griješnik prelazi u fazu „Mudžahere“ tj. javnog hvalisanja grijesima, što je potvrđeno hadisom Poslanika s.a.w.s.: „Čitavom mom ummetu će biti oprošteno izuzev „mudžahira“ – ljudi koji noću počine neki grijeh, kojeg mu Allah dž.š., skrije, ali, on kad ujutro ustane, odmah kaže: O ti i ti, jučer sam uradio to i to!? Zanoćio je, a Allah dž.š., mu je sakrio grijeh, pa je, kada se probudio, makao Allahov zastor sa sebe!“ (Buhari)
2. Osjećaj jake grubosti i tvrdoće srca – toliko da čovjek osjeća da umjesto srca u grudima nosi kamen ljutik, iz kojeg ništa ne može isteći, i na kojeg ništa ne može utjecati, dok Allah dž.š., kaže: „Zatim su, nakon toga, vaša srca otvrđala, pa su postala poput kamena ili još tvrđa!“ (el-Bekara, 74.) Čovjek, osora i tvrda srca, na njega ne utječe opomena smrti, niti gledanje u umrle ljude, niti praćenje dženaza; možda će i sam nositi umrlog na svojim ramenima i zatrpavati ga svojim rukama ali će on pored svega toga prolaziti kao pored običnog kamenja.
3. Neupotpunjavanje ibadeta – kada će ljudima bježati prisebnost i skrušenost iz namaza kojeg klanjaju ili Kur’ana kojeg čitaju ili dove koju uče, ne razmišljajući o riječima i značenjima zikra kojeg čine. Čovjek će sve navedeno mehanički obavljati (ako ih već obavlja), svojim tijelom, dok mu je duša izgubljena, dok Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ne prima se dova koja se prouči od strane nemarna srca!“ (Tirmizi)
4. Lijenost spram izvršavanja ibadeta i djela pokornosti, uz konstantno izostavljanje i gubljenje istih, a i kada ih čovjek bude obavljao to će biti prazni pokreti koje ne prati duša i srce. Opisujući munafike, Allah dž.š., kaže: „Kada krenu namaz obavljati, lijeno se kreću…“ (el-Nisa’, 142.) Uz sve ovo ide i nezainteresovanost za vremena kada se ibadeti višestruko nagrađuju što nam ukazuje na nezainteresovanost čovjeka kada je u pitanju stjecanje sevapa i činjenje dobra. Čovjek će odgađati svoj hadždž za pred kraj svoga života a kadar je izvršiti ga ove godine; u stanju je da se bori a bježi s bojnoga polja. Čovjek je u blizini džamije i može obavljati namaz u džematu on to ne čini, što ga vremenom odbija i od klanjanja džume namaza. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ljudi neće kasniti na stizanje u prvi saff, a da ih Allah dž.š., ne baci u džehennemsku vatru!“ (Ebu Davud) Ovakav čovjek neće osjećati grižnju savjesti ako propusti farz namaz i ne klanja ga, a isto će biti i sa namaskim sunnetima ili virdovima – niti ih želi naklanjati niti razmišlja o tome da nadoknadi ono što je propustio učiniti! Ovakav čovjek nastoji ispustiti sve ono što mu nije obavezno (mendub-sunnet), kao i sve ono što je kolektivna i džematska obaveza (fardul-kifaje). Ovakvi će često puta propuštati i same bajram-namaze, i ako ima uleme koji smatraju da je bajram-namaz vadžib/obaveza klanjati! Ovakvi ljudi ne razmišljaju o namazu koji se klanja pri pomračenju sunca ili mjeseca; ovakvim ljudima ne pada na pamet da klanjaju dženazu namaz i da mejta isprate do njegovog kabura. Ovakvi ljudi bježe od sevapa i misle da im neće biti potrebni, dok Allah dž.š., opisujući prave vjernike, kaže suprotno: „Oni su žurili ka hajratima, i dove nam upućivali iz straha i nade, i skrušeni su prema Nama bili!“ (el-Enbija’, 90.) U lijenost spram obavljanja ibadeta spada i lijenost prema obavljanju sunneta, duha-namazu, noćnom namazu, ranom dolasku u džamiju, tevba-namazu ili istihara-namazu.
5. Tjeskoba prsa, povučenost, namrštenost i neimanje čehreta kao da je na plećima čovjeka neki veliki teret koji ga pritiska, zbog kojeg se brzo srdi i ljuti pa i zbog najmanje sitnice. Čovjek osjeća tjeskobu u prsima ljudi oko sebe što ga čini neljubaznim i grubim. Poslanik s.a.w.s., je opisao iman i vjeru sljedećim riječima: „Iman je sabur-strpljenje i semaha-ljubaznost!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Vjernik je opisan sljedećim riječima: „Vjernik voli druge ljude i voljen je od strane njih, i nema dobra u čovjeku koji ne voli druge i kojeg drugi ne vole!“ (Musned Ahmed b. Hanbel)
6. Kur’anski ajeti ne ostavljaju utiska na čovjeka slabog imana. Niti ajeti nagrade, niti ajeti kazne, niti ajeti naredbi, niti ajeti zabrana, niti ajeti koji nam pomno opisuju strahote Sudnjega Dana. Osobi slaboga imana je dosadno da sluša učenje Kur’ana, niti sam može istrajavati na učenju i iščitavanju Kur’ana. Kad god uzme Mushaf u ruke, i počne ga čitati odmah mu pada na pamet da ga zatvori!
7. Gaflet i nemar spram Allaha dž.š., pri činjenju zikra ili učenju dove. U takvom halu, zikr i spominjanje Allaha dž.š., nam postaje teško, a ako se desi da digne ruke kako bi proučio dovu, brže ih je spustio nego što ih je podigao, dok Allah dž.š., opisujući munafike i licemjere kaže: „I Allaha ne spominju osim malo!“ (el-Nisa’, 142.)
8. Ne srditi se i ne ljutiti kada se povređuju Allahove dž.š., granice – zbog toga što se plamen ljubomore spram Allahove vjere ugasio u našim srcima, zbog čega su obamrli i naši udovi tijela, kao jezik tako i sve ostalo. Ne može se čuti naređivanje dobra, niti odvraćanje od zla, niti nam se obrazi zacrvene od stida ili ljutnje radi Allaha dž.š.. Poslanik s.a.w.s., je opisao ovakvo bolesno srce sljedećim riječima: „Fitne i iskušenje će napadati srca malo po malo, pa koje god srce pogode na njemu ostave po jednu crnu mrlju“, sve dok srce ne postane onako kakvim ga je Poslanik s.a.w.s., riječima: „Crno srce koje ima malo bjeljila po sebi, koje neće prepoznavati dobro niti će prepoznavati zlo; znaće samo za ono što ga je pogodilo!“ (Muslim) Takvoj osobi je iz srca nestala ljubav prema dobru i mržnja prema zlu, i sve se kod njega izjednačilo. Da bude stvar još gora takav će čuti za neko zlo koje se počinilo pa će mu biti drago, suprotno onome što je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada se počini grijeh na zemlji – onaj koji mu je prisustvovao i mrzio je to djelo kao da ga nije ni vidio, dok onaj koji ga nije vidio ali je zadovoljan s time i drago mu je to nedjelo – kao da mu je prisustvovao!“ (Ebu Davud) Zadovoljstvo srca čini od čovjeka kao i da je sam učesnik nekog djela!
9. Želja za pokazivanjem što se ogleda u nekoliko aspekata:
a.) Želja za vlašću i upravljanjem uz necijenjenje i nepoštovanje svojih odgovornosti i obaveza, i ovo je ono na što nas je upozorio Allahov Poslanik s.a.w.s., riječima: „Vi ćete hlepiti za vlašću ali znajte da će te se zbog toga kajati na Sudnjemu Danu; divne li dojilje a jadnog li dojenčeta!“ (Buharija, br.6729.)
Divne li dojilje – na početku zbog toga što se pri vlasti koncentriše novac, ugled i uživanja, dok riječi: jadnog li dojenčeta znače na kraju jer se zbog tih interesa dolazi do ubistava, otpusta, kao i odgovornost na Sudnjemu Danu zbog neispoštovanih prava podređenih ljudi.
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako hoćete reći ću vam šta je vlast: s početka je slatka, onda slijedi kajanje, a na kraju je patnja na Sudnjemu danu izuzev onih koji budu pravedni!“ (Taberani)
Ako u pitanju bude ispunjavanje obaveza i zaduženja, i podnošenje svoje odgovornosti, pogotovo onda ako nema boljeg od nas za određenu službu, trudeći se u savjetovanju i pravednosti kako je to činio Jusuf a.s. – takav je dobro učinio, ali većina tako ne radi, već se ljudi bore za vlast i službe i ako znaju da ima boljih i prečih ljudi od njih za to, gazeći prava podređenih, zapostavljajući obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
b.) Želja za dominacijom u priči na posjetku i sijelima, prisiljavajući druge na to da nas slušaju, i da smo mi ti koji treba da se za sve pitamo, na što nas je Poslanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Čuvajte se vrha sobe (mezabih-meharib)!“ (Bejheki)
c.) Želja za time da nam ljudi ustaju na noge kada se mi pojavimo, kako bi zadovoljili strast za veličinom od koje boluje naša duša, na što je također Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju riječima: „Ko želi/traži da mu ljudi ustaju (onda kada se on pojavi), neka pripravi sebi mjesto u džehennemu!“ (Buharija u el-Edeb el-Mufred, Musned Ahmed b. Hanbel)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nemojte da vam se desi da čovjek traži od drugog čovjeka da mu pusti mjesto (na nekom sjelu) kako bi on sjeo na to mjesto!“ (Buhari, br.5914.) – a ako neko dragovoljno ustupi mjesto ili se pomjeri drugom čovjeku, to postupanje će biti u skladu sa kur’anskim ajetom u kojem Allah dž.š., kaže: „Ako vam se bude reklo: Napravite mjesta ljudima na posjetcima – raširite se i napravite mjesta, pa će i vama Allah napraviti mjesta…!“ (el-Mudžadela, 11.)
10. Cicijaštvo i tvrdičluk. Allah dž.š., iznoseći hvalu na Ensarije, kaže: „Koji davahu prednost drugima, pa makar i oni sami bili u potrebi za nečim!“ (el-Hašr, 9.) Allah dž.š., pojašnjava, da su spašeni na Sudnjemu Danu oni koji sačuvaju duše svoje od cicijaštva i tvrdičluka, dok je slabost imana i vjere ono što raspiruje stegnutost i osjećaj za cicijaštvom u našim prsima. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Cicijaštvo i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Sahih. Nesa’i, Musned Ahmed b. Hanbel)
Što se tiče pogubnosti cicijaštva po dušu i prsa čovjeka, to nam je pojasnio Poslanik s.a.w.s., riječima: „Strogo se čuvajte cicijaštva, jer su doista prijašnje generacije stradavale i propadale zbog cicijaštva; tražiš im da budu cicije pa oni činiše tako; tražiše im da kidaju rodbinske veze pa oni učiniše tako; tražiš im da čine nemoral i grijehe pa oni činiše tako!“ (Ebu Davud)
Osoba slabog imana nije u stanju sačuvati se cicijaštva i udijeliti nešto od svoga imetka na Allahovom dž.š., putu, pa makar se bilo i u nuždi za time. Allah dž.š., kaže: „Ko bude sebičan i tvrdica – takav je prvo prema sebi; Allah je bogat a vi ste siromašni!“ (Muhammed, 38.)
11. Govoriti ono što se ne radi, kako nam Alah dž.š., potvrđuje ajetom: „O vi koji vjerujete, zašto zborite ono što ne radite; kako je Allahu mrsko to da zborite ono što ne činite!“ (el-Saff, 2-3.) Nema sumnje da je ovo jedna vrsta nifaka i licemjerstva, i kome se riječi mimoiđu sa djelima postaje omražen kod Allaha dž.š., a i kod stvorenja na zemlji. Tek će se na Sudnjemu Danu otkriti pogubnost naređivanja dobra drugim djelima kojeg sami nismo činili, i zabranjivanja zla drugim ljudima kojeg smo sami činili!
12. Sreća i veselje kada se čuje da je braću muslimane pogodilo nešto loše, bilo da je u pitanju propadanje zarada, ili neka nesreća, ili musibet nestanka nekog nimeta, osjećajući sreću zbog toga što je nekom muslimanu nestao neki nimet!
13. Slabost imana tjera ljude na to da grijehe i nepokornost prema Allahu dž.š., posmatraju kao neku sitnicu, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Vjernici gledaju na svoje grijehe kao na to da sjede pod jednim brdom strahujući da se ono ne obruši na njih, dok griješnici gledaju na svoje grijehe kao na običnu muhu koja im stane na nos, pa je oni rukom svojom otjeraju!“ (Buhari)
14. Potcjenjivanje dobrih djela i ne interesovanje za dobra djela ne bitno jesu li u pitanju velika ili mala dobra djela, na što nas je POSlanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Nemojte ništa od dobrih djela potcjenjivati, pa makar i ako je u pitanju to da naliješ nešto iz svoga suda u nečiju kofu, pa makar i to da se obraćaš svome sagovorniku vedra i nasmijana lica!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Na drugom mjestu, se od Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Jedan čovjek naiđe na jednu granu koja se ispriječila na put kojim muslimani hode, pa reče: Tako mi Allaha, otkloniću ovo kako ne bi smetalo muslimanima – zbog čega ga je Allah dž.š., uveo u džennet!“ (Muslim)
Duše koje su sklone tome da potcjenjuju dobra djela pa makar ona bila i mala to su oboljele duše, a Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko otkloni prepreku sa puta muslimana – biće mu upisano jedno dobro djelo, a kome jedno dobro djelo bude primljeno i kabul – ući će u džennet!“ (Hasen. Buharija, el-Edeb el-Mufred)
Jedne prilike je Abdullah b. Mes’ud r.a., podigao kamen sa ulice, pa ga neki čovjek upita: Šta učinje to – na šta mu Ibnu Mes’ud r.a., odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., da je rekao: „Ko ukloni kamen sa puta biće mu upisano jedno dobro djelo, a ko bude imao jedno dobro djelo – ući će u džennet!“ (Taberani)
15. Neimanje briga za muslimanska pitanja i probleme, niti razmišljamo o tome pa makar putem svojih dova ili sadake ili bilo kakve druge pomoći. Osoba slaboga imana je hladna spram onoga što se dešava sa našom braćom diljem svijeta ne bitno da li njih snalaze genocidi, kolonizacije, agresije, protjerivanja, nesreće. Osoba slaboga imana razmišlja samo o sebi i o tome kako treba da samo njemu bude dobro, što nije osobina pravog vjernika. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Pravi vjernik je poput glave na ljudskom tijelu; vjernik osjeća boli vjernika isto kao što i ostalo tijelo osjeća boli glave svoje!“ (Ahmed)
16. Pucanje lanca bratstva međ’ pobratimljenim muslimanima.
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Musliman je muslimanu brat; ne čini mu nasilje, niti ga potcjenjuje. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće se dvojica zavoljeti u ime Allaha dž.š., ili u ime islama, pa se nakon toga razdvoje a da nije bio u pitanju veliki grijeh kojeg je neko od njih dvojice počinio. Musliman je obavezan spram muslimana šest stvari: Nazdraviti mu kada kihne, obići ga kada bude bolestan, nasihati ga kada je odsutan, druži se s njime i selami ga kada se susretnu, odaziva mu se onda kada ga pozove i prati mu dženazu onda kada umre. Muslimanu je zabranjeno da izbjegava brata muslimana više od tri dana!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.5357.)
Ovaj hadis je dokaz tome da grijesi utiču i na muslimansko bratstvo, i da grijesi svojim sječivom udaraju po tim korjenima. Ova usamljenost i odbijenost koju čovjek osjeća spram svoje braće muslimana je sigurno posljedica činjenja grijeha i slaboga imana, jer Allah dž.š., čini da se ljudi od griješnika odbijaju, tako da on živi među ljudima najgorim životom, bez ikave cijene, lošeg hala bez ikava respekta i poštovanja. Griješnik gubi priliku druženja sa mu’minima i Allahovim iskrenim robovima, a sa time gubi i Božiju podršku i zaštitu, jer Allah dž.š., brani i štiti one koji vjeruju!
17. Neosjećanje odgovornosti u radu za ovu vjeru. Čovjek slaboga imana ne radi na putu širenja islama, niti se zalaže služiti ovoj vjeri, što je u suprotnosti sa onim na čemu smo zatekli ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji bi, odmah nakon primanja islama, osjećali nasušnu potrebu da budu u službi islamu i muslimanima.
Imamo primjer ashaba Tufejla b. Amra r.a. – koliko je prošlo između njegovog primanja islama i da’aveta i pozivanja u islam njegovog naroda? Odmah što je izgovorio šehadet uputio se svome narodu kako bi ih pozvao islamu, i nakon samog ulaska u ovu vjeru osjetio je da je na njemu obaveza da se vrati svome narodu kao daija i pozivač ka Allahu subhanehu ve te’ala. Ashabi r.a., su na pravi način podnosili sve ono što neminovno slijedi nakon primanja islama poput „el-Vela’a“ – iskrene ljubavi i prijeteljevanja sa muslimanima, u ime Allaha dž.š., i „el-Bera’a“ – iskrene mržnje i neprijateljevanja sa nevjernicima, u ime Allaha dž.š.!
Imamo i primjer Sumame b. Esala r.a., glavnokomandujućeg za oblast el-Jemama, kada je bio zarobljen, i privezan za džamiju Allahovog Poslanika s.a.w.s., kojem je Poslanik s.a.w.s., ponudio primanje islama, nakon čega je Allah dž.š., ubacio svjetlo upute u srce njegovo zbog čega je on prihvatio islam, nakon čega ode za Mekku kako bi obavio Umru. Kada je stigao u Mekku, Sumame r.a., poruči kurejševićkim nevjernicima: „Neće vam više doći jedno ječmeno zrno iz Jemame, dok vam Poslanik s.a.w.s., ne dadne izuna za to!“ (Buhari)
Dakle, suprostavljanje nevjernicima i njihova ekonomska blokada je nastupila momentalno nakon primanja islama a sve u službu islama i ove uzvišene vjere – jer pravi i iskreni iman čovjeka iziskuje ovako postupanje!
18. Strah, panika i rastrojstvo prilikom određenih nesreća ili nepogoda, pa ćeš ljude slaboga imana primjetiti da su nestabilni, neuravnoteženi, rastrojeni, izgubljenih pogleda, zahajranjeni kada ih snađe neki belaj ili nesreća, spopadnu ih brige tako da se ne mogu na pravi način nositi sa novonastalim situacijama. Sve je ovo plod slaboga imana i slabe vjere kod čovjeka, jer da je iman i vjera kod čovjeka jaka i njegovo držanje bi bilo čvrsto i jako i nepokolebljivo, i sa najvećim problemima bi se hrabro i čvrsto hvatao u koštac!
19. Prekomjerno raspravljanje koji umrtvljuje srca. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Narod koji je zalutao nakon upute – odao se raspravkama!“ (Ahmed)
Raspravljanje bez dokaza i bez iskrenih namjera odvodi od pravoga puta, dok većina ljudi danas se raspravlja bez dokaza i bez znanja, bez Knjige i bez iskrenih namjera.
Da bi se prošli ovog ružnog svojstva dovoljne su nam riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ja garantujem kuću u sred dženneta, onome ko se prođe raspravke pa makar bio i u pravu!“ (Ebu Davud)
20. Vezanost i privrženost dunjaluku, i odmaranje uz njega. Slabost imana utiče na to da čovjek bude privržen dunjaluku toliko da ako izgubi nešto od dunjaluka odmah počne osjećati bol u svojim grudima zbog toga, poput gubljenja imetka, ili ugleda, ili pozicije, ili staništa. Takva osoba pogrdno gleda i na samoga sebe i na svoju dušu smatrajući je nezaslužnom ličnog respekta.
Ovakva osoba ne može da podnese ni to kada vidi da je njegov brat postigao nešto od dunjaluka što je njega mimoišlo, što kod prvog urađa zavišću i željom za nestankom tih blagodati od njegova brata, što se suprostavlja iskrenom imanu i pravoj vjeri, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Zavist i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Ebu Davud)
21. Slabost vjere čini čovjeka udaljenijim od tekstova Kur’ana, Sunneta i riječi Selefa tako da se u govoru i zboru takvog čovjeka nikako ne može osjetit pripadnost Kur’anu i Sunnetu i putu Selefa, za razliku od naših starih koji su znali koristiti se sa mnogo ajeta i hadisa i mudrih izreka u svom zboru.
22. Pridavanje velikog značaja svome tijelu u jelu, piću, odijelu, kući i jahalici na uštrp i na račun svoje duše. Da bude stvar još gora, čovjek se odaje rasipništvu i pretjerivanju u navedenim stvarima, dok duša njegova ne nalazi svoju hranu, koja se ne može kupiti po dućanima! Kada je Poslanik s.a.w.s., poslao Mu’aza b. Džebela r.a., kao misionara i daiju, poručio mu je sljedeće: „Čuvaj se strogo rasipništva i uživanja, jer Allahovi robovi nisu oni koji se rasipaju!“ (Ebu Nu’ajm)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha