Smisao ljubavi i stvaranja

Priredio: Ersan Grahovac
Najbolja definicija ljubavi na koju sam naišao jeste Ibnul Qajjimova definicija gdje kaže: „Sve kretnje, bilo u višim ili nižin svjetovima, rezultat su volje i ljubavi. S njom i radi nje se pokreće ovaj kosmos. Ona je osnovni razlog djela i njihov cilj. S njom i radi nje stvoreni su svjetovi. U kosmosu se ne desi ni jedan pokret, a da nije rezultat volje i ljubavi koja je njegov uzrok i cilj. Suština ljubavi jeste kretanje duše onog koji voli prema svom voljenom. Ljubav je ustvari neprestano kretanje. Vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Ljubav je istina s kojom, i radi koje su stvorena nebesa i Zemlja, ovaj i onaj svijet (…) Istina s kojom i radi koje su stvorena sva stvorenja jeste obožavanje samo Allaha dž.s. a to je vrhunac ljubavi prema Njemu. To je skrušenost, poniznost i pridržavanje svih Njegovih naredbi i zabrana, smatranje istinitom Njegove nagrade i kazne. Radi ovoga je Allah dž.š. slao poslanike, i objavio knjige, stvorio Džennet i Džehennem, nebesa i Zemlju.“ (1)

Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem je rekao: „Allah dž.š. navodi kao primjer put bez krivina, a sa strana tog puta su dva zida. Na zidovima se nalaze mnogobrojna otvorena vrata, a na vratima se nalaze zastori. Na kraju puta se nalazi glasnik koji govori: „O ljudi, krenite ovim putem i nemojte oklijevati.“ Iznad puta se nalazi drugi glasnik koji, kada neko htjedne da zaviri kroz vrata, kaže: „Teško tebi, ne zaviruj, jer ako to uradis, ući ćes kroz vrata.“ Ovaj put je Islam, zastori na vratima su Allahove dž.š. granice, otvorena vrata su Allahove dž.š. zabrane, glasnik na kraju puta je Allahova dž.š. Knjiga, a glasnik iznad puta jeste opominjač koji se nalazi u srcu svakog vjernika.“ (2)

„Da nije ljubavi ne bi se spojilo brdo s brdom i rodilo dolinu. Da nije ljubavi ne bi se ptica skrasila uz pticu i sagradila gnijezdo. Da nije ljubavi ne bi nebesa plakala da oplode Zemlju, niti bi se razvili plodovi proljeća. Da nije ljubavi ne bi ni svijeta bilo.“ (Ali Et-Tantawi)
Svrha stvorenja koja slobodnu volju imaju jeste da dostignu stepen ljubavi prema Stvoritelju, te tako ostvare suštinu i cilj svoga postojanja. Onaj koji istinski voli, svom Voljenom pokoran je, i samo na taj način će osjetiti potpunu slast ljubavi i svrhu svoga bitisanja, ostvariti harmoniju u sebi i oko sebe je širiti, bivajući konstruktivni element društva, a ne destruktivni. Zato kaže Allah u Kur’anu : „Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da Mi ibadet čine.“ (3) Ibadet jeste termin koji označava obožavanje, kao najviši stupanj ljubavi, uz pokornost koja iz njega slijedi, jer vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Pravi i potpuni vjernik dostiže svrhu bitisanja na ovome svijetu, on je taj koji najpotpunije, od svih drugih ljudi koji nisu na tom stupnju, izvrsava ono zbog čega je stvoren. To je zato što je on spoznao svrhu života na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha života da samo Allahu ibadet činimo, da se Njemu u potpunosti predamo, svojom nutrinom i vanštinom, što iziskuje da Mu se potpuno pokorimo u onome u čemu nam je naredio da Mu se pokovaramo, a da izbegnemo ono što nam je naredio da izbjegavamo, ali i da ta pokornost bude ispunjena ljubavlju kao njenim pokretacem, najvišim stepenom ljubavi, obožavanjem. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u nasoj duši, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne, onda kada uspemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno.

„Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da mi ibadet čine.“ Kaže Gazali: „Drugim riječima: Mi smo stvorili srce, dali mu vlast i vojsku te mu dušu učinili jahalicom da na njoj prelazi put od Zemlje do najviših visina. Pa ako želi pravilno da iskoristi ovu blagodat, u svojoj državi treba da treba da zaposjedne mjesto vladara, da se usmjeri i zaputi ka božanskoj prisutnosti, da budući svijet smatra svojom domovinom i mjestom gdje će se nastaniti, da mu duša bude jahalica, da mu ovaj svijet bude usputno boravište, da mu ruke i noge budu sluge, da mu razum bude miništar, da mu strast bude radna snaga, da mu srdžba bude poličija i da mu osjetila budu komunikacioni sistem, tako što bi svako čulo pratilo i prikupljalo podatke iz zasebne oblasti za koju je osposobljeno… Ako ti neki od pomenutih organa tvoje države bude neposlušan i ne bude dobro obavljao svoju funkciju, kao što su strast ili srdžba, ti treba da se boriš protiv njih, ali ne i da ih ubijaš, jer su ti potrebni za funkcionisanje države. Ako tako budes postupao, ispunićeš svoju obavezu spram, ukazane blagodati i zaslužićeš da budes nagrađen, kad za to dodje vrijeme. A ako ne budeš tako postupao, bićeš nesretan i zaslužićeš da budeš kažnjen.“ (4)

Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obožavanje Allaha, kao što već rekoh, znači, prije svega, čovjekovo oslobođenje od obožavanja materije, strasti, požuda, položaja… Ljudska duša odvojena iz svijeta gdje je Allah prvobitno stvorio duše, odvojene iz svoje domovine, zaogrnute materijalnim ogrtačem, tijelom, koje je sredstvo preko kojeg duše operiraju u pojavnome svijetu.

U njima su ostavljeni putokazi, čista neiskvarena priroda koja osjeća Ko je njen Stvoritelj i Ko je Taj kome sve njene težnje usmjerene moraju biti. Izvori ljudske percepcije i razum su dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. Iz toga zaključujemo da nije lijepo ono što mi kažemo da je lijepo nego ono što Allah kaže da je lijepo, niti je ružno ono što mi kažemo da je ružno već ono što Bog kaže da je ružno, niti je pravedno ono što mi mislimo da je pravedno već ono što Bog kaže da je pravedno. To je zato što naš razum kao i čula nam ne daju vjernu sliku onoga što posmatramo ili o njemu mislimo već na njih ima mnogo uticaja (od rođenja pa do sad) i nemoguće je da budu apsolutno objektivni. A apsolutno objektivno može procjenjivati samo onaj koji je i sam Apsolutno Savršen i iznad svega stvorenog i na Kojeg ne utiču spoljni uticaji a On utiče na sve. Naše se mišljenje o pravednom, lijepom, ružnom mijenja pod raznim uticajima, i poklapa se sa onim što Uzvišeni kaže srazmerno tome koliko su nam srca (ne)zaprljana tokom ovog života.

Navešćemo jedan primjer putokaza u našoj duši. Nama nije potrebno da vidimo vodu da bismo vjerovali da ona postoji, već je dovoljno da osjetimo žeđ za vodom i da automatski znamo da ona postoji. Mi u sebi osjećamo žeđ za apsolutnom (savršenom) pravdom. Ako žeđ za vodom ukazuje na postojanje vode, onda žeđ za savršenom pravdom ukazuje na postojanje te pravde. Međutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom svijetu, onda mora doći dan i čas kada će mjerila pravde biti uspostavljena, kada će računi biti polagani i poravnati. Ali, odkud ta žeđ u nama? Da li može žeđ za nečim savršenim poticati od nečega što je i samo nesavršeno, od nas, ili je izvor toga onaj koji je sam Savršen? On je to utisnuo u našu dušu još na rođenju da nam bude putokaz, kao što umjetnik utisne svoj pečat u djelo koje uradi, da bi na autora ukazao. Znači izvor je Apsolutno Savršeno Pravedni. To je samo jedan od primjera putokaza koji na Njega ukazuju. Putokazi u duši ukazuju na Njega, Stvoritelja, i postoji čežnja za povratak Njemu, koja se vremenom može ugušiti usljed utjecaja tijela na dušu, i pokoravanja duše tjelesnim prohtjevima. Svaki čovjek zdravog razuma i prirode zna da je stvoren i Njegov Stvoritelj mu je ostavio putokaze u duši preko kojih će doći do spoznaje Onog Istinskog Voljenog, bivajući vođen Uputom koju je On spustio preko svoje posljednje Objave. Kada čovjek očisti svoju unutrašnjost i njome prostruje vjetrovi ljubavi, njegova duša ispušta zvuk čežnje za Voljenim koji ju je stvorio u njenom prvom staništu, i teži za povratkom Njemu. To je smisao cijeloga života. Onaj ko je iskren u svojoj ljubavi, on je i savršeno pokoran Voljenom, jer taj voli ono što Voljeni voli, želi ono što Voljeni želi i radi ono što je Voljeni, Koji najbolje zna šta je dobro, naredio da radi.

Tako se ostvaruje gorespomenuta savršena harmonija unutar i oko vjernika zaljubljenika, koji je spoznao i okusio ljubav prema Onome koji Jedini zaslužuje da bude voljen. To je svrha ibadeta koji je svrha našeg stvaranja od strane Stvoritelja. Kada zavoli Njega, onda će sve ostalo voljeti radi Njega i On će biti uzrokom ljubavi prema stvorenjima. Bolje rečeno, sve ljubavi arifa (onog koji je spoznao Allaha) koje su usmjerene prema stvorenjima su ustvari odsjaji ljubavi koja je usmjerena prema Stvoritelju, i on voli onoga koga Allah voli i to zato što ga Allah voli. To je ljubav prema stvorenjima u ime Allaha, koja slijedi iz one savršene ljubavi prema Allahu, i koja je uopšte najispravnija i najiskrenija ljubav prema stvorenom, bez očekivanja ičega zauzvrat od tog stvorenja.

Ljubav prema nekom stvorenju traje onoliko koliko uzrok te ljubavi opstoji. Pa ako neko nekog voli radi koristi koju od njega ima, onda će ga on voljeti dokle je god uzrok njegove ljubavi prisutan. Ali ako je uzrok ljubavi prema stvorenom Onaj koji je Vječan, onda je i ljubav vjernika prema stvorenom takva, te je zato to najiskreniji vid ljubavi prema stvorenom i samo oni koji su se takvom ljubavlju međusobno voljeli na Sudnjem danu će biti prijatelji kao i na dunjaluku, a oni koji su se voljeli iz drugačijih pobuda ili interesa, na Sudnjem danu će neprijatelji jedni drugima biti.

Koliko je samo čista i veličanstvena ljubav radi Allaha možemo vidjeti iz sljedećih predaja:

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Allah Uzvišeni će na Sudnjem Danu reći: ’Gdje su oni koji su se radi Veličanstva Mojeg voljeli? Danas ću ih smjestiti u Svoj hlad, na dan kada neće biti drugog hlada osim Mojeg.’“ (5) I rekao je Allah Uzvišeni: „Oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli imat će minbere od svjetlosti na kojima će im pozavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ (6)

„Slavljen neka je Onaj Koji je Svojom moći učinio srca sklonim da vole, onako kako je On htio i kada je to htio. S ljubavlju je stvorio stvorenja shodno mudrosti Njegovoj. Među stvorenjima ju je podijelio po vrstama i kategorijama i detaljno je pojasnio. Voljenog je pridodao onome ko ga voli, bez obzira griješio ovaj u svojoj ljubav ili ne, i tom ga je ljubavlju učinio sretnim ili upropaštenim. Shodno ljubavi, ljudi se dijele na one koji vole Milostivog, na one koji vole idole, vatru i križ, svoju domovinu i braću, žene i djecu, trgovinu, vjeru, pjesme i na one koji vole Kur’an. Allah Uzvišeni odlikovao je one koji vole Njega, Njegovu Knjigu i Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, nad ostalim koji vole nešto drugo. S ljubavlju i zbog ljubavi stvorena su nebesa i Zemlja i ostala stvorenja. Radi nje se galaksije pokreću koje svemirom kruže, i zbog njeg su kretanja dostigla svoj vrhunac. Radi nje je spojen početak sa krajem, i ljubav je ta koja je duše podstakla da traže svoj cilj i postignu ono što žele. S njom, a ne sa nečim drugim, ostvarile su nade svoje i živjele ugodnim životom, i okusile slast vjere kada su postale zadovoljne da im Allah bude Gospodar, Islam vjera, a Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, Poslanik.“ (Ibnul-Qajjim) (7)

„Ljubav prouzrokuje kretanje duše i stvara u njoj jaku želju za nečim. Duša je, poput vatre, u svojoj osnovi stvorena pokretljivom. Ljubav je njeno prirodno kretanje, tako da onaj ko zavoli nešto, u toj ljubavi nalazi slast i odmor za dušu.“ (Ibnul-Qajjim) (8)

„Ljubav prema Njemu i u ime Njega jeste potpuna ljubav i jedna od njenih nužnih propratnih pojava, a ne njen nedostatak. Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav prema svemu što on voli kao i ljubav prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i dovesti u okrilje zadovoljsta voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu pomoći na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i što će mu osigurani Njegovu ljubav i blizinu?“ (Ibnul-Qajjim) (9)

Ljubav prema Allahu jeste apsolutna, a ljubav prema stvorenjima relativna. Sve ljubavi prema onome što je stvoreno su kao rijeke i rječice koje izviru iz nepresušnog vrela ljubavi prema Stvoritelju Uzvišenom čije je korito srce vjernika… Gazali nam govori da probuđeno srce ne može ni za trenutak zanemariti posmatranje Njegovoj djela, da ne razmišlja kako i na čemu počiva Njegovo Uzvišeno Biće. Sve ljubavi su samo sjene ljubavi prema Allahu, a pravi vjernik može voljeti samo Njega jer sve ostalo voli radi Njega, i Njegovo zadovoljstvo vjernikom će se prosuti kao milost na njega u vidu dozvole gledanja u Njega u Džennetu. Zbog toga je nužno da se spozna da sve stvari svjedoče i pokazuju trag Njegove Moći te trag odsjaja svjetla Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz svega toga izbija odsjaj ljepote koja je od Njega, tako da se u svemu On pokazuje svojim stvaranjem i mudrošću…

„Pošto smo sve ovo objasnili, znamo da je ljubav koju je Allah naredio i sve radi nje stvorio – ljubav prema Njemu, Onome Koji nema druga, i ona podrazumijeva robovanje samo Njemu. Postoji više vrsta ljubavi po kvantitetu i kvalitetu, a najviše spomena je bilo o ljubavi prema Uzvišenom Allahu, o onome što je vezano za Njega, poput ibadeta, pokajanja, skrušenosti.“ (Ibnu-l-Qajjim (10)

Kaže Gazali: „Znaj da Istinska ljubav i iskreni odnosi pripadaju samo Allahu Uzvišenom, a s pravom se može reći da je ona pravi i krajnji cilj svih stepeni. A svrha svih odgoja i čišćenja nije ništa drugo do odgoj i cišćenje od svega što smeta i utiče na ljubav prema Allahu Uzvišenom.“ (11) To je uvođenje u vrt zaljubljenih i šetalište čežnjom ispunjenih…

Greške u ljubavi

„Ljubav kad se pojavi, blista; slavljen neka je Onaj Ko joj svjetlost podari, lica predivnog; Uzvišen neka je Onaj Koji je stvori. Ljepota joj prelazi granice mašte i zbog toga onaj koji gleda-place… Ona može biti veoma bolna, ako je usmjerena prema stvorenju mimo Allaha, jer je stvorenje manjkavo, i ono treba cilj relativne ljubavi, za koju smo gore rekli da se osjeća prema stvorenom, a ne apsolutne. Tu mnogi grijese, i njima ljubav usmjerena u pogresnom smjeru biva grobom, i to su gorespomenuti utopljenici, dok su oni koji su svoju ljubav u apsolutnom smislu usmjerili u pravom smjeru, istinski zaljubljenici i dobitnici u životu na ovom i na budućem svijetu.

Kada se ljubav usmjeri u pravom smjeru, onda će sama posljedica toga biti ispravna i iskrena ljubav prema stvorenjima je jedan od plodova takve ljubavi. Ako ljubav usmjerena prema stvorenju zamagljuje ljubav koja se osjeća prema Stvoritelju, onda se može reci da je to pogresno usmjerena ljubav neiskusnih zaljubljenika. Istinski zaljubljenik, perfekcionist u ljubavi, sebi neće dozvoliti da njegova ljubav bude manjkava, ni da uzrok njegove ljubavi bude manjkav. Znajući da je sve stvoreno manjkavo, on usmjerava svoju ljubav prema Apsolutno Savršenom i Vječnom Voljenom koji će nam zasigurno na nju uzvratiti i nikada nicije srce, ka Njemu usmjereno, neće slomiti i Koji će tu ljubav upotpuniti i svjetloscu ispravnog usmjeravanja pocastiti.

Objašnjava nam zaljubljenik Ibnu-l-Qajjim tri glavne vrste ljubavi:

„Postoje tri vrste ljubavi:

–   Ljubav prema Allahu,
–   Ljubav u ime Njega i
–   Ljubav koja je pored Allaha usmjerena nekom drugom.“

Onda pojašnjava da ljubav mora biti usmjerena prema Allahu Uzvišenom, i da ljubav prema stvorenjima mora biti zasnovana na ljubavi prema Onome koji je cilj u toj ljubavi: „Ljubav prema„Ljubav prema Njemu i radi Njega jeste potpuna ljubav i jedna od njenih nužnih propratnih pojava, a ne njen nedostatak.“ A zatim objašnjava kada to ljubav prema nečemu drugom biva zasnovano na ljubavi prema Njemu Uzvišenom: „Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav prema svemu što on voli kao i ljubav prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i dovesti u okrilje zadovoljsta voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu pomoći na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i što će mu osigurani Njegovu ljubav i blizinu? (…) Postoji razlika između ljubavi prema Allahu, koja je osnova, i ljubavi u ime Njega koja je propratna pojava ljubavi prema Allahu Uzvišenom, i ljubavi koja je usmjerena prema nekome drugom mimo Allaha.

Pripovijeda se da je Fudajl ibn Ijad posjetio svoju ćerku dok je bila bolesna pa ga ona upita: „Oče, voliš li me?“ On joj odgovori: „Da.“ Ona reče: „La ilahe illallah, bila sam uvjerena da me ne voliš. Vjerovala sam da mimo Allaha ne voliš nikoga drugog. Voli samo Allaha, a prema meni osjećaj samilost, tj. neka tvoja ljubav prema meni bude ustvari ljubav prema milosti koju je Allah usadio u srca roditelja, a neka to ne bude ljubav prema nekome drugom mimo Allaha.““ (Ibnul-Qajjim) (12)

Ovako postavljene stvari predstavljaju ispravan redoslijed i ispravnu ljubav. Ljubav se sva mora usmjeriti prema Allahu Svevišnjem, a stvorenja koja se vole trebaju biti voljeni radi njega, u smislu da je ta ljubav prema njima propratna pojava ljubavi prema Allahu koja biva ili zato što On to stvorenje voli ili pak zato što je to nešto što će ga pomoći u sticanju Allahove ljubavi i dovesti u okrilje zadovoljsta Voljenog. O tome će uskoro biti riječi.

Izvor svakog zla jeste ljubav koja je pogrešno usmjerena. Iz nje je mnogobostvo nastalo, a iz njega svi ostali grijesi. Prvi kip i prvi predmet mnogoboštva jeste Ego, a iz ljubavi prema njemu nastala je oholost koja je bila uzrokom da Iblis bude proklet.

Ljudi pogrešno usmjeravaju svoju ljubav na taj način što zavole ono ka čemu ih neki njihov hir ili strast privuče, te tako bivaju prevareni i gurnuti u bezdan propasti. Upravo je zato pogrešno usmjerena ljubav izvor svakog zla, zato što čovjek podredi svoje srce strastima, prohtjevima i hirovima, te predmetom ljubavi učini ono prema čemu ga strasti, prohtjevi i hirovi guraju. A kada strast ovlada srcem čovjeka, onda zlu kraja nema, onda se on spušta daleko ispod nivoa životinje, jer strast je kao vatra, ako se pusti da bude vodilja, uništava sve pred sobom.

„U spletke i lukavstva spada i ono čime on, šejtan, iskušava zaljubljene. To je, tako mi Allaha, velika smutnja i ogromno iskušenje koje čini duše robovima onih koji nisu njihovi stvoritelji, ovladava srcima koja nisu ponižena od njihovih voljenih, izaziva rat između ljubavi i tewhida, i poziva na prijateljstvo sa svakim šejtanom prkosnim. Potom srce preobrazi u zaljubljenika strasti koje postanu njegovim vladarem i zapovjednikom, uvećavajući tako patnju srca, puneći ga smutnjom i isprečavajući se izmedju srca i zrelosti njegove. Onda ga od njegovih iskrenih nakana udalji, a pozove ih na pijacu ljubaznosti pa ih proda za cijenu ništavnosti, u zamjenu za visoka staništa Dženneta, dadne mu najniži oblik sreće i najgore potrepštine… Ta srca utočiste nadju u ništavnim voljenim kojima njihov bol udvostručava zadovoljstvo. Postići ovo znači postići štetu, jer kako samo brzo voljeni postaje neprijatelj kad ga se pokušava otarasiti, isto kao da mu nije bio voljeni. Ko na ovaj način uživa, nakon nekog vremena će iskusiti veliku bol, naročito onog dana kada prijatelji jedni drugima postanu neprijatelji, što jedino neće biti slučaj sa bogobojaznima. Žalostan li je zaljubljenik koji za šaku para proda dušu i žudnju nekome drugom, a ne Onome Koga ponajprije treba voljeti. Otići će njena slast, a ostati gorčina, iščeznut će ono što joj koristi, a ostat će ono što joj šteti. Tako će otići njena radost, a ostati žalost, otići će njena sreća, a ostati tuga. Takav zaljubljenik ima dvije tuge, jednu što je izgubio blizinu Uzvišenog, Koga ponajprije treba voljeti i vječni užitak u tome, i tugu zbog kazne koju će trpjeti u patnji bolnoj. Tek tada će prevareni shvatiti šta je izgubio, i shvatit će da onaj koji je vladao njegovim srcem, svaki njegov prohtjev ili hir, nije bio nikad njemu na usluzi.“ (13)

„Kao što Njemu ništa nije slično, tako nema ni ljubavi slične onoj koja se prema Njemu osjeća, niti straha od nekog kao od Njega. Što se više bojimo stvorenja – bježimo od njih, a što se više bojimo Allaha – bježimo ka Njemu. Što se stvorenja tiče, bojimo se njihove nepravde i neprijateljstva, a što se Allaha tiče, bojimo se Njegove pravde. Ista je stvar sa ljubavlju. Ljubav prema nekom drugom, ako nije Allaha radi, kazna je i nesreća za onog koji vli. Tu je veća bol nego užitak, i sve što je neko dalji od Allaha, bol i kazna će biti veći.“ (14)
Tako su govorili oni koji su spoznali istinsku ljubav, okusili je i željeli da to sa drugim podijele. Strast je more po kojem lađa duše plovi, i ona je korisna dokle god je za kormilom vjera i čist razum. Ali kada mora probije ladju, počne da je plavi, potrebno je vremena da je mornari imana i savjesti poprave. Istina, kod mnogih ljudi su ti mornari mrtvi, pa more strasti plavi lađu duše vukući je polako na samo dno…

„Ako vlast i uprava budu pripadali razumu, strast će s njim sklopiti primirje i bit će njegov sluga i sljedbenik. U slučaju da uprava pripadne strasti, razum će postati njen zatočenik s kim će ona upravljati i suditi mu.“ (Ibnu-l-Qajjim) (15)

Pa teško čovjeku koji razum takav ima, potopljen u moru strasti.

Da li bi razborit i pametan čovjek prodao ljubav prema Uzvišenom Gospodaru u zamjenu za ove druge ljubavi? Propalog zaljublenika u ovosvjetske strasti će ubiti onaj koga on voli, a on mu rob, sluga ponizni. Ako ga predmet te njegove ljubavi pozove, on će mu se odazvati. Ako bi zaljubleni upitan bio šta želi, odgovorio bi da je to ono što voli krajnje što želi, i da se nikome ili ničemu drugom prikloniti ne želi niti smiraj igdje drugo potražiti. On doličnim drži da plemenitost voljenoj osobi poklanja te da je za cijenu nisku ne prodaje. Očite li zablude i propasti… Umor i patnja čeka one duše koje su se povodile za niskim strastima i koje nije obuzimala čežnja za onim, vječnim svijetom, i plamen želje za boravkom u njemu, niti se klonila onoga što joj je sprečavalo stizanje do tih uživanja.

Većina zaljubljenih su šejtanova vojska, a kada u potpunosti pretjeraju sa svojom ljubavlju, onda šejan postaje njihov vojnik koji ih nastoji što više upropastiti uljepšavajući im razvrat i nemoral, i zbližavajući ih na tom putu.

Kaže pjesnik :

فلا تك مبذالا لدينك واجتنب ركوب المعاصي يجتنبك عقابها…

“Ne upropaštavaj svoju vjeru i grijeha se kloni
pa će posljedice tih grijeha tebe da se klone.” (16)

Običavao je govoriti Ali ibn Ebi Talib:
إقدع النفس بالكفاف وإلا طلبت منك فوق ما يكفيها
إنما طول عمرك ما عمرت في الساعة التي أنت فيها…
“Odgoj dušu svoju da se zadovolji samo onim što joj treba,
u suprotnom će od tebe tražiti i ono što joj ne treba.

Cijeli život koji ti je darovan
sastoji se od trenutaka koje trenutno provodiš.”

Jedan od prijašnjih učenjaka je rekao : „Ko u svom srcu bude imao opominjača, Allah će mu povećati snagu i ponos. Poniznost u pokornosti Allahu je bolja od gordosti prilikom činjenja grijeha.”

Kada biraš između dvije stvari, pogledaj koja je bliža tvojoj strasti pa je se kloni. Vjernikova strast treba slijediti vjeru, a ne da bude slijeđena. Ko se povodi za svojom strašću postaje njenim sljedbenikom, a ko se bude suprotstavio svojoj strasti u onome s čime je došao Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem strast će postati njegovim sljedbenikom. Vjernikova strast slijedi njega, dok licemjer i griješnik slijede strast…

Kaže Allah Uzvišeni : „A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah doista neće ukazati na pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.” (El-Qasas, 50.)

„Upitan je Ebul-Kasim El Džunejd ibn Muhammed El Bagdadi: „Kada će duša postići vrhunac svoje sreće?” On rece :”Kada njena bolest postane njen lijek.” Upitase ga: „A kada će njena bolest postati njenim lijekom ?” On odgovori :”Kada se bude suprotstavljala svojim strastima.”“ (Ibnu-l-Qajjim) (17)

Bilješke:
1-Vidjeti: Ibnul Qajjim El Džewzijje, Rewdadu-l-muhibbin, 59.,
2-Hadis je Sahih, biljezi ga Ahmed u Musnedu.
3-Kur’an, 51:56
4-Vidjeti: Ebu Hamid El-Gazali, Ihja’u ’ulumiddin.
5-Hadis je sahih, bilježi Muslim pod brojem 2566.
6-Hadis kudsi, bilježi Ahmed u Musnedu, 5/239., Tirmizi u Sunenu, 4/597., Ibn Hibban u Sahihu, 2/338 i drugi. Kaže Tirmizi: „Ovaj hadis je hasen-sahih.“
7-Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Rewdatu-l-muhibbin we nuzhetu-l-muštaqin, str. 3-4., Darul-kutubil-’ilmijjeh, Bejrut, 1403. h.g.-1983. Pored izvornog djela Rewdatu-l-muhibbin, korišćen je i sažetak ovog djela Itihafu-l-’ašiqin, šejha Raida ibn Sabrija, Aman, Jordan.
8-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
9-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 321.
10-Vidjeti: Šejtanove zamke, 229
11-Vidjeti: Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-mehabbeh.
12-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 321-322.
13-Vidjeti: Ibnu-l-Qajjim, Šejtanove zamke, 215-217.
14-Vidjeti: Šejtanove zamke, 294.
15-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 24.
16-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 427.
17-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 434-435.